Atletičarka Klara Andrijašević (22) najtrofejnije je lice izložbe "Life/Život" autorice Mare Milin. Ova Makarka ima više od pedeset državnih medalja, od kojih je većina zlatnih, vlasnica je državnog mlađeg seniorskog rekorda na 1500 metara u dvorani i državnog mlađeg juniorskog na 3000 m. Višestruka je prvakinja Hrvatske na 1500 i 3000 metara i od ove godine mlađa seniorska prvakinja Mediterana na 1500 metara. Potpuno zasluženo je već šest godina zaredom najbolja sportašica Makarske. Trčanjem se počela baviti 2017. godine, a početak je bio ne samo težak, već i bolan.
- Trenirala sam rukomet i ozlijedila rame, a uz rukometne treninge sam dva puta dnevno i sama trenirala na atletskoj stazi. Jedan dan mi je prišao trener Stjepko Vodanović i rekao da mi može pokazati kako se ispravno rade vježbe. Nisam ni znala da ih radim krivo. Kad su liječnici rekli da ozlijeđeno rame ipak moram operirati, imala sam 16 godina i bila uvjerena da je moja sportska karijera gotova.
Potonula sam u tugu, no Stjepko mi je isplanirao lagane treninge dok se ne oporavim od operacije. Kad sam nakon dva mjeseca skinula ortozu, odradila sam probni trening na 1500 m te otrčala (tadašnje) treće vrijeme u Hrvatskoj u kategoriji do 18 godina. Nisam imala nikakvog prethodnog iskustva, a rezultati su me odmah gurnuli u rang s iskusnim curama koje treniraju više od desetljeća. Uskoro sam i od same sebe očekivala pobjede, govori Klara.
Ustajanje u praskozorje
Iako se čini da s lakoćom osvaja odličja i ruši rekorde, trebalo je mnogo snage i upornosti za novi sportski početak.
- Stariji brat Marko i ja smo se uvijek u svemu natjecali, pa sam od njega naučila što znači da nema odustajanja. Da bih ga u bilo čemu pobijedila, morala sam biti na svom maksimumu. On je bio viceprvak Hrvatske u veslanju, a u tom periodu sam i ja već počela s atletikom. Ove godine je diplomirao na FER-u, a i ja privodim kraju dva fakulteta. Završila sam preddiplomski studij Biologije i tehnologije mora u Splitu i iduće godine se nadam diplomi iz Ekologije i zaštite mora. Paralelno studiram i na Kineziološkom fakultetu za trenera atletike. Profesori su mi velika podrška kroz sve ove godine studiranja, pogotovo mentorica Maja Krželj, i na tome sam im jako zahvalna.
Kako tvoj dan izgleda u praksi?
- Zimi ustajem oko 5 sati, idem u Split na fakultet i vraćam se u Makarsku oko 19 sati. Tad odlazim na trening koji obično traje oko dva sata. Navečer uglavnom učim i jako malo spavam. Za ostalo mi ne ostaje ni vremena ni snage. Da ponovo moram birati hoću li uz atletiku upisati dva faksa, mislim da to sada ne bih mogla. Ljeti radim u Ljetnom sportskom kampu gdje sam u ulozi pomoćnog trenera, a svoje treninge odrađujem uglavnom dva puta dnevno.
Je li posao pomoćnog trenera dio tvoje obavezne fakultetske prakse?
- Trener i ja radimo Ljetni sportski kamp da pokrijemo dio troškova za atletsku sezonu. Prioritet nam je potaknuti djecu da se bave sportom i da zavole treniranje, a kamp mi je ujedno veliko iskustvo i praksa za budućnost.
Koja vam je svota novca potrebna za atletsku godinu?
- Godišnji trošak je oko 25 tisuća eura. Tu je uključeno tek elementarno, pa tako spomenuti iznos ne pokriva "luksuz" koji je u ekipnom sportu normalan. Naime, za moju disciplinu bilo bi idealno odraditi tromjesečne pripreme na nadmorskoj visini od 2000 metara, kao što moji konkurenti i rade. To bi popravilo moju krvnu sliku, koja bi za disciplinu kojom se bavim trebala svakako biti bolja negoli je sad. No što je - tu je, trenutno si ne možemo to priuštiti. Mnogo je troškova, a kao primjer navest ću patike koje moram mijenjati najmanje jednom u dva mjeseca, odnosno nakon prijeđenih 600 kilometara. U protivnom patika gubi amortizaciju, što je najčešći uzrok ozljeda u ovakvim disciplinama. To je jedna od početnih lekcija u trčanju, ali i najčešća greška.
Strpljenje je najteže
Što je u atletici najteže?
- Strpljenje. Atletika je sport u kojem moraš biti 100 posto zdrav i spreman, a sve se mora poklopiti baš u određeni dan, sat i minutu. Nekad se, uz više od 500 treninga godišnje, potrebno i malo strpjeti dok ne dođe tvoje vrijeme. Veliki broj sportaša tad odustane. Prijelaz u seniorski sport prate i financijski problemi jer mnogo ulažeš i moraš čekati nekoliko godina da ti se ulog vrati. Papirologija i traženje sponzora su ružniji dio atletike, no Stjepko i tu preuzima većinu odgovornosti, pa mislim da je njemu kudikamo teže nego meni. Cilj su nam Olimpijske igre 2028.
Još uvijek ne znam hoću li biti financijski sposobna baviti se profesionalno atletikom nakon fakulteta jer bez sponzora je nemoguće opstati u pojedinačnom sportu. Zahvalna sam Gradu što su mi sponzorirali dio puta za odlazak na Univerzijadu u Kini (Chengdu), gdje sam nastupila početkom kolovoza i stekla veliko iskustvo. Iskreno mi znači svačija podrška i pomoć. Stizale su mi, i stižu, ponude iz Zagreba, Amerike i Europe za odlazak u druge klubove, ali zasad sam ih sve odbijala. Financijski bi mi to puno značilo, ali smatram da je Stjepko najbolji trener za mene i imam veliko povjerenje u njega. Svaka moja medalja je i njegova, a sve što smo postigli, postigli smo iz naše male, a velike Makarske.
Tko se najviše veseli tvojim uspjesima?
- Ja i trener! Uistinu me najviše veseli dobar rezultat jer to znači da se sav trud isplatio. Tu su i moja obitelj, prijatelji i sugrađani. Nakon osvajanja zlata na Mediteranskim igrama imala sam doček na rivi, kad je cijeli lukobran bio u bakljama, i to pamtim kao poseban trenutak u karijeri. Veliku zahvalnost dugujem cijeloj mojoj obitelji jer je svatko na svoj način ugradio sebe u moja postignuća. Majka ko majka, oduvijek je ispunjavala sve naše želje, uvijek je uz nas i znam da mogu računati na nju jer to je mama. Naučila me brižnosti, odgovornosti i strpljenju.
Otac je mene i braću od malih nogu usmjeravao k praktičnim stvarima. Ustajali smo u 5 sati, bacali parangal, lovili ribu. Svatko je morao znati isploviti brodom iz luke, promijeniti žarulju, napraviti svoj mali parangal, ukratko - morali smo znati brinuti o sebi. Brusio nam je karakter i na tome sam mu zahvalna. On me naučio borbenosti i hrabrosti, a brat Marko upornosti i suradnji. Baka Emilija je također bila atletičarka i velika mi je podrška, kao i njezina poznata sestra Đurđica Šišul Rajher, višestruka prvakinja Jugoslavije, rekorderka i finalistica svjetskih prvenstava.
Spašavanje životinja
Je li ti se svidjela fotografija Mare Milin?
- Jako mi se svidjela. Nisam znala kako se odjenuti za fotografiranje, a Mare je rekla da stavim na sebe ono u čemu se najugodnije osjećam. Odjenula sam dres Blanke Vlašić jer u njemu trčim sve važnije utrke i to mi je jedan od najdražih dresova. Blanka mi je poklonila dosta opreme i velika mi je podrška i uzor. Zahvalna sam joj na tome i sretna što takva osoba postoji u mom privatnom i sportskom životu. Fotografiranje s Marom sam odradila u rekordnom roku, možda zato što nas mnogo stvari veže. Naime, Mare ima dva brata, starijeg Marka i mlađeg Ivana, isto ko i ja. Mare imala starog psa, a mome je 19 godina. Mare ima crnog mačka, eno jednog i kod mene kući... da ne nabrajam dalje.
Jesu li to jedine životinje koje imaš?
- Trenutno da, ali oduvijek smo spašavali životinje. Najčešće mačiće i ptice, no svašta je prošlo kroz našu kuću. Volim sve životinje i smatram da svatko može dati barem dio sebe da im pomogne. Smirena sam i teško se naljutim, no jako me razbjesni ako vidim da netko želi nauditi životinji.
Jesu li ti putovanja naporna ili uživaš u njima?
- Obožavam putovati jer mislim da čovjek najviše uči kroz dodir s različitim kulturama. U Kini mi se prvi put dogodilo da gdje god da krenem nailazim na stotine ljudi koji se žele slikati sa mnom ili dobiti autogram Tek sam tada vidjela kako je teško slavnim osobama kad ne mogu nigdje izići a da ih ne prepoznaju. Meni je to bilo čudno, a u početku i zanimljivo, ali samo prva dva dana.
Maksimalno posvećena
Koliko si slavna u Makarskoj?
- Ovdje je drukčije. Makarska je manji grad pa me većina ljudi već zna, a i kad god prođu kraj stadiona mogu me vidjeti kako trčim. Smatram da sam u prednosti naspram onih koji žive u velikim gradovima jer ovdje imam "svoje ljude" i veću podršku nego što bih možda imala u velikom gradu. Imam osjećaj da se ovdje svi međusobno čuvamo. Volim raditi s djecom i lijepo je biti nekome uzor, no treba opravdati dječje povjerenje.
Morate živjeti život koji je autentičan i čije vrijednosti nisu upitne jer u protivnom mlada osoba osjeti vašu neiskrenost. Ja živim sportski dosljedno i posvećena sam maksimalno svemu što radim i onome u što vjerujem. Djeca znaju da sam za njih uvijek tu i da me mogu sve pitati. Ja sam ipak samo jedna obična osoba.
Klara na Marinoj fotografiji izgleda poput superjunakinje iz romana ili crtanih filmova. Bez obzira što mislila o sebi, ona je superjunakinja i u stvarnom životu.