ZAGREB - Slučajno ili, bolje rečeno, zahvaljujući interesantnoj uredničkoj odluci, u utorak smo na HTV-u 1, a prije prve polufinalne večeri Eurosonga 2011 , imali priliku pogledati depresivan dokumentarac.
“Pad imuniteta na opće stanje” o sudbinama ljudi duševno rastrojenih svakodnevnom borbom s nezaposlenošću, bezizlaznom financijskom situacijom i egzistencijalnim problemima u koje su dospjeli zahvaljujući drugima, a ne sebi.
Kako ne bismo predugo razmišljali o tim tužnim sudbinama - iako nas od njih u konačnici dijeli tek jedan korak, nečiji potpis na otkaz, propast tvrtke u kojoj radimo, nemogućnost pronalaženja posla ili prijetnja neimaštinom - ubrzo smo depresiju izazvanu turobnom svakodnevicom mogli nakratko zaliječiti još jednim spektakularnim Eurosongom.
Naime, Eurosong je Hrvatima jednom godišnje, barem na jedan ili nekoliko dana - ovisno o plasmanu naše pjesme - važniji od svih problema i nedaća. Toliko važan da je gotovo nemoguće dokučiti zašto je tomu tako.
Je li ta važnost Eurosonga za Hrvate još i danas posljedica 90-ih godina u kojima se odlazak na tu jednokratnu TV zabavu u formi glazbenog festivala/reality showa maltene smatrao potvrdom hrvatske državnosti ili jednostavno obožavamo “svijet glamura”, estradu, kič i trash glazbu, teško je reći.
Činjenica je da i mi tom efemernom glazbenom događaju posvećujemo ove dvije stranice Jutarnjeg jer Eurosong ovdje ljude zanima, a i u Europi je to iznimno gledana TV emisija. Ipak, čini se kako se u Hrvatskoj plasman na Eurosongu doživljava poput krucijalne, sudbonosne ili barem velevažne potvrde naših kulturnih i civilizacijskih dosega. Ne, ljudi, to pitanje rješavamo u Poglavlju 23.
Eurosong je nešto drugo. Eurosong nije čak ni važan ili vrijedan glazbeni festival jer nastupom na tom festivalu, ajmo svi zajedno još jednom, niti jedan pjevač ili pjevačica sebi neće osigurati jaku internacionalnu karijeru, nego eventualno podebljati kredibilitet na domaćem tržištu.
Kakve sam sreće, u sljedećih će me dvanaestak mjeseci svojim paneuropskim uspjehom demantirati slavljenik ili slavljenica ovogodišnjeg Eurosonga, no činjenica jest da u posljednjih tridesetak godina nitko od onih koji su pobijedili na Eurosongu nisu napravili zapažene europske ili svjetske karijere.
Dapače, posljednjih petnaestak proljeća, uz izuzetak nešto bolje protekle, a možda i ove godine, Eurosong je postao bizarni glazbeni festival. Bizarniji, trešerskiji i neukusniji gotovo od bilo kojeg Big Brothera, pa čak i od famozne Bugarke koja je na “Bugarska traži zvijezdu” showu pokušavala imitirati Mariah Carey.
Tko to opsesivno gleda?
Možda nisam meritoran, ali Eurosong ili Euroviziju, kako smo je nekoć zvali, opsesivno gledam jer se nikako ne mogu načuditi glazbenom gnoju koji su u stanju izmisliti navodno najbolji pop-skladatelji europskih država, posebice onih s Mediterana i dijela istoka Europe. Tako su me u utorak “oduševili” grčki predstavnici Loucas Yiorkas i Stereo Mike jer su uspješno dokazali moju tezu kako su turbo-folk i gangsta-rap dio iste glazbene kace.
Kako ne pustiti suzu na portugalski sastav Homens Da Luta koji je u stilu intendanta splitskog HNK Duška Mucala pjevao o borbi protiv ekonomske krize i reformi s kojima EU prisiljava Portugalce da napokon počnu nešto raditi. Kako ne zavoljeti norvešku predstavnicu Stellu Mwangi čija pjesma “Haba Haba” nije prošla u finale Eurosonga, ali bi bila hit na Afrosongu (ako ga ima).
Portugalski gnoj
Ipak, grčki i portugalski gnoj ne opravdava, ako ćemo se ozbiljno pozabaviti ovogodišnjim Eurosongom, doseg Darije Kinzer, austrijske natjecateljice pod hrvatskom zastavom. Dakle, Daria Kinzer vrlo je nesigurno i s pratećim vokalima posve neusklađeno i prilično beskrvno otpjevala ionako bezličan, blijed, dosadan i bedasti dance pjesmuljak o tome - još jedna velika hrvatska filozofija - zašto valja slaviti posljednji radni dan u tjednu.
Europa je stoički odbila na engleskom zapjevati “Celebrate” pa ni mađioničarski trikovi s promjenama Darijine haljine nisu uspjeli plasirati Hrvatsku u finale. Još jedan ćorak na Eurosongu, još jedna nacionalna sramota, povikat će svaki osviješteni Hrvat, to veća jer je Srbija prošla u finale.
E, pa sviđalo vam se to ili ne, Srbija ima jednu od najpristojnijih pjesama na ovogodišnjem Eurosongu. Mlada pjevačica Nina em ima glasa, em je slatka, em je uz glasovno i vizualno usklađene prateće pjevačice nastupila s kvalitetnom pjesmom Kristine Kovač, mlađe kćeri Kornelije Bate Kovača, u stilu blue-eyed soula Duffy.
“Čaroban” je i retro i moderan song, baš u stilu kurentnih pop-trendova. Eto, da smo poslali, recimo, Natali Dizdar s pjesmom Coca Mosquita iz Jinxa ili Sandra Bastijančića iz En Face, mogli bismo nešto slično konstatirati i za našu predstavnicu.
Ovogodišnji Eurosong ponudio je još nekoliko suvislih pjesama - eto, barem neke koristi od zagledavanja u glazbena dvorišta europskih susjeda - pa je tako Island poslao sastav Sjonni's Friends čija pjesma “Coming Home” korespondira s folk-rockom Mumford & Sonsa, Finska vrlo simpatičnog kantautora Paradise Oskara čija pjesma podsjeća na Donovana ili neke današnje acoustic pop i soft-rock kantautore, Švicarska Anu Rossinelli koja se predstavila poput eurovizijske varijante Nore Jones dok je azerbejdžanski duet Eli & Nikki zasjao s pravom lekcijom na temu moderno-klasičnog popa, a Gruzija iznenadila s bendom Eldrine u stilu Skunk Anansie. Niti jedna od nabrojanih pjesama nije vrijeđala ukus.