Kod mene nema pravila niti postoji točno određeno vrijeme kada se budim. To ovisi o tome jesam li noć prije imao predstavu ili noćno snimanje. Ako sam bio navečer slobodan, tada se budim oko 7.30, a ako sam nastupao, tada produljim spavanje jer poslije završetka predstave ostajem u kazalištu s kolegama bar sat ili dva. Kao da imam u sebi ugrađen sat pa mi zapravo nikad i ne treba buđenje: probudim se čak i par minuta prije nego što je to potrebno. I nikada nisam zaspao. Ali, za svaku sigurnost uvijek pripremim alarm na mobitelu. No, taj me nikada nije probudio.
Jedan sam od rijetkih koji obavezno doručkuje, naprosto ne mogu izaći iz kuće bez doručka. Za doručak mogu jesti sve: jaja sa šunkom, kajganu, kruh, maslac, bijelu kavu, hrenovke, tost... Moj je problem što volim apsolutno svu hranu. Donedavno sam mislio da ne volim poriluk jer sam ga morao jesti u djetinjstvu, ali onda ga je jedna gospođa tako sjajno pripravila da sam shvatio da mi ni on nije mrzak. No, to je i prednost kada moram, iz zdravstvenih ili estetskih razloga, ići na dijetu. Tada mi se nije teško odreći, recimo, pola hrane jer mi je jednako dobra i druga polovica.
Ispunjenje želje
Što sam stariji, imam sve više prekomjernih kilograma, što nije baš estetski, a postaje problem i kako obući čarapu ili cipelu, teško se sagnuti i kralježnica previše trpi. Trebao bih skinuti desetak kilograma, možda promjenom načina života i prehrambenih navika, ali u ovim godinama to ide malo teže. Nisam se u životu baš bavio sportom, pa tako nemam naviku vježbanja ili trčanja, jedino ponekad pješačim, ali to je, naravno, premalo.
Probe u kazalištu u pravilu počinju u 10 i traju do 14 sati. Poslije toga, oko 15 sati, ručam. Premda je lijepo prilegnuti i odspavati sat vremena poslije ručka, taj si luksuz ne mogu često priuštiti jer uvijek imam neku obvezu. Kada sam navečer slobodan, volim pogledati druge predstave ili kod kuće, u krugu obitelji, gledam snimljene serije, filmove i emisije koje sam propustio dok sam imao predstave.
Oduvijek sam, još kao malo dijete, htio postati glumac. Nikada nisam maštao da budem doktor, zrakoplovac, vatrogasac, nogometaš, oduvijek mi je bilo u glavi samo da želim postati glumac. Kao dijete upisao sam se u Pionirsko kazalište u Preradovićevoj u Zagrebu, poslije sam diplomirao na Akademiji, pa tri godine igrao u Zagrebačkom kazalištu mladih. Nakon toga sam otišao na “privremeni rad” u Komediju, koji traje već 30 godina. Na početku sam bio i s Histrionima 15 godina, a igrao sam i u Teatru u gostima.
Rad u Komediji
Komedija, za razliku od drugih kazališta, uz dramski program izvodi i operete i mjuzikle i po tome smo na neki način HNK u malom: imamo svoj zbor, orkestar i balet te vrlo raznovrstan repertoar. Već samo ime kazališta pretpostavlja da će se gledatelji, kojih je uvijek puno, dobro zabaviti i razveseliti, što nam i uspijeva i tada smo najsretniji.
Iako sam igrao i neke dramske uloge, preferiram komične jer odmah dobivamo povratnu informaciju od publike: ako se ljudi smiju i plaču od smijeha, znamo da smo uspjeli. U drami, međutim, nije tako jer je publika uvijek tiha i ozbiljna.
Pripreme za predstavu traju obično između mjesec i pol i dva. Dobijete tekst, pročitate ga, slijede čitaće probe, pa kroz analize i dogovore dođete do toga u kojem smjeru treba ići predstava. Svaki glumac ima svoj način učenja uloge. Imam sreću što još uvijek nemam problema s pamćenjem pa relativno brzo naučim tekst i savladam ulogu. Čim pročitam tekst, ako mi se uloga sviđa, odmah je nekako čujem i vidim, pa mi nije teško donijeti je na pozornicu.
Niti se uživljavam, niti se srođujem s likom koji tumačim, to nije točan termin i nije mi nikako drag. Pa, kako bih se mogao uživjeti, primjerice, u lik ubojice? Zbog toga glumci nikad ne kažu da su glumili u predstavi, uvijek govore igrali smo predstavu. Jer, kazalište je igra. Što je uloga draža, to igramo s većim užitkom. I to publika prepozna i zna cijeniti. Najljepše je u kazalištu kada se dogodi sinergija između predstave, glumaca i gledatelja.
Gnjavatori na šanku
Ima puno uloga koje bih volio igrati, no za jedne sam likove prestar, a za druge sam u krivom kazalištu. Nažalost, kako sam stariji, sve je manje uloga koje mogu igrati i s tim se moram pomiriti.
Na televiziji također volim raditi. Gotovo deset godina radio sam na legendarnom televizijskom kanalu Z 3, u “Limačijadi”, nakon toga sam nastupao u “Malaviziji”, no prva popularnost počela je preko “Smogovaca”, a poslije toga i preko vrlo popularnih zabavnih emisija “Jel me netko tražio” i “Nad lipom 35”.
U početku mi je imponiralo kada bi me netko prepoznao na ulici, bila je to za mene prava senzacija. Ali, nakon 15 ili 20 godina to je postalo normalno pa se sada čudim kada me netko ne prepozna. Dobro se nosim s tim što sam javna osoba. Prednost je kada te kumica prepozna pa dobiješ bolji komad salate ili drugog povrća ili te propuste preko reda. Nažalost, ima gnjavatora koji kad uđeš u lokal, odmah traže da piješ s njima, a posebno su zamorni oni koji žele satima s tobom razgovarati.
Iskreno, moram priznati da mi pomalo smeta kada me ljudi poistovjećuju ili pamte samo po jednoj ulozi. Mene je valjda zauvijek obilježila uloga barmena u emisijama “Je l me netko tražio” i “Nad lipom 35”. Ispada da ništa drugo u životu nisam glumio, nego samo tog barmena. Čak imam dojam da zbog toga možda nisam dobio neke druge aranžmane jer su svi govorili “on je onaj barmen” i - doviđenja. Zanimljivo je da se te emisije već godinama ne snimaju, ali se stalno repriziraju. Prije nekoliko godina napravljena je kraća pauza u snimanjima, pa su emitirane već ranije snimljene emisije. I tada se utvrdilo da su jednako gledane kao i novosnimljene epizode. Isti su čas prekinuli snimanje pa sada već godinama ponavljaju stare emisije. I tako, premda, nemamo financijske koristi od tih repriza, iz dana u dan, što su nastavci stariji, mi postajemo sve popularniji.
Kolege glumce nikada ne doživljavam kao konkurenciju. Jedna kolegica nedavno je jednom mom prijatelju rekla da će biti bolja od njega u predstavi: pa nismo mi trkači koji se natječu tko će prije stići na cilj, naša je zadaća da zajedno napravimo što bolju predstavu. Čovjeku ponekad može biti žao ako je netko drugi dobio ulogu koju je on priželjkivao, ali to nikako ne znači da smo zbog toga konkurenti koji se ne podnose. Eto, mi u Komediji nemamo tih problema, svi smo prijatelji.
Najveći uspjeh
U životu je vrlo važno naći se u pravo vrijeme na pravome mjestu. Primjerice, na televiziju sam došao sasvim slučajno jer je Bucki pao luster na glavu, a ja sam taj dan dovezao Darka Janeša u Kineski paviljon na snimanje. Tada me on zamolio da zamijenim Bucku. Nakon toga sam još punih deset godina radio na televiziji.
Moj najveći uspjeh je moja obitelj, moj sin Ivan i supruga Jagoda!