DARIO ŠARIĆ

U obiteljskoj priči otkriva svoj život do najsitnijeg detalja

Sibenik, 200818.
Na tvrdjavi Barone odrzala se press konferencija vezana za pretpremijeru dokumentarnog filma o kosarkasu Dariu Saricu i njegovoj obitelji.
Foto: Nikolina Vukovic Stipanicev / CROPIX
Nikolina Vuković Stipaničev / CROPIX

NBA zvijezda iz Šibenika glavni je akter filma ‘Uvik isto’, čija je premijera večeras na Vukovar film festivalu. Nije riječ o patetičnoj priči, nego o simpatičnoj radnji koja je protkana humorom s kojim se isprepliću emocije

Već prvi kadrovi filma “Uvik isto”, dokumentarca o košarkašu Dariju Šariću i njegovoj obitelji koji će u petak, 24. kolovoza, biti premijerno prikazan na Vukovar Film Festivalu, uvode gledatelja u 40 zabavnih, opuštenih i pomalo netipičnih minuta.

Mjesto radnje je asfaltirani košarkaški teren pokraj mora u Šibeniku. Na stolici uz teren sjedi baka Darija Šarića i zviždaljkom označava početak hakla. Ispod koša je cijela obitelj: otac Predrag i majka Vesa, kći Dana i sin Dario, hrvatski reprezentativac i NBA zvijezda.

- Pazi, bez varanja, idemo, šta si, pismo ili glava - kaže tata Predrag da se odredi čija će biti lopta.

Nisu se još niti dogovorili, a Dana je uzela loptu i dodala je tati koji pogađa za vodstvo.

- Eeej, vaša lopta, kako vaša lopta?! Rekli smo da nema varanja - ljuti se Dario.

Isječci s hakla, uz one s obiteljskog ručka ili zajedničkog pretovara robe s kamiona, lajtmotivi su filma redateljice Slavice Šnur koji je početkom tjedna imao pretpremijeru na šibenskoj tvrđavi Barone. Zajedno su ga tada prvi put pogledali i glavni junaci. Šibenski život Šarićevih zabilježen je neposredno, bez puno autorskih intervencija.

Pun je iskrenog humora i međusobnih prepirki, poput one zašto nema krastavaca na stolu, a opet obogaćen s dovoljno sjećanja i kratkih priča da se izgradi kostur dosadašnje sportske biografije igrača Philadelphia 76ersa. Kako film odmiče, shvaćamo da drugačije i ne može ako se želi dobiti autentičan uvid u svakodnevicu jedne od naših najpoznatijih košarkaših obitelji.

Neobičan prizor

Redateljica Šnur inspiraciju je dobila sasvim slučajno. Prema vlastitim riječima, o košarci nema pojma, ali kako njezin suprug poznaje Predraga Šarića, bili su u posjetu obitelji gdje je vidjela kako Dario nosi kutije. Neobičan prizor u kojem tako popularan sportaš pomaže roditeljima u “običnom” fizičkom poslu bio je okidač za filmski portret. Uostalom, “to što je NBA zvijezda ne znači da kod kuće ne bi morao tovariti s kamiona”, ispričala je redateljici mama Vesa.

Prizori iz života Šarićevih povremeno su presječeni kadrovima s Darijevih utakmica u dresu Sixersa, zatim njegova trofeja s U-16 reprezentacijom na Europskom prvenstvu 2011. (baš se lijepo poklapa da ih gledamo nekoliko dana nakon što je nova generacija uzela europsko zlato), kao i utakmica Predraga Šarića koji je u legendarnoj momčadi Šibenke igrao s Draženom Petrovićem. Ali neka vas ne zavara - nije to klasična, nedajbože patetična sportska bajka o krvi, znoju i suzama kakvih smo se imali prilike nagledati.

Film se može opisati kao priča iz susjedstva kojoj ćete se prije svega od srca nasmijati, iako povremeno ima i emotivnijih kadrova, primjerice kada Dario grli baku koja mu govori “zvijezdo moja, stiga’ si iz Amerike” ili kada zamišljeno sjedi na klupi pokraj Draženova spomenika.

Najveći uzori

- Želja koju je on imao za pobjedom, radom i voljom, tako bih nekako i ja htio biti nastrojen u glavi - priča Dario.

Slušajući ga kako iskreno govori o odnosima unutar obitelji ili jednostavno tumači da je on karakterno “75 posto mama, 25 posto ćaća, ništa svoje”, stječe se dojam da je autorica vjerno dokumentirala jednostavnost i skromnost Šarićevih, a istodobno prikazala kako je roditeljska ljubav prema košarci, predanost i strast kojim pristupaju sportu, “otišla” na djecu.

Svi su oni, naime, bivši ili sadašnji košarkaši: sestra Dana u svojim je kategorijama također osvajala medalje koje ona, majka i Dario u jednom kadru vješaju na maslinu u vrtu. Premda će se Dana za ručkom, tijekom rasprave o tome tko je pobijedio na haklu, pobuniti da “Dario igra u NBA, a ja u seljačkoj ligi”.

Uoči pretpremijere u Šibeniku sam je Dario objasnio naziv filma - “Uvik isto”.

- Uvijek je ostao isti odnos: mama i sestra, tata i sin, mama i sin, tata i kći. Nismo se promijenili, nismo poletjeli u oblake. Živimo normalan život i tako smo ga htjeli prikazati, ovo je stvarno jedna iskrena priča.

Prisjećajući se kako je košarku počeo trenirati zato što je bio hiperaktivan pa ga se majka pokušavala “riješiti” da stigne popiti kavu s prijateljicama, ističe da su mu roditelji najveći uzori u životu. Tako ćemo ga u jednom trenutku vidjeti kako tatu i sestru podbada riječima “ja barem imam talenta, a vi ni grama” ili da je “mater talentiranija od vas dvoje skupa”, a već u drugom gdje priznaje da je prema sestri uvijek imao zaštitnički stav te da su mu otac i majka moralne vertikale.

Snaga i brzina

Odnos s ocem poseban je, vjerojatno i najzabavniji dio filma. Predrag i Dario u kafiću vode beskrajne međugeneracijske rasprave o kvaliteti košarke nekoć i danas, odnosno o tome koja je era bila talentiranija i u kojem je smjeru sport napredovao. “Danas je, Dario, snaga i brzina, ništa drugo! Ja san ima slobodna bacanja 98 posto, trice 70 posto. Ćaća ti je ‘92. godine ima prosjek od 32 poena po utakmici. Daj mi 15 minuta da se pripremim i pogodit ću 10 od 10. Reci mi tog svojeg suigrača iz Philadelphije koji će mene dobit na slobodna bacanja”, pjeni se Šarić stariji dok se Dario rukama hvata za glavu i namiguje kameri.

Predrag Šarić ne odustaje, nastavlja kako se u njegovo vrijeme treniralo uz utege od željeznice koja se pokvarila ili staklenki krastavaca punjenih betonom. “A vi se pumpate, imate bučice, traku, ovo, ono, zamisli da smo mi imali te uvjete”, uvjerava sina. U jednom trenutku Dario gubi strpljenje pa se diže i izlazi iz kadra, a majka prekida razgovor: “Je li moguće da se opet svađate oko isti stvari i istih pi**arija?!”

Kako su razgovori uvijek isti, tako je i život Šarićevih ostao nepromijenjen. Predrag i dalje vozi kamion i vodi svoju autoprijevozničku tvrtku Ši-Ši, a Vesa brine da je u kući i obitelji sve pod kontrolom. Nižu se prizori u kojima Dario i Dana mijenjaju gumu na biciklu, zatim kako Dana vozi viličar, a onda i ona scena bez koje ne bi bilo cijelog filma - kako Dario pretovaruje robu i pritom si pjevuši hitove Dražena Zečića.

‘Zmija u džepu’

Isti je to dečko koji je u odijelu ušetao na gala večeru NBA lige u New Yorku gdje je u lipnju 2017. konkurirao za nagradu najboljeg rookieja sezone. Nagrada mu je, kao što znamo, na kraju ipak pobjegla, no Šarićeva karijera iz sezone u sezonu probija nove vrhunce. Već je jedan od ključnih igrača Sixersa, a s godišnjom plaćom od 3,3 milijuna dolara i jedan od naših najplaćenijih košarkaša. Zbog toga je teško suzdržati smijeh kad tata Predrag za stolom provali: - Dario, a moga bi dat koju kunu za ručak, ko da ti je zmija u džepu.

Koji trenutak poslije obitelj će se opet prepirati oko toga tko je pobijedio, a mi se svako toliko vraćamo na “highlightse” s hakla usred bijela dana.

- Baba, sviraj faul više - dere se mama Vesa sutkinji.

- Pusti ga, ne zna on šutirat izvanka - sugerira tata Dani prije nego što će Dario, naravno, pogoditi tricu.

I tako unedogled, “uvik isto”. Kao što opisuje redateljica, dovoljno je postaviti kameru i čekati jer Šarićevi su kao takvi priča za sebe, dovoljno živopisni i osebujni, a opet puni sasvim običnih vrlina i mana. I kad se prisjećaju kako je Dario s 13 godina prvi put postao zanimljiv skautima, a oni ga baš i nisu doživljavali kao “nešto neviđeno” sve dok nisu vidjeli kako se “ruga sa suparnicima”, i dok otvoreno priznaju kako su zbog njega “malo zapostavili” Danu, njihova je priča najupečatljivija baš takva - izravna i neautorizirana.

- Taj film ja zapravo nisam režirala, samo sam čekala pravu situaciju i davala znak da se kamera upali i zabilježi najosobnije trenutke. Ne znam postoji li redatelj koji bi ovakve likove mogao izrežirati, to je nemoguće - rekla je Slavica Šnur.

Temperament

Iza svakog njihova podbadanja, zaključuje, stoje međusobna ljubav, odanost i poštovanje jednih prema drugima, a sve je začinjeno šibenskim temperamentom bez kojega film o Šarićima ne bi bio ni približno tako urnebesan. Osim nenametljivo ubačenih arhivskih isječaka, ugođaj dokumentarca potpunim čini odlična fotografija za koju je zaslužan Mario Sablić, kao i glazba Mate i Jakova Matišića.

Na kraju svega ostaje priča o sportašu iz grada koji je inficiran košarkom i koji je već sad, s 24 godine, ostvario ono o čemu sanja većina profesionalaca. S najboljim mogućim uzorima i zdravim pogledom na karijeru i život uopće, nema razloga da Dario Šarić ne ostvari i one ciljeve koje dosad nije uspio. “Uvik triba pobijedit”, objašnjava svoju filozofiju. “Ali to nije samo neka prazna izjava. To je baš ono čvrsto. Triba pobijedit.”

A kada napiše posljednje poglavlje sportske priče, Dariju će ostati još samo jedan san. Jednoga se dana vratiti u Šibenik, “sist ispod masline, imat svoj kaić i uživat”. Tamo gdje će i dalje sve biti isto.

Izdvajamo