ZAGREB - Kod picigina je važno kako igraš, ocjenjuje se ljepota igre, težina skoka i duljina ostanka loptice u zraku. To ili možeš ili ne možeš i sasvim je svejedno jesi li ti kao igrač picigina poznata osoba ili ne, jer ako i jesi, nitko ti zbog toga neće progledati kroz prste - priča Goran Karan koji je prošle nedjelje bio među igračima koji su sudjelovali u revijalnom dijelu 7. Svjetskog prvenstva u piciginu, održanom na Bačvicama.
Četrdesetsedmogodišnji splitski glazbenik picigin je zaigrao prije nego što je prvi put u ruke uzeo gitaru. No, glazba kojom se bavi već tridesetak godina - počeo je osamdesetih u gupama Epicentar, Deveti krug, Zippo i Big Blue, a 1997. godine kreće u solističku karijeru u sklopu koje objavljuje sedam albuma, te osvaja brojne nagrade, kako u zemlji tako i u inozemstvu - ipak je njegova najveća ljubav.
Zahvaljujući tome Karan, koji se u posljednje vrijeme sve češće bavi skladanjem, postao je autor himne navijača naše nogometne reprezentacije “Uvijek vjerni”, u kojoj uz njega pjevaju još mnogi poznati pjevači koji poput Gorana vole i igraju nogomet. No, to nije sve.
Jer, upravo je Goranova pjesma, “All the Colours of the Rainbow”, izabrana kao središnja skladba Festivala svjetskih kultura, što će početkom srpnja na Olimpijskom stadionu u Berlinu okupiti 70.000 sudionika iz 151 zemlje svijeta na proslavi različitih kultura, čiji je cilj promovirati mir u svijetu.
O svemu tome pričali smo s Goranom u ponedjeljak, dan nakon što se on na Bačvicama poput tigra bacao za lopticom. Unatoč žestokoj i svesrdnoj igri, ovaj igrač picigina dan poslije nije osjećao baš nikakve posljedice.
• Koliko ste godina imali kada ste prvi put zaigrali picigin?
- Ja sam splitsko dite, mislim da sam ga počeo igrati čim sam mogao s tim početi. Imao sam osam ili devet godina. Kupao sam se sa svojom ekipom na plaži ispod Jadrana ili sam išao na Bačvice. Mi, dečkići, došli bismo tamo ujutro oko 8.30 sati i igrali bismo picigin ili glavomet. Bio sam s dečkima koji su bili godinu-dvije stariji od mene, što je bilo dobro za razvoj moje igre.
• Koliko često igrate picigin?
- Ovisi o poslovnim obavezama, ali, ako uspijem, igram ga svaki dan. Ako ništa drugo, barem prođem preko Bačvica, jer to je jedno krasno mjesto, tamo dolaze svi koji doista vole more. Osim toga, prije nego što počnemo igrati uvijek prvo pogledamo ima li razbijenih boca, počistimo malo, što je, mislim, jedan lijep nivo svijesti.
• Koliko je bitan rezultat u piciginu?
- Nema tu rezultata, nisi tamo došao ni brojati ni pobjeđivati, nego si se na picigin došao igrati. Dodajete se međusobno onoliko koliko možete, računa se da će svi dati sve od sebe. Usto uvijek bude i splitske karakteristične grube zafrkancije koja je na takvom mjestu zdrava. Čar picigina jest u tome da pustiš ventile i bacaš se malo naokolo, a kako to nije kontaktni sport, nitko ti nije kriv ako se razbiješ.
Igrao i vaterpolo
• Ljubav prema sportu dovela vas je do toga da ste postali autor himne navijača nogometne reprezentacije ‘Uvijek vjerni’...
- Da. No, prije toga bila je i situacija s vaterpolom koja je lani rezultirala pjesmom ‘Do zadnjeg daha’, himnom prvenstva u vaterpolu. Ja sam i sam na refule šest godina igrao vaterpolo i imao sam sreću što sam naišao na razumijevanje gospode Bukića, Živkovića i Rudića... Sve se lijepo posložilo, i pjesma i sjajna klapa Tragos, i Nikša Bratoš, i to što smo prošle godine u vaterpolu na kraju osvojili Europsko prvenstvo. Dan poslije te pobjede naših ja sam s bendom svirao u Slavoniji, u Bilju. Taman je uoči našeg nastupa na televiziji bio Dnevnik, koji je krenuo slikom sa zagrebačkog bazena Mladosti i pjesmom ‘Do zadnjeg daha’. To mi je bio baš velik gušt!
No, sad, ove godine, kreće jedna malo drugačija glazbeno-sportska priča u koju su uključeni glazbenici koji su igrali niz humanitarnih utakmica koje su imale jak natjecateljski naboj. U dogovoru s Krunoslavom Grlevićem, predsjednikom udruge navijača ‘Uvijek vjerni’, krenuli smo u projekt koji bi promociju trebao doživjeti u rujnu, uoči utakmice naše nogometne reprezentacije s Izraelom.
Radi se o pjesmi - himni Hrvatske nogometne reprezentacije koju producira Nikša Bratoš, a u kojoj pjevaju Oliver, Tony, Boris Novković, Aki Rahimovski, Mladen Bodalec, Tomislav Bralić, Alen Vitasović, Giuliano, Dražen Zečić Alen Nižetić, Mate Bulić... Pjesma je puna energije, nadam se da će ona dati dodatna krila našim reprezentativcima. Stihovi nose pozitivnu poruku, govore da navijamo za naše i cijenimo tuđe...
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA