Na trećoj u nizu dodjeli najveće medijske nagrade Zlatni Studio, u ulozi voditeljice naći će se naša poznata glumica Jelena Perčin. Kako i sama kaže, izazova se ne boji, pravi je radoholičar, a izvrsno spaja karijeru i majčinstvo. Ipak, veliko joj je olakšanje što će uz nju ovog petka, u izravnom prijenosu Zlatnog Studija, stajati i iskusna Barbara Kolar.
Kako se osjećate zbog svoje prve voditeljske uloge?
- Srećom da je Barbara Kolar tu, koja je profesionalac u tome, za razliku od mene. Zezam se da ću se ja smješkati, a Barbara će govoriti. Ne bih se usudila sama to prihvatiti, da nemam nekog zbilja iskusnog uz sebe. Nije to mala stvar, a i live prijenos je u pitanju.
Je li vam gluma u tome olakotna okolnost?
- Stvarno mislim da je voditeljstvo jedan dodatni talent. Ne mislim da netko tko je dobar glumac mora biti i dobar voditelj. To nije pravilo. To ili nosiš u sebi ili ne. Priznajem da nisam sklona vođenju jer sam preveliki tremaroš, pojede me trema, a s druge strane sam užasan perfekcionist i od panike da ću preskočiti zarez, totalno blokiram. Trema kod glume ima drugi proces jer nemam osjećaj da sam ja osobno na sceni, u glumačkom smislu. Imam svoje lice u kojem sam, a ovdje sam stvarna ja i to mi je panika. Nemaš tu rečenicu koja je tuđa, potpuno je drugi kontekst. Moram priznati da takvo nešto izbjegnem kad god mogu jer mi je izraziti stres.
Jelena Perčin
Majka ste dviju djevojčica, Lota će uskoro 11, a mlađa Maša ima godinu i pol. Ipak, vrlo ste se brzo nakon poroda vratili na posao?
- Nakon samo tri mjeseca ušla sam u snimanje filma “Korporacije” u Ljubljani, koji se uskoro počinje prikazivati i u Hrvatskoj, i s njom putovala, dojila i snimala. To se moglo samo na neviđeno, da sad to moram ponoviti, rekla bih da nema šanse. To je bio takav strašan tempo i stres, a odmah nakon toga vratila sam se u svoje predstave, stoga mislim da porodiljni s razlogom treba biti porodiljni. Jedini problem je onaj financijski jer ne može si puno žena priuštiti da bude svih godinu dana na porodiljnom. Ja nisam, jer krenulo je sve oko kupnje stana, krediti i stvarno nisam mogla izgubiti plaću koja mi je bitna, a naknada je bila nedovoljna.
Koliko vam u čitavoj situaciji pomaže što je i vaš suprug Momčilo Otašević također glumac?
- Žao mi je što nas ljudi često doživljavaju kao da se stalno naslikavamo i mijenjamo haljine i odijela. A mi krvavo šljakamo. Muža ne vidim, znamo se po par dana ne sresti u istom stanu. On ode u 6, 7 sati, dođe navečer, a ja imam predstavu. On preuzme djecu, ja se kasno vratim s predstave, a on spava jer rano ujutro ide i to nam je svakodnevica. Čista tvornica, bez fiksnog radnog vremena, već se prilagođavaš poslodavcima ovisno o terminu snimanja ili predstave. Puno je lakše kad imaš ustaljeno radno vrijeme, od 8 do 16, jer si možeš organizirati dan, a ovako je – tko preživi, pričat će.
No, gluma u seriji “Kud puklo da puklo” vas je i spojila?
- Kako smo oboje glumci, s druge strane lakše se razumijemo i tom tempu posla on može razumjeti zašto ja nedjeljom ne mogu na druženje s prijateljima jer imam predstavu. Kod nas je i petak i svetak, ne možemo planirati putovanje, niti da negdje odemo jer teško je spojiti da smo dva dana slobodni.
Razmišljate li o zajedničkom projektu?
- Nešto smo planirali sami raditi sami u kazalištu, ali ponovno se trebamo poloviti, uz sve tekuće obaveze, ne samo poslovne. Razmišljali smo o zajedničkoj predstavi jer kad smo oboje u snimanju, to bi bilo preteško, zato što su cure premale da oboje možemo biti odsutni 12 sati dnevno. Netko mora biti doma, a to je uvijek mama. Ja neko snimanje eventualno mogu planirati, kad on ne bude snimao. Ne možeš nikome djecu ostaviti 12 sati dnevno, niti želim. Onog trena kad sam se odlučila biti mama, to je moj prioritet, bez obzira na to je li teta čuvalica najbolja na svijetu, ja želim biti prisutna.
Jelena Perčin
Pomaže li vam Lota oko mlađe sestrice?
- Lota mi je spas. Njih dvije imaju divan odnos, to je takva ljubav. Lota super brine o Maši, ne samo u smislu igranja. Maša je obožava. Kad seka dođe na vrata, vrišti od sreće. Lota ima filing da je Maša još krhka, sposobna je sama joj oguliti voće, dati joj voćni obrok, obući je, presvući je, sve joj je to veselje.
Dvoje domaćih redatelja, Irena Škorić i Anđelo Jurkas, drže vas za svoju muzu. Kako je do tog došlo?
- To je stvarno lutrija i nema pravila. Problem je kod naše kinematografije, što se kaže: “mala bara, puno krokodila” i nemaju redatelji priliku često snimiti film i kad je dobiju uvijek onda biraju više-manje iste suradnike, jer ih poznaju, oni su im provjereni. Ja sam imala sreću jer nisam poznavala ni Irenu ni Anđela prije filmova, a oni su se usudili riskirati i uzeti mene. Poslije se ta suradnja pokazala dobra, pa su me zvali za druge projekte. Zapravo su riskirali.
Niz upečatljivih uloga imali ste i na televiziji.
- Imala sam sreću s televizijom jer sam bila prva generacija koja je izlazila s Akademije kad je krenuo novi TV boom i koju je to zakačilo. Nakon prvog projekta ljudi su bili zadovoljni onim kako sam radila i onda te automatski zovu. To ne znači da ne postoji netko bolji od mene, nego ja sam im ziher. Znaju da ću doći na vrijeme na set, da neću raditi probleme, da ću znati tekst, da ću korektno odraditi svoj posao i onda je to generiralo ulogu za ulogom.
Uz majčinstvo i karijeru u kazalištu, filmu i na televiziji, predajete dramsku nastavu u Prvoj privatnoj gimnaziji. Kako stižete sve?
- U jednom trenutku života me počela zanimati pedagogija. Prvo su me u Osijeku zvali na Akademiji jer se radio neki dubrovački tekst da budem suradnik za jezik i ta je suradnja dobro prošla i zainteresirala sam se za pedagogiju i počela se time baviti. Našla sam inspiraciju u tome, a i osjećala sam da je to i odgovornost s obzirom na vrijeme u kojem živimo. Među djecom nedostaje komunikacije, roditelji su prezaposleni, svi smo rastrgani na sto poslova i nemamo vremena. Zato je ta dramska super priča, prvo da te kulturno obrazuje, a drugo da ti otvori prostor kreativnosti, igranja, zainteresira za čitanje na jedan drugi način. Svi lektiru doživljavaju kao neku tlaku, nešto što se mora i onda kad imaš neki neobavezan sat na kojem razgovaraš o knjizi, isprobavaš igrati te uloge, otvori im se neka druga perspektiva i osjećam da mi je to dužnost i prema društvu, mali doprinos. Ako mogu neke klince malo zainteresirati, to mi je već super.
U kojim ste projektima trenutno?
- Igram tekuće predstave i u HNK i u kazalištu KNAP. Tamo sam najesen imala premijeru “Nuspojava”, kompilacije kratkih priča Woodyja Allena. To je jedna zgodna komedija i ljudi u njoj uživaju. Dogodila se super suradnja s Marijem Kovačem i cijelom ekipom predstave. Prvi put smo surađivali Iskra Jirsak, Ivan Đuričić i Filip Riđički, prije se nismo ni poznavali, ali desilo se da smo kliknuli i baš mi je gušt igrati u toj predstavi. Uz HNK i KNAP, svoje klince spremam za jedan pedagoški projekt, ali moram šutjeti o tome. Mislim održati radionicu, ali o tom potom.
Vaše humanitarno djelovanje vezano je uz veliki gubitak prijateljice Ivane Hodak. Jeste li i dalje aktivni u njenoj Zakladi?
- Čini mi se nestvarno da je već 12 godina prošlo, ali nosimo je svi u srcima i u sjećanju kao da je tu i pokušavamo barem nešto dobro izroditi nakon te užasne tragedije. To je cilj i na tragu njezina života i načina na koji je živjela i brinula o ljudima, pa osjećam da mi je i dužnost nastaviti tu njenu priču.
Jelena Perčin
Uz zajednički projekt sa suprugom, imate li još kakvih samostalnih ambicija?
- Počela sam pisati jednu seriju i jako bih htjela napisati priču koja prati neke biografske crtice moje obitelji, za što treba naći vremena, imati barem dva do tri sata na dan, samo za pisanje. Htjela bih samo tu seriju napisati, nemam ambicija za to općenito. Bit će tu Dubrovnika, rata, jednog mentaliteta, života koji je nestao, ali imam osjećaj da mnogima nedostaje. Jedno drugo vrijeme, malo smo svi pregaženi današnjicom, tempom i presingom da se sve mora. Čovjek plaća veliki danak tome što nema vremena stati, pogledati oko sebe i općenito su vrijednosti sasvim drukčije, cijeli sustav je orijentiran na pojedinca, jako sebičan. U moje vrijeme odrastanja najvažnija je osobina bila solidarnost. Toga je sve manje.
Imate li i redateljskih ambicija?
- Ne, ali ima ih moj suprug.