ZAGREB - Nakon petogodišnje stanke Zlatko Pejaković objavljuje novi nosač zvuka, u izvršnoj produkciji agencije AS, za izdavačku kuću Hit Records. Novi je album pjevač, koji se glazbom počeo baviti prije četrdeset i dvije godine, najavio pjesmom “Siromah sam, nije me sramota”, koja je već desetak dana nakon objave zauzela vrhove radijskih top-lista, pa se Pejaković i njegovi suradnici nadaju da će je zadesiti sudbina “Čergi”, “Misli svatko da je meni lako”, “Nesretnik sam od rođenja” i ostalih njegovih hitova.
O tome kako bira potencijalni hit, zašto izbjegava skandale i zbog čega je propao kao građevinski poduzetnik Pejaković je ispričao u razgovoru za Studio.
• Zbog čega ste tako dugo pripremali novi album?
- Ne trudim se mnogo objavljivati jer imam dovoljno dobrih skladbi i otprije. Dakle, nisam od onih koji će nešto objaviti po svaku cijenu, samo da se objavi. O novom albumu razmišljam tek kad dobijem dovoljno dobrih pjesama za CD. Meni hiperprodukcija nije potrebna. Govorim, odnosno pjevam tek kad imam nešto dobro reći. A što sam sad htio za reći ovim novim albumom, publika će moći čuti za desetak dana, kad se CD pojavi na tržištu.
• Što želite kazati najavnom skladbom ‘Siromah sam, nije me sramota’?
- Mislim da ta pjesma jako dobro oslikava situaciju u našem društvu. Normalno da me nije sramota što sam siromašan, jer nisam ja samog sebe napravio siromahom. Danas smo gotovo svi dotjerani do ruba siromaštva i to ne svojom krivnjom. To sam htio reći.
• Koja je glazbena ekipa okupljena na vašem albumu?
- Hrvoje Grčević, Branimir Mihaljević, Fayo, Denis Dumančić, Željko Pavičić, Maja Županović, gosti iz BiH i Crne Gore: Geronimo, koji je za Halida Bešlića napisao ‘Čardak’, i popularni crnogorski kompozitor Bulatović… I sam sam si napisao nekoliko pjesama jer samog sebe nekako valjda najbolje osjećam.
• Iza vas su četrdeset dvije godine karijere. Kakve su to godine bile?
- I lijepe i teške. Počeo sam se glazbom baviti 1967. godine i još sam tu. Svih tih godina trudio sam se ne podilaziti medijima, ne ići za skandalima… Umjesto toga, ja sam pjevao i svojim pjesmama ljudima nešto poručivao. Ove četrdeset i dvije godine prošle su mi brzo, kao u trenu, ponekad mi se čini da sam još na početku.
• Zbog čega niste obilježili okruglu, četrdesetu obljetnicu bavljenja glazbom?
- Razmišljao sam o tome, ali sam odustao. Svi non-stop nešto obilježavaju, organiziraju nekakve obljetničke koncerte i svečanosti. Ja sam se našao na jednoj vjetrometini i samom sebi rekao: ‘Bože moj mili, sad ću i ja upasti u sve to skupa. Treba li mi to?’ Pa sam zaključio da mi ne treba. Ljudi će mi na koncert ionako uvijek doći ako tamo bude dobre pjesme pa tako svi zajedno možemo proslaviti tih četrdeset ili četrdeset dvije godine.
• Što vam se najljepše dogodilo otkad se bavite glazbom?
- Joj, to je kao da pitate koku koje joj je zrno najljepše. Bili su mi lijepi počeci, prvi uspjesi, ali oni su toliko daleko iza mene da ih se više ni ne sjećam. Možda mi je najljepše bilo početkom sedamdesetih godina, kada sam bio pjevač Korni grupe. Bila je to jedna od najkvalitetnijih grupa na ovom prostoru, ja sam tamo pjevao, a u isto vrijeme sam u kazalištu bio i Jesus Christ Superstar. Malo je poznato da su me tada Tim Rice i Andrew Lloyd Webber pozvali u London, da budem alternacija Ianu Gillianu. Ta uloga tada mi je savršeno odgovarala jer sam imao dugu kosu i nekih šezdeset šest kilograma, zajedno s krevetom.
Potom, lijepa mi je uspomena i odlazak s Korni grupom na jazz festival u Švicarskoj, gdje mi je Ella Fitzgerald predala nagradu. Tako da, u principu, imam iza sebe jako mnogo lijepih stvari o kojima mogu govoriti.
• Jeste li ikad razmišljali da sve te uspomene objavite u autobiografiji?
- Moja supruga Maja već se dugo sprema na to da napiše moju autobiografiju.
• Kada bi se mogla pojaviti na tržištu?
- Polako, žena još nije počela ni pisati. Ali, možda za moju četrdeset i petu godišnjicu glazbenog rada, ako to dopuste dragi Bog i Majka Božja. Volio bih na jedan lijep način ispričati ljudima što sam sve doživio i preživio. Lijepo je to doživjeti, no najljepše je imati to s nekim i podijeliti. Iza mene je puno turbulentnih godina, puno se toga dogodilo, a ja to tada nisam imao s kim podijeliti, kako radost tako i žalost. Bio sam tu malo zakinut. Danas je, na sreću, drukčije. Uz mene je moja Maja, mi doslovno dijelimo i dobro i zlo.
• U sretnom ste braku?
- Nisam. U presretnom sam braku. U Maji sam našao sve ono što sam godinama tražio, za čime sam lutao. To je to. Ona je ta!
• Je li istina da ćete se supruga i vi u skorašnjoj budućnosti preseliti zauvijek na selo?
- Trebali bismo uskoro. To je naša davna želja. Poslom nismo vezani za grad, ‘evente’ i sve ono što se događa mimo glazbe. Nekako mi se čini da je jako važno postalo to hoću li ja odjenuti crvenu košulju na smeđe hlače. A meni je to tako sporedno. Nastojim biti ispeglan i čist i želim pokazati samo ono što radim. Zbog svega toga Maja i ja ćemo, recimo to tako, uskoro početi boraviti na selu, a u grad ćemo dolaziti tek kada tamo budemo imali neke obaveze.
• Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti pjevanjem?
- Ja točno niti ne znam kada sam počeo pjevati. Moji u Osijeku kažu da sam pjevao odmalena. Pjevao sam kao klinac u dvorištu, nastavio u školi, dječjem osječkom kazalištu ‘Ognjen Prica’, pa na gradskim plesnjacima, na velikim koncertima… Moji počeci bili su vezani za pokojnog Branka Mihaljevića. Zahvaljujući njemu napravio sam prve profesionalne korake, on me doveo na radio. Ali, ne znam reći kada i kako točno počinje moja pjevačka povijest, kao što ne znam ni kako, kada i gdje će završiti.
Nekoliko prijatelja se okupilo i odlučili smo sagraditi zgradu. Neslavno smo prošli
• Ako ste oduvijek bili toliko vezani za glazbu, zbog čega ste se u jednom trenutku počeli baviti građevinom, što je po vas loše završilo?
- Da, završilo je jako neslavno. I nije polučilo rezultatom kakav sam očekivao. Ni blizu.
• A što ste očekivali?
- Nas nekoliko prijatelja okupilo se i odlučilo sagraditi zgradu u Zagrebu u kojoj bismo svi mi živjeli, a što od stanova ostane, mislili smo prodati. Ja sam se u to najviše ‘učipio’, pa sam na kraju i najviše ostao bosonog. No, što je tu je. Ne volim previše pričati o tome.
• Ipak, kakvu ste pouku izvukli iz te priče?
- Bolnu. A pouka bi glasila: ‘Ne guraj nos gdje nije ni zgoda ni štos’. Građevina je jedan drugi svijet, svijet koji ima svoje zakonitosti, zakonitosti tržišta.