Sanja Doležal nova je HTV-ova uzdanica koja će od ovog tjedna TV publici, zajedno s Karmelom Vukov-Colić, Davorom Meštrovićem i Robertom Ferlinom, svakog radnog dana poželjeti “dobro jutro”. Premda ovo nije prvi TV angažman pjevačice Novih fosila, prije svoje nove premijere, priznaje, imala je poveću tremu.
- Spremna sam na sve konstruktivne kritike, svaku ću saslušati, jer želim učiti i biti najbolja što mogu - kaže Sanja u razgovoru za Studio.
Trema unatoč iskustvu
Na HTV-u ste počeli kao 16-godišnjakinja, davne 1981., a vraćate se kao 50-godišnjakinja. Ima li za vas na Prisavlju, osim godina koje su prohujale, neke razlike?
- Joj, bilo bi divno da su mi sad one godine, a ova pamet… Šalim se, nisam baš sigurna da bih još jednom voljela imati šesnaest, jer svako razdoblje života ima svoju čar. A što se tiče mog prvog angažmana na televiziji, točno je da sam startala kao tinejdžerica, kao pjevačica grupe Prva ljubav. Prije toga sam još snimila i jednu novogodišnju emisiju s Ivom Pattierom. Potom su uslijedili angažmani u emisijama ‘Sedma noć’, ‘Jel’ me netko tražio’, ‘Radio Njanja’, ‘Za srce i dušu’… Na RTL-u sam radila talk-show ‘Sanja’.
Bez obzira na to iskustvo, jeste li imali tremu prije starta u emisiji ‘Dobro jutro, Hrvatska’?
- Apsolutno da. I imam je još uvijek. Moje prijateljice tome se ne mogu načuditi, ali ja im kažem da je na meni velika odgovornost. Naime, dolazim na mjesto izvanrednih voditelja koji su dali pečat toj emisiji. Generacije gledatelja su odrastale i starjele uz njih, a meni osobno bila je najlegendarnija Željka Fattorini.
Ustajanje u ranu zoru
Jeste li proteklih godina redovito gledali ‘Dobro jutro, Hrvatska’?
- Jesam, jer to je jedna mozaična neobavezna emisija uz koju možeš piti prvu kavu i obavljati sitnice po kući. Posljednjih godina emisiju sam gledala od samog početka, a nekad davno bih kao gledateljica uskočila tek poslije osam sati ujutro. Za ranije početke ‘krivi’ su moji klinci, Lea i Luka, i to otkako su postali školarci. Dobro, Luka je sada student, ali do ove godine oboje su se ujutro ustajali radi škole, pa sam se i ja onda dizala s njima.
Kako izgleda vaše dobro jutro?
- Da bi jutro bilo dobro, kod mene mora početi kavom. Dok se voda grije, ja obavljam minimalnu toaletu: pranje zubi i umivanje. Tek kad popijem kavu, na red dolazi tuširanje. Volim tu prvu jutarnju kavu popiti u miru i polako se razbuđivati uz nju.
Koliko ćete često biti na ekranu?
- Tri puta tjedno.
Kako ćete to uskladiti s pjevačkom karijerom, primjerice ako ste večer prije nastupali?
- Ne vjerujem da će se to često događati, jer mi glazbenici uglavnom nastupamo vikendom. Tako da mi buđenje u pet sati ujutro radnim danima, mislim, neće teško padati.
Što su vam rekli dečki iz Fosila kada su čuli za vaš posao na HTV-u?
Hoće li vas i oni gledati?
- Bili su veseli, ali ne vjerujem da će me gledati jer se rijetko bude prije devet ujutro.
Tko vam je najoštriji kritičar?
- Moja Lea. Njoj ništa ne može promaknuti. I bez sustezanja mi kaže ako joj se nešto nije dopalo.
Ne jamče joj mirovinu
Koliko vam u sveopćoj krizi znači to što ćete zahvaljujući HTV-u sada imati stalni izvor zarade?
- Prije svega, željela bih istaknuti da ništa nije stalno. Ja na HTV nisam primljena u radni odnos koji bi mi jamčio da ću do penzije biti na televiziji. Potpisala sam ugovor za jednu sezonu, a što će biti poslije, to nitko ne zna. Drugo, ja sam si nakon trideset godina aktivne pjevačke karijere osigurala život. Usprkos svemu tome, naravno da će mi jedan kontinuirani priljev novca kroz sljedećih nekoliko mjeseci dobro doći.
Dakle, HTV-u niste rekli “da” prvenstveno zbog novca?
- Ne. Pristala sam zbog veselja i entuzijazma. A što se tiče novca, sigurno je da bez ovog angažmana ne bih umrla od gladi. Svjesna sam da ima onih koji komentiraju kako nakon suprugove smrti ja ‘moram’ raditi. Apsurd je da govore kako netko mora raditi. Zašto netko ne bi želio raditi? Meni je apsurdno i to da se neki pitaju zašto netko zapošljava žene u mojim godinama.
Da, zlobnici kažu kako su HTV-ovci mogli u ‘Dobro jutro, Hrvatska’ postaviti neku mlađu voditeljicu…
- Čula sam takve komentare. Ali, takvi ljudi ne razumiju da različiti formati emisija zahtijevaju različitu dob voditelja. Naravno da se ja ne bih usudila voditi neku glazbenu alternativnu emisiju. Ali, jutarnji program na svim svjetskim televizijama vode ljudi srednjih godina i velikog životnog iskustva. Zašto bismo mi bili iznimka? Uopće, bojim se da taj ‘problem’ godina postoji samo u našoj državi, jer se samo tu ljudi čude kako netko nakon tridesete još nastupa.
Što će biti vaš doprinos emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”?
- Trudit ću se napraviti jednu toplu, domaću atmosferu. Smatram da jutro koje nam određuje dan, bez obzira na jesensko sivilo i bez obzira na to što nam životi možda i nisu onakvi kakve smo zamišljali kao dvadesetogodišnjaci, mora biti dobro. Jutro mora početi vedro da bismo se lakše nosili s dnevnim problemima. Uostalom, pa i emisija se zove ‘Dobro jutro’.
Promijenila su se jutra
Koliko će se zahvaljujući vašem poslu promijeniti jutra u vašoj obitelji?
- Promijenit će se, svakako. Ali, Lea i Luka su već odrasli ljudi. Oboje su samostalni, znaju si sami i skuhati i uzeti doručak, pa se ništa bitno kod nas neće promijeniti osim što Lei prije odlaska u školu više na vratima tri puta tjedno neću moći dati pusu.
Prije godinu i pol Lea, Luka i vi proživjeli ste tragediju kada ste ostali bez vašeg supruga i njihova oca Nenada Šarića. Što biste savjetovali ljudima kada se nađu u takvoj situaciji?
- Meni su snagu dala djeca. Nisam imala izbora. Nisam mogla leći i zaspati, premda su mi takve misli, priznajem, prolazile kroz glavu. I to ne jednom, nego tisuću puta. Međutim, ako sam odlučila nastaviti živjeti zbog djece, onda moram živjeti kvalitetno. Uz to, okupirala sam se poslom, i to je savjet koji bih dala svima onima kojima se dogodilo da ih voljena osoba napusti preko noći. Naravno da nije lako naći posao u ovoj situaciji. Ali ne mislim samo na klasičan posao koji nosi novac. Jednostavno, ako imaš komadić zemlje, obrađuj vrt. Ja sam, recimo, cijelo ljeto prčkala po našem vrtu na Mrežnici. Užasno je važno zaposliti ruke i tijelo kako bi se umjesto psihičkog umora čovjek umorio fizički. To je bolje nego da se okupirate ružnim i tužnim mislima.
Praznina tada nestaje?
- Ne, lagala bih kada bi na to pitanje potvrdno odgovorila. Praznina je takva da je nikad nitko neće moći ispuniti. Ali to je nešto s čim se moraš nositi. Jer, kada se nađeš u situaciji u kojoj sam se ja našla prije godinu i pol dana, nemaš univerzalni recept pomoću kojeg bi to što se zbilo mogao prebroditi. Netko u takvim situacijama stalno odlazi među ljude. Ja nisam. Vrijeme sam provodila u samoći, u krugu najuže obitelji i najbliskijih prijatelja. Ali, bilo je i dana kada sam baš željela biti sasvim sama.
Tako ste ublaživali bol i tugu?
- Ne mogu to kazati. Nisam ništa uspijevala ublažiti. Umjesto toga, učila sam živjeti s tugom.
Imate li danas osjećaj kao da je on još uvijek negdje tu?
- Osobe koje nas napuste bit će uvijek tu negdje onoliko koliko mislimo na njih. Ako o tome govorimo, onda su one stalno prisutne. Ali, bolno sam svjesna činjenice da njega nema i da se više nikad neće vratiti. I to je prava istina.