Vinko Brešan (1964.), redatelj kojeg zovemo filmskim, ima zapravo dvostruko više kazališnih premijera negoli snimljenih dugometražnih filmova. U ožujku je u Šibeniku imao premijeru predstave “Zločin na kozjem otoku”, i to je, kako sam kaže, otprilike deseti komad na daskama koji je režirao. Ovo ljeto ravnatelj Zagreb filma prvi put će režirati predstavu na Dubrovačkim ljetnim igrama. Bit će to Goldonijeva “Kafeterija”, koju je krajem 70-ih u Dubrovniku radio također filmski redatelj Tomislav Radić te stvorio, kako je pisao Dalibor Foretić, “najizvođeniju i najobljubljeniju predstavu u povijesti festivala”. Brešan se, međutim, od svih redatelja koji su se pojavili u Dubrovniku razlikuje po jednom nezanemarivom detalju, prvi je koji će režirati predstavu na Stradunu.
Zemlja - krčma
- Nisam prvi, preduhitrili su me ‘Ratovi zvijezda’. Duboko me to boli, ali, eto, idem njihovim putem, samo što ovaj put neće biti naknade od 1500 kuna po glavi stanovnika Straduna. Mogu me slobodno pitati novac, ali ne dam, jer nemam - smije se redatelj koji je kao mali s ocem gledao Radićevu predstavu. Sjeća se jedne akcije, scene spuštanja niz tendu, i Đure Utješanovića koji je glumio Turčina. Cijela je Hrvatska, pa tako i Stradun, kao najvažnija ulica u zemlji, jedna velika kafeterija, to je ideja ove nove Brešanove izvedbe Goldonija, u kojoj će igrati Goran Bogdan, Nikša Butijer, Nataša Dorčić, Nataša Janjić, Branimir Vidić Flika, Judita Franković...
Unatoč tome što su neke njegove predstave, kao “Mirisi, zlato i tamjan”, u Rijeci bile iznimno dugovječne, u kazalištu se svejedno i dalje osjeća kao gost.
- Nikad ja ne biram što ću režirati, nego me direktori vuku za rukav, režiram ono što oni žele. Ni režija ‘Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja’ u Kerempuhu nije bila moja, nego Ljuštinina ideja. Budući da sam previše vezan za tekst, kolebao sam se hoću li je prihvatiti - govori.
Jedan je glumac svojedobno rekao da je kazalište kao mačka, film kao pas.
Mačka i pas
- Ne razumijem što je htio reći time? Kazalište se dočeka na sve četiri, film laje gdje god može, a karavane prolaze, je li? Hahahaha... Kazalište je, nemojmo se lagati, prioritetno glumačka umjetnost, a film redateljska. U teatru su glumci gospodari, u prilici su na kraju odigrati po svome, umjesto po redateljevoj direktivi, dok u filmu moraju napraviti točno ono što im ja kažem. To je razlika.. - otkriva i jedan od razloga veće privrženosti teatru kod glumaca.
Sin Ive i Jele Brešan rođen je 1964. u Zagrebu, a odrastao je u Šibeniku. Kao i Vinkov otac Ivo, legendarni dramatičar i romanopisac, i mama Jela predavala je u šibenskoj gimnaziji te je i sama autorica više romana. Vinko je njihov sin jedinac.
Baba Vica
- U kakvom su me duhu odgajali? Nisu me odgajali. Njih dvoje ne vjeruju u odgoj, nego odgajanje vlastitim primjerom, da dijete gleda kako ti živiš. Na isti način i ja razmišljam kao roditelj. Iz ranih dana posebno se sjećam babe Vice, očeve matere. Bila je jedna od najduhovitijih žena u Šibeniku, sve moguće duhovitosti u našoj umjetnosti otac i ja crpili smo od nje - sjeća se bake koja je bila domaćica, a nakon muževe smrti, radila je u trafici.
Do svoje 14. živio je kraj Gospe vanka Grada, a zatim su se Brešani preselili na Šubićevac, u neboder s kojeg se vidi jedna polovica nogometnog stadiona, zbog čega su navijači iz “lože” za dio rezultata uvijek bili prikraćeni.
- Kao tinejdžer išao sam u kafić Gold, nema ga više, i u poznatu diskoteku Bambi u Dubravi, ni nje nema. Otac je u mojem odrastanju, dakako, imao posebnu ulogu. Morao sam biti drvo ili kamen da me ne očeše ono što se zbivalo u našem stanu. Ivo Brešan, kad bi napisao dramu, pozvao bi pet-šest svojih prijatelja i čitao im u stanu. Ja bih kao klinac sjedio na tepihu i slušao, to je izgledalo kao radiodrama, on je sve i odglumio, ženske likove, muške likove...
Prvi film koji mu se u životu svidio bio je “Vuk samotnjak”, a prvi film koji je išao pogledati sam u kino bio je “Dijamanti su vječni” sa Seanom Conneryjem. U kinu su, sjeća se, bile drvene klupe, bilo je vruće ljetno doba, a kino svejedno dupkom puno.
Još kao klinca otac ga je odveo na snimanje “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja” u režiji Krste Papića.
- Bio je to jedan od najdosadnijih dana u mom životu. Negdje u drugom srednje sam, međutim, pogledao ciklus Papićevih dokumentaraca i tada sam prvi put poželio baviti se filmom. Režiju sam upisao 1984. iz trećeg pokušaja, a u međuvremenu studirao komparativnu i filozofiju - priča redatelj koji je u ranim danima od hrvatskih filmova volio “Lisice”, “U gori raste zelen bor”, “Kad čuješ zvona”, “Vlak bez voznog reda” i “Uzavreli grad”.
Najveći uspjeh
Negdje 1987. počeo je asistirati Bulajiću, Goliku, Babaji, Berkoviću, Papiću, Žmegaču... Otada neprestano u poslu, diplomirao je 2003.
Brešanov prvi dugometražni film “Kako je počeo rat na mom otoku” bio je prvi kinohit od 1990. Gledalo ga je 342.000 ljudi. Njegov posljednji film “Svećenikova djeca” gledalo je u Hrvatskoj i u inozemstvu više od 350.000 ljudi, i to bi bio najgledaniji naš film od 1990.
- ‘Svećenikova djeca’ otkupljena su, što je mene doista iznenadilo, u više od 40 zemalja. Bio sam na premijerama u Njemačkoj, u Francuskoj, Norveškoj i Brazilu. U svakoj se zemlji publika smijala na istim mjestima kao i Hrvati, svećenik koji buši kondome prepoznat je, dakle, kao jedan univerzalni vic - sretan je zbog uspjeha naslova kojem su plakat radili karikaturisti Charlieja Hebdoa.
Kad je njegov prvi dugometražni film “Kako je počeo rat na mom otoku” izašao, bilo je i kojekakvih jalnih komentara, kako se film zapravo izruguje Domovinskom ratu, ili da 1991. to, eto, “nije bilo tako”.
- Hahaha, nije bilo tako? Pa sigurno nije bilo tako. Da sam htio snimiti kako je bilo, radio bih dokumentarac. Uspjeh filma je bio baš u tome što je ljude uspio potaknuti da se nasmiju svojoj ratnoj traumi.
Scenaristi i glumci
Na filmovima “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršalu” scenarist mu je otac Ivo, na trećem, “Svjedocima”, nagrađenom u Berlinu, na očevo mjesto dolazi Jurica Pavičić, a u filmu “Nije kraj” i “Svećenikovoj djeci”, surađuje s najboljim prijateljem Matom Matišićem.
- “Svjedoci” su bili prvi film koji je govorio o zločinima Hrvata u Domovinskom ratu. Taj film je probio led, ali kasnije je bilo i nekih hrabrijih na tu temu - reći će danas redatelj.
Kad je radio prvi film prema Matišićevu scenariju s tada nepoznatim Ivanom Hercegom u glavnoj ulozi, jedna ga je Splićanka presrela na ulici, rekavši mu: “Ajmee, gledala sam vam film ‘Nije kraj’, to je prvi koji vam valja”.
- Volim komedije i ovoj ću kulturi ostati zapamćen po komedijama, međutim, u ovom filmu važan je bio Matin tekst, u tome je njegova specifičnost - skromno će.
Kad je riječ o glumcima, nekih se uvijek držao.
- U mojim filmovima ponavlja se Dražen Kuhn, s Krešom Mikićem sam dva puta radio, kao i s pokojnim glumcima Ivanom Brkićem i Peđom Vušovićem. Za Pređu sam jako bio vezan, nije mi bio samo izvođač, osmišljavao je sa mnom i neke narativne linije.
Više i Vinko Brešan bio je filmski glumac. Nije samo u vlastitim naslovima pokrivao sitne role, nego je i kod kolega bio u filmovima “Svaki put kad se rastajemo”, “Rusko meso” i “Ne dao Bog većeg zla”.
- Da, kad me zovu. Kod Lukasa Nole igrao sam policajca i vojnog policajca, a Snježana Tribuson zvala da joj igram udbaša. Zapitao sam se, pa kako me to moji kolege vide?! Kao element represivnog aparata? Glumim iz štosa, ne znam ja to inače raditi. S obzirom kako govorim i kakve govorne mane imam, bilo bi tragično da sam glumac - veli.
Ali imaju istih mana i neki profesionalni glumci...
- To je drugi problem, nećemo o tome!
Vinko Brešan oženio se 1992. za Sandru Boticu. Imaju dva sina, Ivana (20), i Niku ( 15). Supruga je profesorica na Akademiji, predaje montažu.
Novi film
- Sa Sandrom sam montirao sve filmove, i da mi nije supruga, s njom bih surađivao. Sandra mi je najveća podrška u karijeri. Baš zato što u sebi ne nosi tu vrstu humora koju ja imam, potrebna mi je da iščita film na drukčiji način, kako bismo dobili jednu drukčiju dimenziju u montaži - hvali suprugu.
Vinko Brešan vozi Škodu staru deset godina i s obitelji živi u 80 kvadrata.
- Nisam previše stekao, da sam bolji redatelj, valjda bih bio i bogatiji - ‘izvalio’ je kao iz topa.
Ljeta provodi u Milni na Braču, supruga je otamo podrijetlom, dok je za Božić uglavnom u Šibeniku. Slobodnog vremena nema: ili je u Zagreb filmu ili režira ili sastanči u Društvu redatelja. Ovih dana gledao je Ogrestin film “S one strane” i za njega će reći da je najbolji hrvatskih film od 1990. do danas, naslov s odličnim glumcima i napetom pričom koja je ispričana zavidnom redateljskom vještinom. I sam priprema novi film, opet u suradnji s Matišićem. Bit će to komedija o visokoj politici, u kojoj su akteri predsjednik države i drugi predstavnici izvršne vlasti.