Svaki poraz boli, ali ovaj kakav su doživjeli košarkaši Cibone - ubija. Bogdanovićeva trica 0.6 sekundi prije isteka produžetka trebao je biti posljednji potez na utakmici. Najlakše bi sad krivcem bilo proglasiti mjeritelja vremena. Da, to se u Beogradu ne bi dogodilo. Neki Cibonin "Kecman" ne bi stigao ispustiti loptu iz ruke prije zvuka sirene. No, je li u tome poanta?
Treba li uprijeti prstom u Cibonino vodstvo i košarkaše? Zamjeriti im što su počeli slaviti nakon Bogdanovićeve trice bilo bi utrljavanje soli na ranu. Zaboga, 14 sekundi ranije gubili su sa 72-68. Tko u takvom raspletu ne bi počeo slaviti? Perasović poput Bilića u četvrtfinalu Eura? Da, obojica su od velikih pobjednika postali samo moralni pobjednici. No, moralni pobjednici brzo padaju u zaborav.
Možemo konstatirati i da posljednja akcija Partizana nije regularna. Suci nisu smjeli pustiti akciju dok su u terenu bili oni koji tamo nisu smjeli biti. No, isto tako nitko to ne bi izvlačio da je Kecmanova lopta završila bilo gdje, samo ne u Ciboninom košu.
Tada bismo pisali o povratku košarke i Cibone na velika vrata. Pisali bismo o spektaklu u Areni, koji je tako najavljivan i zaista se dogodio. Finale je vidjelo rekordnih 15.600 gledatelja, a za potpuni užitak trebalo je tako malo. Manje od sekunde.
U toliko stane cijela Cibonina muka. Sve ono što su Cibonino vodstvo i igrači izdržali ove sezone. Ovaj trofej, trijumf protiv momčadi koja će za dva tjedna igrati na Final Fouru Eurolige, trebao je biti dokaz da je vrijedilo trpiti, šutiti, raditi i čekati. Kao što smo cijelu utakmicu čekali Bojana Bogdanovića. I dočekali. Nažalost, šest desetinki prerano.