Aktualna je momčad ‘smrtno’ ranjena još 2008. protiv Turske

U svojoj prvoj petoljetki na klupi hrvatske reprezentacije Slaven Bilić preživio je svakakva opasna iskušenja i testove karaktera; preživio je bečku kapitulaciju pred Turcima na Euru 2008., dvije mučne Capellove lekcije u ciklusu za SP, preživio je ‘moju Afriku’ bez hrvatskog titla, pa rašomon u Tbilisiju, i koračanje podrumima nogometnog Hada nedavno u Pireju, a u utorak navečer preživio je i klozet-sjednicu HNS-ova Izvršnog odbora, improviziranu tijekom ‘piš pauze’ na Kantridi.

Treba preživjeti još vrhovnikov ukaz o obveznom pozivanju Sammira te dodatnu rundu kvalifikacija, pa da manirom karaktera iz Šijanove komedije zaključite - ovaj čovjek je prosto neuništiv!

Kronični gubitnici?

Posrijedi su krupni izazovi koje ne bi valjalo podcijeniti. Sammir bi popravio naš kozmopolitski rejting u bijelom svijetu i bilancu robno-nogometne razmjene s prijateljskim Brazilom, ali na koji bi način oplemenio igru nacionalne momčadi, to je zasad samo rijetkima jasno. Runda dodatnih kvalifikacija je bliži i daleko zahtjevniji zalogaj za izbornika koji je pobijedio Latviju, ali generalno više ne djeluje kao pobjednik, što prerasta u kroničnu boljku. Bilić danas ključnu kvalifikacijsku utakmicu najavljuje gandijevskom parolom “neće biti smak svijeta ako izgubimo”.

Pod povećalom, razdoblje Bilićeva izborničkog braka s HNS-om, govorimo o vezi dužoj od sedam godina, bez problema ćete podijeliti na doba uzleta i vrijeme depresije. U doba procvata Bilić se ukazao kao inovator širokih horizonata i hrabar trener koji ne preza od rizika. Prvo je osmislio i izgradio koherentnu mladu reprezentaciju, pa njezin najbolji dio u ljeto 2006. godine presadio u A-momčad. Preuredio je Kranjčarov koncept kao što maštovit mehaničar preuređuje rasklimane oldtimere, protutnjao kvalifikacijskom skupinom za Euro i tamo se nesretno nasukao na barikadama koje je u Beču podigao Fatih Terim.

‘Dotukao’ nas Kovač

Tursku i danas mnogi prepoznaju kao prijelomnicu u izborničkom životu Slavena Bilića. Prema tim tumačenjima protiv Turske je ova momčad bila smrtno ranjena, da bi službeno izdahnula šest mjeseci kasnije kada je lider svlačionice Niko Kovač odustao od aktivnog nogometa. Više se nikad nismo do kraja oporavili, premda nas je Fifa beatificirala kao nedodirljive stanovnike top 10 kluba...

Autor ovih redaka nije zagovornik takvih i sličnih metafizičkih objašnjenja. Tri sušne godine koje su uslijedile radije pripisujem u ‘zaslugu’ zaokretu koji se dogodio u Bilićevoj glavi, nego traumi jedne važne utakmice. Izbornik nam je u tom razdoblju od inovatora, pogonjenog strašću da pronađe novo i uzbudljivo, postao nogometni dogmat. Niti je izbrusio koncept u koji je vjerovao od prvog dana, niti ga je u međuvremenu oplemenio nužnim novitetima. Cijeli ovaj ciklus Bilić kao da se vrti u krug i ne uspijeva proniknuti u dušu svoje momčadi. Ili rečeno njegovim riječima nakon Latvije, “bit će što bude”...

Mjesec dana na kredit

Da bi isprovocirao uspješnog izbornika u sebi, Slaven Bilić ne mora otići na daleko introspektivno putovanje. Ne treba mu “sedam godina u Tibetu”, nego promjena kursa koji je držao posljednje dvije ili tri godine.

Izbornik hrvatske reprezentacije u svlačionici nadzire nekolicinu ekstremno talentiranih i skupih zvijezda europskog nogometa, baš kao što to čine izbornici Njemačke, Nizozemske, Argentine ili Portugala. I dok Joachim Löw i Bert van Maarwijk na kružnim putovanjima od kvalifikacija do velikih turnira bez zabune izbjegavaju nemirno more, Bilić dijeli sudbinu ovih drugih čije se glavne uzdanice zovu Leo Messi i Cristiano Ronaldo, vjerojatno najbolji nogometaši današnjice. To vjerojatno ponešto govori o sustavu i njegovim manjkavostima. Ima li Bilić u ovih mjesec dana života na kredit dovoljno odlučnosti da isprovocira šok u sustavu ili će borbu nastaviti voditi istim sredstvima? Ne znamo, ali za utjehu - kako god bilo, preživjet ćemo u prvih deset na Fifinoj ljestvici...