Čarolija Messija, Mamićeva propagandna masaža i Bobanova objava križarskog rata!

Mnogi već danas očekuju pad hrvatskog nogometnog carstva, očekuju da će nepoznat netko raskužiti močvaru i žabokrečinu, a narod, ogorčen zbog svega što se događa u jednoj uništenoj državi, nada se da će “zmaj” Jovanović i “ban” Boban izvesti i nogomet, omiljenu nacionalnu igračku, na pravi put. Nogomet, koji je kod nas godinama imao imunitet, danas je potpuno paraliziran, iako to vrh nogometnog saveza ne želi priznati.

Nogometna poezija

Paraliziran je sustavom natjecanja, nebrigom ključnih ljudi Saveza za najveće probleme, paraliziran je dvorskim spletkama kako bi se ostalo još koji mjesec na vlasti i dokazalo da smo moćni i jaki, na kraju, paraliziran je naslijeđem koje su naši činovnici donijeli s beogradskih Terazija i kojih se, za razliku od Slovenaca, nismo uspjeli “kurtalisati”. U nedjelju, nešto prije podneva, sateliti su nam dočarali sliku iz Japana, gdje je Barcelona odigrala jednu od najljepših nogometnih utakmica uopće. Igra koja može izazvati samo pljesak nogometnog puka, igra u kojoj Lea Messija smijete usporediti jedino s Air Jordanom ili se zaplesti u usporedbe pa reći da je Messi najveći argentinski nogometaš, veći od Alfreda di Stefana i Diega Maradone. I onda se zamislite nad ovim svijetom i shvatite da se prije sedam dana u Madridu igrao El Clasico i da su Angela Merkel i Nicolas Sarkozy, koji u tom času odlučuju o budućnosti Europe, bili u drugom planu, svijet je bio okupiran duelom Lea Messija i Josea Mourinha.

Nakon najljepše nogometne poezije došlo je “Nedjeljom u dva” i naša nogometna stvarnost. S ekrana je nestao Leo Messi i pojavio se Zdravko Mamić, oboružan dosjeima i novinskim isječcima, velemajstor propagandne masaže, ili kako bi Veselko Tenžera rekao “nadmoćni pustolov”, čijim argumentima i akustici malo tko se može suprostaviti. Za mulj, u kojemu je zaglavio hrvatski nogomet, optužio je medije, Darija Šimića, Željka Jovanovića i Hrvoja Maleša, obrušio se na kriminalne biografije BBB-a, činio je sve da bi se izvukao iz minskog polja, u kojemu je zaglavio, a dolaskom nove vlasti osjeća da mu izvlače tepih ispod nogu.

Nevažna pitanja

Na žalost, voditelj emisije se usredotočio na nevažne detalje, koji nisu naudili krijepostima Zdravka Mamića, umjesto da ga je pitao - u što je to Dinamo utukao milijune i što je postigao, unatoč tome što ima najviše novca, najveću logistiku i nevjerojatnu propagandu za najlošije obavljen posao.

Simbol hrvatskog nogometa je maksimirski stadion! Megalomanski projekt na koji se spiskalo stotine milijuna eura, zdanje bez krova, zapuštenih nužnika i betonskih akrobacija netalentiranih arhitekata, koje se bezuspješno pokušava pokrpati. Ali na taj “stadion”, na kojemu ima čak i nekih svijetlih rezultata, publika dolazi samo na Ligu prvaka i velike reprezentativne utakmice. Dolje, u podrumu u verigama leže korumpirani suci i kladioničarski prevaranti, talog jedne povijesti, koju su činovnici s Terazija donijeli u Rusanovu ulicu, osvježivši kancelarije krunicama, hrvatskim kockicama i megafotografijama velikih hrvatskih momčadi. A vani, pred stadionom, stoje uznemireni i ljuti navijači...

U trećem činu svetog dana oglasio se Zvonimir Boban. Crveni tepih ga čeka već godinama, nogometni puk čeka njegovu tešku ruku, malj, da se obračuna s nogometnom prošlošću od koje svi žele pobjeći, ali koja je mrlja na svačijem kaputu. Boban zna da nogometni savez, Dinamo i Hajduk nisu Disneyland, da treba uzeti bič. No, Boban nije vlasnik kozmetičkog salona, on nema moć i normalno je da traži od Vlade da počisti prljavštinu iz nogometne štale, i to je bilo dovoljno da ga načnu. Tako se bojim da će Zvonimir Boban, kojega današnje generacije više doživljavaju kao simbol nego kao bič božji, doživjeti sudbinu Gorana Ivaniševića, kojemu su zalupili vrata pred nosom jer je bio, zamislite, preskup. Znam da je svojedobno i Ivo Pogorelić dobio odbijenicu od Grada Zagreba jer je tražio previše, kuću na Vrhovcu. Naš mediokritetski, agramerski mentalitet još nije shvatio da su najbolji skupi. Kao što je Gorana Ivaniševića otpilio danas jedan od najmoćnijih političara, tako nisam siguran da će i Boban od ministara biti dočekan aklamacijom. A trebao bi biti.

Duga mračna noć

U našoj nogometnoj noći jedino svjetlo je nogometna reprezentacija, jedino se njoj još može vjerovati. Dok je pola nogometne vlade na robiji, više od pola nogometne lige se hrani u pučkoj kuhinji i živi na rubu gladi, a nogometni menadžeri se bogate na talentima koje kupuju za uvredljive i ponižavajuće svote, nacija očekuje od Bilića, Modrića ili Srne veliki europski rezultat. I danas su oni doista jedino svjetlo u mraku, a nakon što će na EP-u postići očekivani rezultat, opet ćemo se vratiti u ono što neki zovu močvarom i žabokrečinom, a što fenomenolozi ismijavaju. Kao i one koji sve to žele sravniti sa zemljom. Kao što bi trebalo učiniti i s maksimirskim stadionom i svim simbolikama koje se skrivaju u njezinoj utrobi!