DINAMO POSLIJE OPATIJE Mamićev paradoks: Popljuvao sebe i priznao da nema pojma što radi

Bilo je u najmanju ruku neobično pročitati izjave Zorana Mamića nakon kup-utakmice u Opatiji, u kojoj su ‘modri’ na jedvite jade, jedanaestercem u 89. minuti, izbjegli poraz i spriječili ispadanje.

“Jedina svijetla točka je naš prolazak u daljnju fazu natjecanja. Igra, pristup, ponašanje na terenu… Katastrofa!”, sipao je trener, rekavši najprije da je “zbunjen”, a zatim i “razočaran, ljut i tužan”. “Ne znam razumiju li igrači o čemu se ovdje uopće radi. I kako se treba ponašati kada igraš u Dinamu… Gledaju samo svoje interese, svoje pojedinačne dosege, vrlo je malo onih koji se ponašaju ekipno.”

Neuobičajeno je da je trener toliko kritičan prema vlastitoj momčadi, ali to smo već i ranije u nekoliko navrata doživjeli od Mamića. No, ovaj put je bio malo drugačije: sudeći po tonu, trener je (bio) na rubu toga da digne ruke od svega. Otvoreno je priznao i to da razmišlja o ostavci.

Ovim izjavama Zoran Mamić nije popljuvao samo svoje igrače. Teško je reći je li toga bio svjestan, onako vruće glave i u stanju šoka, ali popljuvao je zapravo samoga sebe.

Igra, pristup, ponašanje na terenu, momčadski pristup i zajednički duh, svijest o tome kakvu odgovornost igrač na sebe preuzima kad navlači ‘sveti’ dres… Sve to nije ništa drugo doli trenerski posao - nešto što ulazi u samu definiciju onoga što trener jest, ili bi barem trebao biti. Dobar trener u pravilu se neće ovako okrenuti protiv vlastite momčadi, jer zna da time ponajprije kritizira svoj rad. No, dobar trener to neće ni morati, jer izgradnja kolektivnog duha i vrijednosti, kao i sve ostalo što Mamić spominje, upravo je ono što trenera čini dobrim. U redu, ponekad će okrenuti stvari naglavačke i pribjeći takvoj metodi ako želi izazvati pozitivni šok, ali onda mora točno znati kakvim će disciplinskim ili drugim mjerama razbuditi igrače.

Mamićeve izjave, poput “stvarno nemam pojma što bih rekao” i “uopće ne znam što sada napraviti” ne zvuče samo kao potpuna rezignacija, nego i kao priznanje vlastite nekompetencije.

Još je neobičnije to što je Zoran Mamić ujedno i Dinamov sportski direktor. On je u potpunosti selektirao ovu momčad, procijenio i doveo igrače u skladu s planom, potrebama i mogućnostima kluba, a prodao ili pustio neke druge (poput, recimo, Andreja Kramarića). Ne može se, poput nekih drugih trenera, žaliti na to da mu je kadar loš - jer sam ga je birao. Ovaj Dinamo rezultat je njegova rada, s ovlastima koje su u najmanju ruku jednake onima koje imaju nogometni menadžeri engleskog tipa. Ovako ‘oplesti’ po vlastitom čedu je paradoksalno: isto kao kad bi političar koji je donio neki zakon rekao da taj zakon ne valja, ili kad bi novinar za tekst koji je sam napisao rekao da je “katastrofa”. Kako drugačije to interpretirati nego kao potvrdu da je političar/novinar/trener-menadžer loše odradio svoj posao?

Zoran Mamić kaže da ne zna razumiju li igrači što znači igrati u Dinamu. Naprotiv, vjerojatnije je da to vrlo dobro razumiju. Za one među njima koji posjeduju hrvatsku putovnicu, to znači samo minimalnu stepenicu do reprezentacije, a zatim i unosnog transfera u dobar inozemni klub. Baš svi domaći dečki koji ozbiljnije konkuriraju za prvi sastav pozvani su u nacionalnu momčad - ili ranije (Šimunić, Ademi, Vukojević, Pivarić) ili sada (Šimunović, Antolić, Brozović, Pjaca, Čop, uskoro vjerojatno i modri wunderkind Ante Ćorić). Od malih nogu odgajani su kao da je to njihovo legitimno, zajamčeno pravo: nedavno je u dvije kvalifikacijske utakmice U-17 reprezentacija nastupila sa svih jedanaest dinamovaca u početnoj postavi.

Što se stranaca tiče, oni mogu računati na dobra i stabilna primanja bez pretjerane potrošnje energije ili pritiska, ugodan život u velikom gradu, pretplatu na domaće trofeje i igranje u europskom izlogu, što svakako dobro izgleda u životopisu. Osim toga, mogu i bildati vlastitu statistiku iživljavanjem nad nesretnicima poput Osijeka i Slavena.

Ono drugo značenje, na koje je Mamić možda mislio pod “igrati u Dinamu”, odavno je skriveno i teško je do njega doprijeti - čak i ‘običnim’ dinamovcima. Ono je uspomena na ‘narodni’ Dinamo kojeg je nadahnjivao osjećaj pripadnosti zajednici, nečemu većem i snažnijem od bilo kojeg pojedinca. Onaj Dinamo koji je Velimir Zajec, odgovarajući na pitanje pokojnog Zvonimira Milčeca nakon osvajanja titule 1982., definirao kao: “Pripadnost - intimna, ne formalna. Način razmišljanja. I ljubav, premda to zvuči malo patetično.” Zeko, samo jedna od klupskih legendi s kojima je u Mamićevoj eri obrisan pod, u intervjuu za Dinamovu reviju je rekao: “Svaki igrač koji nosi plavu majicu mora makar simpatizirati Dinamo. I ovaj grad mora osjetiti, intimno usvojiti. I narod, ako hoćete. Bez toga ne ide. Teško je igrati bez simpatije, da ne velim - ljubavi…”

Takav ćete sentiment danas sresti na futsalu - ali ne i u Maksimiru, gdje dominira mržnja, vrijeđanje i represija.

Kad Dinamo opet ispadne iz Europe, a to se može dogoditi već idućeg tjedna, opet će se pojaviti bezbroj opravdanja i novih planova za nadogradnju, ali sve to ništa ne vrijedi kad su sami temelji truli. U Maksimiru već godinama žive u zabludi koju im je nametnula trgovačka logika vladajuće obitelji - da je svaki problem rješiv dovođenjem boljeg igrača za tu ulogu, ali nikako od skupine sirotinjskih galacticosa ne uspijevaju napraviti momčad koja će konačno napraviti rezultatski iskorak. Zato ni eventualna ostavka ili smjena trenera neće imati nikakvog dugoročnog učinka.

Jer Dinamov problem nisu ni igrači ni trener. Njegov je problem to što Mamić - i njegov brat, također - ne razumije samu bit Dinama; ono što ga čini velikim klubom i što čini onu čast i obvezu kad se navlači modri dres. A dok god je tako, ne može to očekivati ni od vlastitih igrača.