Othodu gospari, rekao bi Veselko Tenžera! Matt Busby je umro, Bob Paisley je umro, ni Alex Ferguson se ne osjeća najbolje. Muči ga kuk. U godini kada je osvojio 20. naslov prvaka u Premiershipu, u godini kada mu je tešku ranu u Ligi prvaka nanio Luka Modrić, odlučio se povući. Barem s klupe, s Old Trafforda će izaći samo s nogama naprijed!
Ipanema, siječanj 2000. godine. Jutarnji list me poslao na klupsko prvenstvo svijeta u Rio de Janeiro, na kojemu su sudjelovali i europski klubovi, Real Madrid i Manchester United.
Vicente del Bosque i Alex Ferguson su doveli dva najveća svjetska kluba na Blatterov eksperimentalni turnir. Na Maracani, u novinarskoj loži sjedio sam pored Craiga Browna, komentatora jedne britanske TV postaje, brzo smo se zbližili. Kako i ne bi, kada je Craig Brown tih dana bio izbornik škotske reprezentacije, a ja hrvatski novinar, s čijom će se reprezentacijom Škotska sučeliti deset mjeseci kasnije u Zagrebu.
Riječ o ovom, riječ o onom i jednog popodneva me Craig Brown pozvao na pivo u hotel na Ipanemi, prekrasnoj plaži, gdje je bio smješten Manchester United. U baru je bio rezerviran stol za Alexa Fergusona, škotskog nogometnog sveca, čije su se lamentacije pobožno slušale...
Prije trinaest godina sam slušao Sir Alexa kako govori o svojoj mirovini. Rekao je: “Ja sam germanofil, nakon što završim s nogometom u Manchester Unitedu, preselit ću se u Njemačku, kladit ću se na Gibraltaru i svirati klavir...” Nije rekao da će navijati za Borussiju Dortmund ili Bayern, ali očito nije imun na nogomet, čiji je bottom line - lauf!
Na viskiju s Alexom
Tri godine ranije susreo sam ga u njegovom kampu u Carringtonu. Vraćao sam se iz Glasgowa, gdje sam intervjuirao Briana Laudrupa, a u trening kampu Manchester Uniteda čekao me danski golman Peter Schmeichel. Uredne potvrde press ureda iz Uniteda garantirale su da će danski gospodin biti na dispoziciji. No, kada sam ga susreo u “menzi” Manchester Uniteda, a doista je izgledala kao negdašnja menza u Šubićevoj ulici, Schmeichel me otkantao. Nije mu se dalo. Nije pomoglo ni uvjeravanje, “prešao sam zbog vas dvije tisuće kilometara”, dobio sam najobičniji “fuck off”. Tražeći vrata, na kojima piše izlaz, zalutao sam do jednog mračnog hodnika i vrata, na kojima je pisalo - head coach. Pokucao sam, čulo se - otvoreno je...
Ono što slijedi napisao sam već stotinu puta. Sir Alex, malo crven u licu, nešto je gruntao nad hrpom papira i polupraznom čašom, ali, kada je čuo da sam novinar iz Zagreba, zainteresirao se. Tih dana u Engleskoj Hrvatska je bila vrlo popularna, a i njeni igrači nakon nastupa na Europskom prvenstvu.
- Možete mi reći kakav igrač je Stjepan Tomas? - pitao je Sir Alex, a ja sam se “strovalio” na pod. Zar Tomas zanima Alexa Fergusona? Očekivao sam da će me pitati za Šukera ili Prosinečkog, ali Tomas, bilo je to za mene veliko iznenađenje. - Čuo sam za još jednog igrača, kojega ćemo pogledati. Silvio Marić? - rekao je Ferguson.
E, to je već imalo smisla, “Mara” je u to vrijeme bio jedan od najpotentnijih europskih igrača. Znam da su skauti Uniteda bili na St. James Parku, kada je Dinamo igrao protiv Newcastlea, ali, do transfera nije došlo.
Naravno, Sir Alex je iz ladice izvukao ispravnu bocu, popili smo viski, no, primijetio je da sam na “iglama”. Ah, Schmeichel, sjetio se, ne brinite, čekat će vas. “Može li još jedan”, uhvatio se za bocu. Nikad nisam odbio viski, a kamoli viski Sir Alexa.
Zaljubljen u Zvonu
Ispričao mi je da je bio zaljubljen u talent Zvonimira Bobana, da bi se Davor Šuker teško adaptirao na igru Uniteda, gdje je tada imao Colea i Yorkea. Na žalost, Boban je obolio od mononukleoze, inače bi već bio ovdje. “Šteta, on je bio igrač po mojem ukusu.”
Ostali smo sat vremena. Na recepciji me čekao Schmeichel, ali intervju sam završio na brzinu. Glavna priča je bila u džepu, a i viski Sir Alexa mi je definitivno popravio dan. Dobra bačva...
Osim trojice hrvatskih nogometaša, koji su bili na listi njegovih želja, trojica Hrvata su bili i fatalni za njegove ambicije. I to u zadnje tri godine. Ivica Olić, kao centarfor Bayerna, 2010. godine izbacio ga je iz Lige prvaka, na dvije utakmice mu je zabio dva gola i nanio mu težak poraz, od kojega se dugo oporavljao. Dvije godine kasnije, 22. travnja 2012., Nikica Jelavić, centarfor Evertona, s dva gola oteo mu je naslov prvaka, koji se već proslavio na Old Traffordu. Nitko, a ponajmanje Roberto Mancini iz susjednog Cityja, nije očekivao da će United posrnuti od Evertona, a još manje se očekivalo da će krvnici biti David Moyes, Škot i Fergusonov nasljednik, i Hrvat Nikica Jelavić, kojega je tog popodneva baš išlo.
BOMBA S OTOKA Ferguson nakon 27 godina ide u mirovinu: 'Vrijeme je za odlazak, bilo je to sjajno putovanje, hvala svima!'
Jedini put kad ga možda nije trebalo ići... Treći Fergusonov krvnik bio je ovog proljeća Luka Modrić, “ubio ga je k’o zeca”. Njegov udarac vratio je Real i Mourinha među žive, a zabio je zadnji čavao u lijes Alexa Fergusona, najvećeg trenera današnjice. Makar moj londonski kolega Brian Glanville kaže: “ Matt Busby je bio veći! U Englesku je donio prvi Kup prvaka. Ferguson? U ruci je imao silne milijune, nije to više ta priča. Ali, stvorio je veliki team...”
Istina. Jednom sam u nekom engleskom časopisu vidio sliku šestorice klinaca, koje je Sir Alex odgajao na svojoj akademiji u Carringtonu. David Beckham, Paul Scholes, Phil i Gary Neville, Ryan Giggs i Nicky Butt. Oni su sinonim Uniteda, i danas, kada zakoračite u Trofejne dvorane muzeja na Old Traffordu, u prvoj sobi je Scholes, slijedi Ryan Giggs, soba Davida Beckhama još nije postavljena, tek je uređuju....
Veliki vizionar
U evoluciji igre, u nogometnim udžbenicima, uvijek ćete susresti šest imena. Helenio Herrera, autor talijanskog katanca, Rinus Michels, tvorac totalnog nogometa, iako bi uz njegovo ime trebalo dodati i Rumunja Stefana Kovacsa. U kategoriju vizionara svakako spada i Ukrajinac Valerij Lobanovski, koji je svijet inspirirao ruskim mudrostima, zatim Tomislav Ivić i njegov čuveni presing na loptu. Ivić je otac Mourinha.
U zadnjoj fazi je Johan Cruyff, koji je izumio novu Barcelonu, a Guardiola je samo dotjerao Cruyffovu tika-taku. Alex Ferguson, otac nogometnog “dijamanta” (u nas znanog kao - romb), na putu je zidanja novog Uniteda, za koji mi je Igor Štimac prije nekoliko dana kazao: - Novi, Fergusonov United će vrlo skoro pokazati neusporedivo nadarenije lice engleskog nogometa nego što smo naviknuli! On će potvrditi da engleski nogomet nisu samo milijunske kupovine najboljih igrača, i tamo se rađaju talentirana djeca...
Ferguson je još jednom potvrdio da je najvažniji engleski trener novog doba. Bez obzira što ga u Engleskoj ne vole baš svi. Nedavno je izjavio: “Najopasnija stvar za mlade igrače su droga, manekenke i razvratni život...” Nakon toga su mu odgovorili: “A za stare, uspješne menadžere, najpogubniji su viski, konji i kladionice...” No, rekao bi Osgood iz filma “Neki to vole vruće”: “Nitko nije savršen!”
Baš kada sam završavao tekst, nazvao me Simon Conning, menadžer iz Liverpoola, koji je preselio Jelavića iz Glasgowa u Everton. Bio je na Braču s Predragom Jurićem, navečer su gledali finale kupa na Poljudu. Kratko je referirao: - David Moyes je novi menadžer Uniteda!
No, prije nego što Moyes, Škot iz Glasgowa, dođe na Old Trafford, Sir Alex će se oprostiti od svojeg životnog djela. Ali, samo od klupe na Old Traffordu. Njegov duh će zauvijek ostati na svetoj travi najslavnijeg svjetskog kluba, na kojoj su igrali Best, Robson, Cantona, Keane i Giggs, pet najvećih zvijezda Old Trafforda. Četvorica su igrala u eri Alexa Fergusona. Za Cristiana Ronalda i one koji dolaze ima još vremena...