Ne mogu reći da Igor Štimac spada među moje omiljene figure na hrvatskoj društvenoj sceni.
Pošto imam ružan običaj da pamtim svašta, kad mi netko spomene Igora Štimca, onda pamtim stvari koje danas nije popularno pamtiti. Pamtim vremena kad se Štimca povezivalo s reketom i dinamitom, pamtim doba kad je robusni stoper novinare izbacivao iz autobusa i šerifovski ordinirao u reprezentaciji.
Pamtim – kao i mnogi Splićani – i Štimčeve pustopašne noći koje bi obično završavale lakšim tjelesnim ozljedama, intervencijama redarstva i krivičnim prijavama. O Štimčevoj „tamnoj strani mjeseca“ napisao sam i ponešto članaka, zbog kojih me Hajdukov bivši stoper početkom desetljeća i tužio.
Na splitskom sudu sudio nas je legendarni bolski sudac Robert Pešutić, koji je cijelu stvar jedva dočekao ispilotirati prema zastari. Kad s nekim dođete do faze advokata, onda je sasvim jasno da tu nema prevelike ljubavi, pa tako i ja mogu reći – pristojno i uvijeno – da na spadam u Štimčevu najužu fan-bazu.
Kada danas stoga gledam Igora Štimca kako u perfektnom odijelu i na perfektnom književnom jeziku vodi američki besprijekornu kampanju, ne mogu a ne postavljati sam sebi pitanje - postoji li jedan Štimac ili dva?