Kada je krenula 'Lijepa li si’... Igrači su se tražili međusobno, tražili su i tribine, stožer, prijatelje...

Posljednjih 20 minuta utakmice stalno se pogledavalo na semafor, minute su doista sporo curile, a onda, kada je napokon portugalski sudac Proenca odsvirao kraj, bio je to okidač velike fešte, tribine i igrači spojili su se opet u jedno. Klupa je poletjela prema sredini terena, igrači su jedan drugome letjeli u zagrljaj, a stožer je također emotivno slavio pored klupe.

Bilo je to oslobađanje velikog stresa dugog 3,5 godine, još od Pratera i cijelog niza neuspjeha, nesreća i pehova, koji su se taložili u vatrenome tkivu. Ispod istočne tribine zapaljena je unaprijed isplanirana prekrasna pirotehnička zahvala, a kada je krenula 'Lijepa li si’ klupko igrača nije znalo kuda bi sa sobom. Tražili su se međusobno, ali tražili su i tribine, stožer, prijatelje, rođake... Krenuo je počasni krug u kojem je otpjevana cijela pjesma, koja, da je trajala i 30 minuta, opet bi bila prekratka.

Bilo je tu i suza. Ivica Olić kao da je želio zagrliti cijeli svoj Davor, Vida, Kelava i Rakitić doista nisu znali kuda bi sa sobom, događalo se izbacivanje svega što je opterećivalo ovu generaciju. Od te proklete Turske, preko neodlaska u Južnu Afriku, pa do nedavne Grčke, ali i zahlađenja odnosa s navijačima.

Jučer im se sve vratilo, jučer su proživjeli tih 90 minuta i potom je veliko, veliko slavlje moglo početi. Stožer je, pak, ostao naoko vrlo miran, iako smo sigurni da je i u njima kuhalo, jer bilo je, doista, očito svih ovih dana koliko su živjeli za ovu utakmicu, koliko su se htjeli iskupiti, i koliko su htjeli pokazati da mogu.