Magloviti odgovori Igora Štimca i Nike Kovača na pitanje o pozivnici Alenu Haliloviću podgrijavaju dojam da Hrvatski nogometni savez u stanju blažene konfuzije hendla pitanje nebrušenog nogometnog dragulja. U ponedjeljak, samo nekoliko sati nakon Štimčeva inzistiranja da se koncentriramo na Južnu Koreju i Kovačeva apela da pričekamo popise kandidata U-19 i U-20 reprezentacija, iz Turske su stigli egzaltirani izvještaji o novoj eksploziji Halilovićeva talenta. U trenutku nadahnuća Dinamov tinejdžer krenuo je s centra s loptom u nogama pa pomeo travnjak zdrugom ukrajinskih stopera, slagao ih je driblinzima... dvojicu, trojicu, četvoricu, kao kaskader koji u filmskoj sceni izmiče zasjedama na cesti, prije nego što je servirao loptu Duji Čopu za pogodak.
Usporedbe s Messijem
Ako je akciji išta nedostajalo, bio je to onaj čuveni šlagvort iz radionice beogradskih tv-komentatora - pa dobro, gdje je selektor da ga vidi?
Od prvih ozbiljnijih kadetskih koraka Halilovića uspoređuju s Leom Messijem, što je naravno do neba pretenciozno, ali ovih dana još jednom - neizbježno. U svojim zelenim godinama Messi se, naime, poput Halilovića danas našao zarobljen u unakrsnoj vatri dva nacionalna saveza. U dobi od 17 godina, kao regularan član Barcelonine B momčadi, dobio je poziv da zaigra za španjolsku U-20 reprezentaciju. Netko je istog trena alarmirao Argentince; u Barceloni odrasta vaš džepni genijalac, požurite jer bi vas inače mogla godinama boljeti glava.
Koji mjesec kasnije Messi je u Kolumbiji igrao za argentinsku U-20 reprezentaciju na prvenstvu kontinenta. Već u ljeto 2005. godine on će sa šest pogodaka odvesti reprezentaciju svoje domovine do naslova svjetskog U-20 prvaka u Nizozemskoj. Ostalo je povijest...
Otac zatražio time-out
Treba, naravno, priznati da je Halilovićeva priča delikatnija od Messijeve utoliko što argentinski čarobnjak nikada nije imao problema s podvojenim identitetom. On je u La Masiju sletjeo kao wunderkind iz druge hemisfere, iz dalekog Rosarija, kako bi jednog dana “blaugrani” donosio trofeje i oduševljavao njezine navijače, ali svi njegovi oduvijek su znali kamo pripada i šarmiranje dresom “furije” nije moglo obitelj izbaciti iz ravnoteže. Halilovićev je “patriotski naboj” ponešto difuzan i rasplinut. Mladić je razapet između bosanskog sentimenta i mogućnosti da zaigra u istoj momčadi s idolom Edinom Džekom na jednoj strani, te Zagreba kao grada u kojem je prohodao i života u susjedstvu “vatrenih” na drugoj strani.
Odluka neće biti laka i zato je Alenov otac Sead zatražio time-out. Želi da se slika u glavi njegova srednjoškolca do kraja razbistri i da odgovor u njemu naraste prirodnim putem, premda mu je kristalno jasno da će nove blistave predstave samo pojačavati pritisak. Još poneki izvještaj o prodoru u stilu Maradone, još jedan urnebesni gol na YouTubeu, i priča bi mogla prerasti u gadan košmar.
Za koga će nastupati?
Halilovićevu odluku za koga će nastupati nogometni bi narod naposljetku morao respektirati, bez obzira kakav će epilog imati ova partija ruleta.
To, međutim, ne znači da Hrvatski nogometni savez odjednom treba pokazivati svu empatiju svijeta za dječaka na velikom križanju karijere.
Od Davora Šukera i Igora Štimca ipak očekujemo da Alenu Haliloviću pristupe s čvrstim argumentima u rukama. Jedan takav argument bio bi kockasti dres već na Craven Cottageu, 6. veljače, kada Hrvatska igra prijateljsku utakmicu s Južnom Korejom...