Kako bi ova priča bila ispričana kako spada, a drukčiju je nema smisla ni pričati, prvo ćemo njene junake pustiti da se dobro isplaču. Na miru. Sami. A mi ćemo za to vrijeme još jednom odvrtjeti film utakmice između nogometnih reprezentacija Hrvatske i Kameruna. Pa ćemo - nemojte nam se samo i vi raspekmeziti - staviti pauzu u dva navrata.
Prvi put u 11. minuti, kada je Hrvatska zabila vodeći zgoditak - znate ono kad je Ivan Perišić savršeno precizno, kroz tri protivnička igrača, kao da špag provlači a ne loptu, asistirao Ivici Oliću - i drugi put u 48. minuti kad je utakmica odlučena, odnosno kad je Ivan Perišić savršeno precizno, preko polovine terena, kao da je Arjen Robben promijenio državljanstvo, asistirao sam sebi. Ivan Perišić, o tome su javili svi svjetski mediji, u srijedu navečer bio je najbolji čovjek u Manausu. I dok su svi ostali, uzaludno, kao da su im usta napunjena pur pjenom, hvatali čestice zraka, Perišić je nezasitno gutao i loptu i protivnike i kilometre. Driblao je kao Brazilac, a trčao kao Kenijac.
- Je, je, stvarno je dobro odigrao - smije se Ante Perišić, Ivanov otac, a oči mu su još cakle.
Dobio je još za vrijeme utakmice više od 200 SMS poruka, mobitel mu je svirao kao da je Nishimura, svi su mu željeli čestitati, pozdraviti ga i ugurati se na friendship listu. Jer, idućih dana, jasno je to od 48. minute susreta između Hrvatske i Kameruna, bit će stvar prestiža prijateljevati s Perišićima. Odjenuti nacionalni dres s brojem četiri na leđima i paradirati gradom do utakmice s Meksikom.
A nije uvijek bilo tako. Ante Perišić u svom je Omišu do 48. minute utakmice s Kamerunom za mnoge bio persona non grata, nepoželjna osoba, čovjek s kojim se ne priča i od kojeg se okreće glava. Ružno zvuči, ali Ante od toga ne bježi. Prihvaća izazov razgovora na temu od koje bi mnogi (većina, svi!) pobjegli kao što i inače sadašnjost od prošlosti zna bježati.
- Imao sam poslovnih problema. Zapravo, još uvijek ih imam, no ne skrivam se, nego se borim da ih riješim - kaže Ante Perišić, priznajući kako mu Ivan mnogo pomaže.
Mundijal prati iz Zagreba, u metropoli gradi nove poslove i uvjerava vjerovnike, jer još ih ima, kako će svi biti isplaćeni. Do zadnje lipe.
- Mogao bih ja sada kukati o ljudima koji su meni ostali dužni, koji su me prevarili za veliki novac, ali neću, nisam takav čovjek. Za sve što mi se u biznisu dogodilo sam sam kriv. Nisam bio dorastao nekim situacijama, krivo sam procijenio određene momente, i već godinama zbog toga ispaštam. No, evo se i tome polako bliži kraj, uskoro bi sve trebalo biti riješeno - tvrdi Ante.
Nije mu, veli, lako kad se sjeti Ivanova “bijega” iz Hajduka. Sinu mu je, objašnjava, Hajduk bio sve, sanjao je dan kada će zaigrati u bijelom dresu, no taj dan, zahvaljujući njemu, njegovu ocu, za Ivana nikad nije došao. A zamislite samo kakav je to otac koji svome djetetu prekida snove.
Ante za “Slobodnu” prvi put govori o danima iznenadnog odlaska s Poljuda, pa priznaje kako je za to samo on kriv i kako je Ivan zbog njega i njegovih poslovnih problema pristao sa 17 godina otići u inozemstvo.
- Teška je to bila odluka, ali za obitelj je bilo najbolje da Ivan ode u Sochaux. Da se u tom trenutku svi maknu od mene i mojih muka. Uvjeti su stvarno bili dobri, Ivan je dobio dobra primanja, a s njim su u Francusku otišli i moja supruga, te kćerka, koja je, ako smijem reći, nedavno u Lilleu nagrađena kao najbolja studentica što me čini posebno ponosnim - zadovoljno će Ante Perišić.
Tog je ljeta, a bila je 2006. godina, Hajduk pod Zoranom Vulićem i s Nikom Kranjčarom kao glavnom zvijezdom odrađivao pripreme u Sloveniji, a po Perišića je na Resnik sletio privatni avion. U njemu su bili trener Sochauxa Alain Perrin i 360.000 eura odštete. Kikiriki.
- Jednom za svagda želim reći kako nije istina kako Hajduk nije prepoznao Ivanov talent. Dapače, istina je sasvim drukčija, Ivan je bio određen da, bez obzira na godine, te sezone bude nositelj igre u Hajduku. No, moja je odluka bila da prihvatimo ponudu Sochauxa, Hajduk je učinio sve što je mogao, a ja samo u Ivanovo ime mogu reći kako je on u svakom trenutku, pa i sada dok ga svi slave zbog igara u Brazilu, svjestan da bez Hajduka, pa makar za svoj najdraži klub nije odigrao ni sekunde u službenim utakmicama, ne bi bio ono što je danas - veli Ante.
Kod Perišićevih to nije patetika. Ili tek puka sportska frazeologija. Najbolje to znaju Omišani koji ovih dana paradiraju s brojem četiri na leđima. Njih ravno 150. Toliko su, naime, Perišići uoči susreta s Kamerunom poslali dresova u svoj rodni kraj. Od Čišala gdje od sreće i ponosa puca Ivanov dida Pere, do Duća gdje Branko Vojnović, čuveni doktor od baluna, svima redom, i to s punim pravom, prigovara “jesan li van reka!?”.
Jer, nemojmo to zaboraviti, nije ih bilo malo što su “znalački” odmahivali rukom nakon što se Ivan ugasio u Sochauxu. Perrin je otišao u Lyon, a novi trener je doveo nove igrače. Perišić za njega kao da nije postojao. Pustio ga je na posudbu u Roeselare, belgijskog prvoligaša osuđenog te 2009. na brzo i lako ispadanje. No, Perišić nije tako mislio, praktično je sam klub odvukao u sigurnu zonu - kad je on stigao u klub za pretposljednjim na ljestvici zaostajali su osam bodova - a sebi osigurao transfer u Club Brugge.
Sezonu 2010./2011. okončao je kao najbolji strijelac Jupiler lige, a Udruga profesionalnih nogometaša proglasila ga je igračem godine. Da su mogli, bili bi mu i državljanstvo dali.
- Tada je uslijedio odlazak U Borussiju Dortmund. Bio je to stvarno vrh, koji je, možda, i malo prebrzo došao, jer Ivan tek sada u nizu pruža prave, zrele partije - ističe Ante.
Brojke su - a u današnjem nogometu brojke su sve, nitko više ne pada na lažnjake - zanimljive. I jasno pokazuju tko je tko u svijetu profesionalnoga baluna. Hajduk je, dakle, od Sochauxa dobio oko 360.000 eura. Sochaux od Cluba Bruggea niti toliko. Club Brugge od Borussije Dortmund 6.000.000 eura, a Borussia Dortmund od Wolfsburga 8.000.000 eura. Sljedeći transfer, a nakon ovog i ovakvog Svjetskog prvenstva za Ivana će se otimati veliki europski klubovi, mogao bi otići i u osmeroznamenkaste vode.
- Novac nije dar, nego prokletstvo, vjerujte mi da sam na svojoj koži to najbolje osjetio. Iako je trener Klopp u Borussiji Ivana jako volio, iako je za Borussiju dao 12 golova u 64 utakmice i imao sjajnu plaću, iako je u Wolfsburgu dobio čak i duplo bolje uvjete, sve je to ništa u usporedbi s cijenom zdravlja. Ivan je sada napokon zdrav, sve probleme, i svoje i moje, ostavio je iza sebe, pa zato ovako dobro igra. A sreća s nastupom i zabijanjem golova za svoju zemlju s ničim se ne može mjeriti - zaključuje Ante Perišić.
Ivan je u zadnjih šest mjeseci naprosto eksplodirao. Oženio se Josipom, srednjoškolskom ljubavi, skupa su i u klupi sjedili. Dobili su malog Lea, a u kolovozu će, evo ekskluzive za Gloriju, svijet ugledati i mala Perišićka.
U Wolfsburgu je utakmica bez njegova gola praktično nezamisliva, a u reprezentaciji je, nakon domaćeg debakla protiv Belgije, kada je igrao i griješio kao amater, postao najvažnija karika. A pored Modrića, Rakitića i Mandžukića za to se mogao izboriti samo veliki igrač. S velikom pričom.
A ta priča - rekosmo da je treba ispričati onako kako spada - ide točno onim smjerom kakav su Ivanu odavno predvidjeli njegovi treneri i nogometni učitelji Branko Šušnjara, Zoran Vulić, Frane Žuvela, Ante Grgić, Mladen Jurić, Boris Marin, Dean Računica, Joško Španjić i Tonči Martić. Svi oni se s punim pravom mogu ovih dana smijati. Plač će prepustiti navijačima.