Ipak je močvara! Ali ne samo zbog onih “somova”, koji sjede na zadnjem katu hotela Hilton, već i zbog onih koji sjede u ministarstvima i odvjetničkim uredima, onih koji su kamuflirani kao intelektualci a zapravo su podmetači požara, do onih na tribinama, koji su glasnogovornici ideja, koje se rađaju u slabo osvijetljenim mozgovima. Istina, povremeno iz te močvare nikne prekrasni cvijet, poput Modrića, Rakitića, Subašića ili Pjace, ali ovdje ne suze oči zbog opojnog mirisa cvijeća, već zbog suzavca...
U času kada SOA obavještava javnost da je Hrvatska “sigurna kuća”, u kojoj je samo 40 posto ubojstava nerasvijetljeno, u kojoj na zgradi u Vrbanima, pored grafita “Mamiću odlazi”, stoji i grafit koji veliča al-Zarqawija, jednog od vođa ISIL-a, u kojoj se, na kraju krajeva ne može (ili ne želi) pronaći autora poljudske svastike. No, dosta lamentacija u času kada je hrvatskom nogometu dogorjelo do noktiju... Nadolazeće nogometne dane obilježit će šest lica. Neki zaslužuju divljenje, neki prezir, neki i zatvor. Ovisno kojem miljeu pripadaju, nogometnom, političkom ili kriminalnom podzemlju.
1. THOMAS PARTL (68), šef Disciplinske komisije Uefe. Kao što austrijske banke pedantno kamatare hrvatske građane, tako i Thomas Partl pedantno kažnjava nogometnu Hrvatsku. Dosad je naplatio stotine tisuća švicarskih franaka, ispraznio stadion, da bi nas u krešendu svoje karijere izbacio s Europskog prvenstva. Tome smo vrlo blizu, ma koliko se nogometni komentatori upinjali razblažiti stvar. U najboljem slučaju oduzet će nam toliko bodova da nas ni Jose Mourinho ne bi mogao odvesti na Europsko prvenstvo.
Tko može zaustaviti “Schwarzeneggera” iz Kartnena, koji tvrdi da mu je materinski jezik - slovenski? Samo telefonski poziv Michela Platinija, kojemu nije u interesu da u predvečerje svoje kandidature za predsjednika Fife ostane bez cijelog Balkana. Srbiju su eliminirali zbog drona, Crna Gora i Makedonija su nogometni patuljci, BiH ima polovične izglede za plasman, dok se Slovenija grčevito bori za nastup u baražu. Samo je Hrvatska gore i svi znaju da je Hrvatska jedna od najboljih europskih reprezentacija, ali “izrovana” unutrašnjim podjelama, mržnjom, gdje nogometni gerilci drže nogomet u vječnom šahu. Nakon što nam je Thomas Partl ispraznio blagajnu, zatim ispraznio stadion, sad će oteti bodove i oduzeti već zarađenu premiju za plasman na Europsko prvenstvo.
2. DAVOR ŠUKER apsolutni je gubitnik u ovom ratu. Istina, nepopustljiv, žilav, dobar dribler, ali u ovoj utakmici je bez izgleda. Zašto je gubitnik? Zato jer njegova ambicija nije urediti odnose u hrvatskom nogometu, već se popeti na vrh Uefe. On nije ni Pele, ni Cruyff, ali ima skoro jednako dobru nogometnu biografiju kao Platini, vrlo je mlad ušao u Izvršni odbor i ako Platini ode u Fifu, Šuker će sasvim sigurno pokušati zauzeti njegov stolac. Kukasti križ, kao odraz nestabilnosti i nereda u hrvatskoj nogometnoj kući, ozbiljan je udarac toj kampanji...
3. NIKO KOVAČ, izbornik, čija njemačka nogometna pedanterija nije osvojila našu nogometnu javnost. Po vokaciji je defenzivac, što hrvatski navijač ne voli, jer se on zbog Modrića, Rakitića i Mandžukića osjeća nogometnim “übermenschom”, koji od sramote ne smije čučati u mišjoj rupi i odigrati ovako slab meč, kao protiv Talijana. Niko Kovač ima nekoliko “križeva”, koje sve teže nosi i njegovi poslodavci, ostanu li bez bodova, pokazat će mu vrata. No, ne brinite, već ima nasljednika. I nemojte se zavaravati da su to Zlatko Kranjčar, Branko Ivanković, Slaven Bilić ili Robert Prosinečki, nije to ni skupi strani trener, ime nasljednika Nike Kovača već u u zapečaćenoj kuverti, pohranjeno u sefu HNS-a. I nemojte me vuči za jezik...
4.ROBERT PROSINEČKI, najtalentiraniji hrvatski trener, koji je Azerbajdžan izvukao iz kategorije autsajdera i izbrisao prefiks “topovska hrana”. U dvije utakmice, sa slabašnim sastavom, osvojio je 4 poena, učinivši pritom uslugu i Hrvatskoj, oslobodio ih je norveške prijetnje. Hrabrost je bila otići u Beograd, u devastiranu C. zvezdu, prihvatio je posao i u ne previše značajnom turskom klubu, a zatim, na opće iznenađenje, doletio u Baku, gdje ima više nafte nego talentiranih nogometaša. I penje se, iako zna da se čuda u nogometu rijetko događaju. Barem ne takva čuda. Ali, ne bih podcijenio “Velikog Žutog”.
5. SLAVEN BILIĆ, jedna od rijetkih dobrih priča hrvatskog nogometa. Preplivao je “kanal”, ostavio je, kako bi rekli engleski meteorolozi, kontinent u magli. Hrvatska je također odsječena, tako da ćemo vrlo skoro od top-tema svjetskog nogometa na stolu imati samo Slavena Bilića. Dokopao se Engleske, što nije uspjelo ni Tomislavu Iviću, preko La Manchea je prešao samo Velimir Zajec, ali se kratko zadržao. Bilić je u ruke dobio stari londonski klub, najveći trenerski izazov nakon hrvatske reprezentacije, koja je pod njegovim ravnanjem odigrala tri velike utakmice. Pobijedio je Englesku 2007. godine, Njemačku 2008., i izgubio od Španjolske u Gdansku (0-1), iako je to bila jedna od najboljih partija naše nogometne vrste. Pothvat je postati trener u Engleskoj, naročito ako dolazite iz Hrvatske, čiji su treneri još jedino cijenjeni na Bliskom istoku...
6. SVASTIKA? Ne tražite autora. Priča o toj diverziji podsjeća me na Baskiju i Sjevernu Irsku. Kada bi ETA ili IRA podmetnuli eksploziv i raznijeli nešto ili nekoga u Bilbau ili Belfastu, svi bi se zgražali i oštro bi osudili teroristički čin, a svi su u duši navijali za njih. Tako je danas i s autorom svastike, najjače ga osuđuju njegovi sponzori, zapravo njegovi navijači, jer se nitko nije napio krvi Šukeru kao taj atentator. Po snazi kritike prepoznat ćete naručitelje, međutim u času kada SOA govori o sigurnoj državi, pitam; zar država nije zabrinuta ako tako dobro organizirana skupina, tako tehnološki potkovana, gdje je odabir sredstva za borbu perfektan, a tako je fanatično odana jednoj ideji, zar takva grupa nije opasna i za državu. Danas je to nogomet, sutra će to možda biti politička ucjena...