Prvi put u životu nisam gledao utakmicu, nego - sat! Nisam imao snage gledati kako
Sammir i
Badelj “majstorski” podvaljuju lopte škotskim napadačima i zabiju si dva “autogola”, drhtao sam nad 4-0, prvi put suočen s tragičnom istinom da bi se i to moglo - izgubiti! I zato sam gledao kazaljke na satu, koje su tako sporo otkucavale minute strepnje. Iako je ta utakmica trebala biti formalnost, ugodna šetnja prelijepim Edinburghom i razgledavanje škotskih znamenitosti, na kraju se mora priznati - Hearts nije imao sreće! Dinamo nije bio ni sjena onoga raskošnog zagrebačkog izdanja, bili su modro “zečje srce” i zaista bih im htio vidjeti lice kada dođu na blagajnu po premiju za tu “pobjedu”. Hoće li barem netko pocrvenjeti dok bude brojio tisuće eura za jednu horror-utakmicu. Epilog: kada je sudac odsvirao kraj i kada je Dinamo izgubio “samo” 0-2, u Van Goghu sam s nekim nepoznatim navijačima “spajao stolove”. Od sreće! I ovo je sasvim dovoljno riječi o jednoj utakmici koju treba što prije izbrisati iz sjećanja...
Ne grizu ograde kao čips
Ima i drukčijih priča od onih iz Slovačke, Brinja ili Millwalla i West Hama. Svijet nogometnih navijača nije “crno-bijeli svijet”. Ima jedna grupa (trenutno ih je registrirano 13.691) kojoj je načelo domoljublje, ali ne nacionalizam i rasizam, hrabrost i srčanost, ali ne i ludilo, koji su prijateljski i društveni, a ne ksenofobični i rabijatni, koji su domišljati, lucidni i zabavni, a ne jedu željezne ograde kao čipi-čips i koji su ponosni 12. igrač hrvatske reprezentacije. Svaki od njih je fan i nekog našeg kluba, ali nije sklon nasilju, vandalizmu i huliganizmu. Zovu se “Uvijek vjerni”, beskrajno su lojalni našoj nacionalnoj momčadi, upravo se spremaju za put u London, a nakon toga i u Kazahstan. Oni su potvrda da hrvatski navijač nije divlji i beskrupulozni huligan, koji “kolcem i lancem” izražava odanost svojoj momčadi...
Europska nogometna unija već dulje vrijeme propagira fair play i respekt! Respekt, koji će reći ne nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj netrpeljivosti, koja se protivi provokacijama i vrijeđanju, koja ne podnosi asocijalno ponašanje. Za koje Niko Kranjčar nije “svinja debela”, nego fantazist, za koje Darijo Srna nije “tovar”, nego hrvatski Beckham, a Joe Šimunić nije “klokan”. Ti dečki, kojih je sve više i koji su sebi zacrtali da za godinu dana imaju 50.000 članova, kod engleske policije su registrirani kao “korektni i ni najmanje problematični”. Oni organiziraju “kockaste noći”, a ne tučnjave u Brinju ili Korenici...
Međutim, oni nisu - zanimljivi! Ni vlasti, ni policiji, ni Nogometnom savezu, ni medijima. Bio sam u srijedu na njihovoj skupštini na Zagrebačkom velesajmu. Pobožno su slušali Antu Pavlovića, koji je govorio da je utakmica bez navijača “kao šetnja po zatvorskom krugu”, da je fair play elementarno nogometno načelo i da “Zakon o sigurnosti i sloboda navijača nisu u suprotnosti”. No, na Velesajam nije došla ni Đurđa Adlešič, nego njezino pismo, nije došao ni Tomislav Karamarko, nego njegov izaslanik, Vlatko Marković je kao i obično bio spriječen, a i medijska pozornost bila je mizerna. Tek dvojica novinara i jedan fotoreporter. Ali, da su došli sudionici incidenta u Brinju, svi bi “našli vremena” i svi bi trubili o Zakonu o navijačima, o potrebi represije, o grafitima A.C.A.B. koji toliko bole policiju da su svi uvredljivi natpisi u gradu, koji se tiču policije, prefarbani. “Zakon nije donesen zbog navijača, nego zbog huligana”, pisalo je u pismu Đurđe Adlešič.
“Uvijek vjerni” su jedna od najvažnijih brigada hrvatskog navijačkog korpusa, koji svoje podružnice imaju u Njemačkoj, Australiji, Kanadi, Austriji, Hercegovini i - Boki kotorskoj. U besjedi “tate i mame” ovog pokreta, Krune Grlenića, naglasak je bio - ne mašite hladnim i vatrenim oružjem, ne čekajmo prvu smrt da se napokon opametimo, ne budimo Srbija gdje je već desetak navijača poginulo u obračunima. I sve to ima svoj smisao ako među “uvijek vjernima” vidite i legendarne stare dečke, Dugog Galoića s Kozjaka ili Davida Marelja, ako se za riječ javljaju vukovarski borci kojima je zastava nogometne reprezentacije svetinja. Ti, nekad žestoki momci dižu šaku protiv nasilja, a znali su se “jebeno pokefati”.
Bez respekta foruma i funkcionara
Sve njih, ipak, boli mlak odnos Nogometnog saveza prema njihovoj navijačkoj udruzi, koja pokušava nogometnim fanovima organizirati gostovanja po najnižim i svima prihvatljivim cijenama, zbog kojih je udruga u “crvenom” oko 1,500.000 kuna. Uskočili su Kruno Grlenić i “Playbox” sa 100.000 eura, ali sve je to kap u moru u današnjoj skupoći. No, iako nemaju podršku ni političkog ni nogometnog vrha, iako ih sponzori zaobilaze pod motom “ma sve su to huligani”, neće odustati. “Nikakav antagonizam sjevera i juga ne može nas raskoliti, ni pokolebati”, kaže Jurica Galić iz Splita. Iako su u banci u minusu, organizirat će “Trofej najsrčanijem vatrenom”, bit će u Londonu i Alma Ati, ali nećete ih vidjeti u Brinju. To nije njihov svijet i hvala Bogu da ima i takvih momaka. Ali, njihove akcije nisu medijski atraktivne, njihovi “sportski motivi” dobiju 30 sekundi pljeska i nakon toga ih Đurđa Adlešič ili Vlatko Marković gurnu u ladicu i sjete ih se tek kada dođu na Wembley i čuju “Hrvatska, Hrvatska”. Ako već propagiraju respekt, vjerojatno i oni zaslužuju respekt foruma i funkcionara, i nogometa čiji su najbolji ambasadori.
Tomislav Židak
Ne grizu ograde kao čips
Ima i drukčijih priča od onih iz Slovačke, Brinja ili Millwalla i West Hama. Svijet nogometnih navijača nije “crno-bijeli svijet”. Ima jedna grupa (trenutno ih je registrirano 13.691) kojoj je načelo domoljublje, ali ne nacionalizam i rasizam, hrabrost i srčanost, ali ne i ludilo, koji su prijateljski i društveni, a ne ksenofobični i rabijatni, koji su domišljati, lucidni i zabavni, a ne jedu željezne ograde kao čipi-čips i koji su ponosni 12. igrač hrvatske reprezentacije. Svaki od njih je fan i nekog našeg kluba, ali nije sklon nasilju, vandalizmu i huliganizmu. Zovu se “Uvijek vjerni”, beskrajno su lojalni našoj nacionalnoj momčadi, upravo se spremaju za put u London, a nakon toga i u Kazahstan. Oni su potvrda da hrvatski navijač nije divlji i beskrupulozni huligan, koji “kolcem i lancem” izražava odanost svojoj momčadi...
Europska nogometna unija već dulje vrijeme propagira fair play i respekt! Respekt, koji će reći ne nacionalnoj, vjerskoj i rasnoj netrpeljivosti, koja se protivi provokacijama i vrijeđanju, koja ne podnosi asocijalno ponašanje. Za koje Niko Kranjčar nije “svinja debela”, nego fantazist, za koje Darijo Srna nije “tovar”, nego hrvatski Beckham, a Joe Šimunić nije “klokan”. Ti dečki, kojih je sve više i koji su sebi zacrtali da za godinu dana imaju 50.000 članova, kod engleske policije su registrirani kao “korektni i ni najmanje problematični”. Oni organiziraju “kockaste noći”, a ne tučnjave u Brinju ili Korenici...
Međutim, oni nisu - zanimljivi! Ni vlasti, ni policiji, ni Nogometnom savezu, ni medijima. Bio sam u srijedu na njihovoj skupštini na Zagrebačkom velesajmu. Pobožno su slušali Antu Pavlovića, koji je govorio da je utakmica bez navijača “kao šetnja po zatvorskom krugu”, da je fair play elementarno nogometno načelo i da “Zakon o sigurnosti i sloboda navijača nisu u suprotnosti”. No, na Velesajam nije došla ni Đurđa Adlešič, nego njezino pismo, nije došao ni Tomislav Karamarko, nego njegov izaslanik, Vlatko Marković je kao i obično bio spriječen, a i medijska pozornost bila je mizerna. Tek dvojica novinara i jedan fotoreporter. Ali, da su došli sudionici incidenta u Brinju, svi bi “našli vremena” i svi bi trubili o Zakonu o navijačima, o potrebi represije, o grafitima A.C.A.B. koji toliko bole policiju da su svi uvredljivi natpisi u gradu, koji se tiču policije, prefarbani. “Zakon nije donesen zbog navijača, nego zbog huligana”, pisalo je u pismu Đurđe Adlešič.
“Uvijek vjerni” su jedna od najvažnijih brigada hrvatskog navijačkog korpusa, koji svoje podružnice imaju u Njemačkoj, Australiji, Kanadi, Austriji, Hercegovini i - Boki kotorskoj. U besjedi “tate i mame” ovog pokreta, Krune Grlenića, naglasak je bio - ne mašite hladnim i vatrenim oružjem, ne čekajmo prvu smrt da se napokon opametimo, ne budimo Srbija gdje je već desetak navijača poginulo u obračunima. I sve to ima svoj smisao ako među “uvijek vjernima” vidite i legendarne stare dečke, Dugog Galoića s Kozjaka ili Davida Marelja, ako se za riječ javljaju vukovarski borci kojima je zastava nogometne reprezentacije svetinja. Ti, nekad žestoki momci dižu šaku protiv nasilja, a znali su se “jebeno pokefati”.
Bez respekta foruma i funkcionara
Sve njih, ipak, boli mlak odnos Nogometnog saveza prema njihovoj navijačkoj udruzi, koja pokušava nogometnim fanovima organizirati gostovanja po najnižim i svima prihvatljivim cijenama, zbog kojih je udruga u “crvenom” oko 1,500.000 kuna. Uskočili su Kruno Grlenić i “Playbox” sa 100.000 eura, ali sve je to kap u moru u današnjoj skupoći. No, iako nemaju podršku ni političkog ni nogometnog vrha, iako ih sponzori zaobilaze pod motom “ma sve su to huligani”, neće odustati. “Nikakav antagonizam sjevera i juga ne može nas raskoliti, ni pokolebati”, kaže Jurica Galić iz Splita. Iako su u banci u minusu, organizirat će “Trofej najsrčanijem vatrenom”, bit će u Londonu i Alma Ati, ali nećete ih vidjeti u Brinju. To nije njihov svijet i hvala Bogu da ima i takvih momaka. Ali, njihove akcije nisu medijski atraktivne, njihovi “sportski motivi” dobiju 30 sekundi pljeska i nakon toga ih Đurđa Adlešič ili Vlatko Marković gurnu u ladicu i sjete ih se tek kada dođu na Wembley i čuju “Hrvatska, Hrvatska”. Ako već propagiraju respekt, vjerojatno i oni zaslužuju respekt foruma i funkcionara, i nogometa čiji su najbolji ambasadori.
|
Koji centarfor ne bi pao kao da Silva
Možda je Eduarda da Silvu zapuhnuo Borucov losion poslije brijanja, pa se spotaknuo, rugaju se engleske novine Arsenalovu napadaču, zaboravljajući na “losion” Martina Taylora koji je slomio sve kosti u Eduardovoj nozi i zbog čijeg starta mu je karijera visila o tankom koncu. Eduardo da Silva nije balkanska varalica, kako sugeriraju otočni mediji, nije ga iskvarila ni trikovima oboružala Hrvatska liga, on samo i dalje živi u strahu od kontakta. Strah nije, niti će ikada nestati iz njegova mentalnog sklopa i zato bi Eduardo pao i da se o takvom startu radilo i na sredini terena. Pred očima će mu uvijek biti kramponi Martina Taylora. I sad je jedan nevini pad u kaznenom prostoru, na utakmici koja je riješena već u Glasgowu, razbuktao maštu engleskih i škotskih medija, čak i više nego kad njihove zvijezde zbog jedne “loše pjesme” prebiju cijeli bar ( Gerrard), kada tuku Pakistance ( Woodgate i Bowyer) ili kada siluju maloljetnice po hotelima. U grupu takvih delinkvenata pokušavaju ugurati i Eduarda da Silvu, i to dva tjedna prije utakmice na Wembleyju kada će Eduardo da Silva biti glavna opasnost “Gordom Albionu”. Možda se to može protumačiti i kao dio takve prljave kampanje. A naše pitanje glasi - koji centarfor ne bi pao u onakvoj poziciji, pokažite mi samo jednog. Kunem se - nije se rodio, ma bio Englez, Brazilac ili Hrvat... |
|
Gospon u 77. putuje na utakmice
Malo ljudi zna tko je Franjo Krakan. Taj stariji, ali iznimno vitalni 77-godišnji gospon izabran je za počasnog predsjednika navijačke grupe “Uvijek vjerni”. Gospon Franjo je prvi put bio na utakmici 1967. godine u Frankfurtu kad je Dinamo izgubio od Eintrachta 0-3. Ali, bio je i na revanšu u Maksimiru, na čarobnih 4-0. U osmom desetljeću života razbuktala se u njemu navijačka strast i danas putuje na svaku utakmicu nacionalne momčadi. I nije važno ako se dvadesetak sati putuje autobusom do Bukurešta ili neke druge europske destinacije, Franjo Krakan ide. Ići će i u London, na Wembleyju je češće nego “na sajmu u Sesvetama”. - Nadam se da ću ići i na SP u Južnu Afriku. Ak’ bu bilo penez... Ako i ne bude, dat će dobri ljudi. Na kraju krajeva, i “Uvijek vjerni” neće na Rt dobre nade bez svog predsjednika... |
|
Mamiću podvaljuju bofl robu
Zdravka Mamića će Dinamo strpati u grob! Najprije se predozirao Red Bullom, a sada ga je zamalo s nogu srušio i “škotski viski”. Kolovoz zna biti grozan... Gledao sam ga prije tjedan dana na jednoj svadbi. U njemu nema ni traga veselosti, smijeh mu je trpkog okusa, lice puno bora, govor izvještačen. Vjerojatno je u sebi duboko potišten jer ga svi gledaju kao donatora ili ga mrze jer je uspio zaraditi veliki imetak. No, i to je Zagreb. Zdravko Mamić je glavni čovjek Dinama, on je alfa i omega najpopularnijeg hrvatskog kluba, zbog Dinama ga uvažavaju i Banski dvori i Kaptol, i gospođa Kosor i gradonačelnik Bandić i kardinal Bozanić. Ali, varaju ga oni odozdo, koji mu podvaljuju bofl robu. Za pogreške skupo plaća samo on, grad vrvi grafitima “odlazi iz svetinje” i nije lako svakog dana proći pokraj tako grubih riječi. I onda mu se dogodi blamaža u Edinburghu, koje se Mamić srami jer ne trpi laž i lažnu sintagmu “sutra će biti bolje”. “Ušli smo u Europu, a vraćamo se kući kao da smo bili na sprovodu”, rekao je, i to je sva istina. Kao što je i istina da ova momčad mora na generalni remont. Prvom prilikom. |
Tomislav Židak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....