ZAGREB - Zašto volim Ćiru Blaževića? Jer se nakon svakog krivog glagola ponaša kao uvrijeđena stara frajla, jer je prevrtljiv kao ministar u hrvatskoj Vladi, jer su mu priče, u kojima napamet znam čak i zareze, šarmantne i neodoljive i jer s jednakim žarom osvaja Catherine Deneuve ili Charliea Chaplina u Veveyu, kao i zagrebačke bakice u “Ban” cafeu na Jelačić placu.
Razlog ovom pismu treneru svih trenera nije dolazak četvorice sarajevskih novinara, koji su ga cijelu noć u “Vila Tini” nagovarali da se bešumno vrati u Sarajevo, već i zato što sam i ja nakon 29 godina poznanstva postao osjetljiv. A na “Otvorenom” je izjavio da sam u Jutarnjem “napuhao intervju”. Iako sam, pišući to štivo, kočio uzbrdo kao nikad do sada.
Misimović nije Pakasin
Moj gazda me plaća da postavljam pitanja i bilježim odgovore. A Ćiro Blažević je, dolazeći u “Van Gogh”, već s vrata viknuo:
- Izdan sam...
Onda se pribrao i rekao:
- Nemoj to pisati...
Kad vam Ćiro Blažević kaže “nemoj to pisati”, to između redaka znači da bi zapravo želio da bude otisnuto na naslovnoj stranici. I tako smo došli do saznanja da mu je Milorad Dodik smjestio Misimovića, koji je duboko uvrijeđen, jer s nalazom ultrazvuka, koji će ga izvan terena “držati najmanje 15 dana”, igrao je za - dva dana!
- Znam da voliš Misimovića, kao što si svojedobno volio i Prosinečkog, ali, nemoj mi opet na nos nabijati - Pakasina. Nije Misimović - Pakasin!
Riječi su “klizile kao sanjke”, Ćiro je dao sve od sebe, a danas si ne može oprostiti što je svratio u “Van Gogh”. Objavio je naciji da se više neće vratiti u Sarajevo, a zapravo, jedva je čekao da dođu vodeći sarajevski sportski novinari i kleknu: “Šefe, vratite se!”
1983. godine bio sam vrlo mlad novinar. Bili smo u Splitu, na Trofeju Marjan. Bilo je to nakon izgubljenog prvenstva, ali Ćiro je još uvijek imao predznak “nacionale”. I već potpisani ugovor s Grasshopperom! Bilo je to doba nogometne romantike i bijelog šala, bila su to dobra nogometna vremena, Dinamo je na Poljudu gubio od Partizana 0-4, a cijeli stadion je skandirao “Dinamo, Dinamo”. Nikad neću zaboraviti noć u hotelu Lavica. Cijela Dinamova momčad je na koljenima. Plače Zajec, plače Mlinarić, plače Deverić, plaču novinari. I sklopljenih ruku mole: “Šefe, ne idite!”
- Ali djeco moja, Jure Bilić (tada najmoćniji hrvatski političar, nap. p.) mi je zaprijetio: ‘Ili bježi u inozemstvo, ili ću te uhapsiti zbog nacionalizma!’
Klečanje pred šefom
Badava suze, Ćiro je odletio u Zürich, a s njim i “novo hrvatsko proljeće”. Kasnije mi je priznao:
- Kad sam dobio prvu mjesečnu plaću, kakvu je imao i slavni Hoenes Weissweiller, mislio sam da je - godišnja!
Devet godina kasnije. Silvestrovo, moj mali stan na Ružmarinki, u koji su na novogodišnji “drink” svratili Zdravko Mamić, Pakasin i Kasalo. Ćiro je u Solunu, trener PAOK-a. I nas četvorica klečimo pred telefonom u predsoblju i molimo: “Šefe, vrati se!” Vratio se...
Nešto kasnije, iste godine, uvrijeđen nekim tekstovima “pobjegao” je u Švicarsku. I poručio:
- Dok ne smijenite one u Sportskim novostima, ne vraćam se...
Onda je nazvao državni poglavar: Znate već koji! “Ne dižite toliku prašinu, mogli biste se ugušiti u njoj”, rekao je Franjo. Ćiro se vratio za nekoliko sati...
Sad je opet - izdan! Neprijatelju oprostiti, izdajici nikad! Citira pokojnog Gojka Šuška! I sad su sarajevski novinari došli u Zagreb da hladnom vodom poliju njegove uzavrele emocije, da ga vrate na Baščaršiju, da oprosti Misimoviću i da ostane tamo gdje su mu korijeni. Ne znam jesu li neki drugi novinari otišli u Wolfsburg, nagovoriti Misimovića da se predomisli. Hoće li netko otići u Banjaluku da i Milorad Dodik mokrom krpom prebriše grube glagole. I je li netko otišao u Široki Brijeg i napokon nagovorio Hrvate da igraju za federativnu momčad.
Osjetljivi Bosna i Ćiro
Za mnoge stvari sam bio kriv. Kad sam prvi put napisao da želi pobjeći iz Zagreba, da možda nije trebao biti tako grub prema Mirku Luliću, da je promašio s Prosinečkim, da nije trebao navijačima obećavati da će vratiti Dinamovo ime, osjetio sam da puca prijateljstvo.
A dežurao sam i pred zatvorom i pred bolnicom, kad mu je bilo najteže. I nikad mi nije oprostio rečenicu: “Predobro se snalazio vani, da ne bi završio - unutra!” Nitko nije osjetljiv na javnu riječ kao Ćiro. Optužio me da sam ga otjerao u Teheran, gdje je “zakapario” grobnicu, a sad ću biti kriv da sam ga istjerao i iz Bosne. A, kunem se, nikad nisam tako “hodao po jajima” kao dok sam pisao naš zadnji intervju. No, zaboravio sam dvije stvari; da se radi o užasno osjetljivoj Bosni i još osjetljivijem Ćiri Blaževiću. Niti jednom nisam spomenuo starački dom, biološki sat, prostatu, Mirogoj... On je za mene trener svih trenera i najveći fenomen koji se rodio na ovim prostorima. I kladim se da će se vratiti u Sarajevo...
P. S. Ćiro je jučer u 15.40 sati posalo brzojav-čestitku Misimoviću na rođenju sina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....