Bruno Zajec: Bili smo glavni frajeri u gradu

ZAGREB - Utakmica protiv Villacha uvelike je podsjetila na sedamdesete i ludnicu na Šalati. Kao u doba najvećeg hokejaškog ludila tražila se karta više, a navijači su se uz dobru igru i kuhano vino borili protiv ‘minusa’ na termometru. Uz istrošene glasnice unatoč porazu zadovoljni su napuštali Šalatu, sretni što će već u nedjelju imati novu priliku svjedočiti spektaklu na otvorenom. Naravno, utakmici su prisustvovale i mnoge legende kluba, a s tribina je ‘medvjede’ bodrio i Bruno Zajec, napadač koji je plavi dres nosio punih 25 godina.

- Lijepo je ovo, konačno se u Zagrebu opet igra pravi hokej. Svaka čast Damiru (predsjedniku Gojanoviću, nap.p.) kaj nam je to omogućil, više ne moram putovati u Sloveniju gledati Ebel - kaže Zajec i prisjeća se početaka hokeja u Zagrebu.

- Šezdesetdruge su napravili led na Šalati, tak da sam ja prvi put na klizaljke stal sa 17 godina. Al dobro, tad se igralo puno drugačije, sve je to bilo puno sporije. Sumnjam da bi se to danas moglo - objašnjava Zajec.

Iako je uglavnom igrao bez štitnika za koje kaže da su ga samo usporavali, tvrdi da je hokej prije bio puno grublji. Prisjeća se ‘niskih udaraca’, pokazuje brojne ozljede, ali i priznaje kako nikada nije ‘ostao dužan’.

- To je prije bilo tak. Često smo se znali svi skupa potuć, a najgore je bilo u Srbiji. Tam su nas jednom nakon tekme dočekali igrači Zvezde i Partizana i skupa nas istukli - prisjeća se Zajec i dodaje da su im kasnije i te kako vratili.

Sportski Zagreb tada je funkcionirao drugačije nego danas, a ‘medvjedi’ su bili glavna priča u gradu. Zlatna Dinamova generacija s njima je ‘štelala’ termine utakmica kako ni jedni ni drugi ne bi gubili gledatelje, a navijači su s Maksimira trčali na Šalatu. Dobiti kartu za Medveščak bila je prava avantura...

- Ja to nisam vidil, mi smo tad bili u svlačionicama. Ali pričali su mi frendovi da je red za karte bil do Draškovićeve. Na Šalati je uvijek bilo oko šest tisuća ljudi, a još bar dvije tisuće ostalo je vani. Al to je bilo neko drugo vrijeme, tak smo i mi visili na tekmama Mladosti, Zagreba, Dinama... Svi smo bili klapa, družili smo se skupa, dok danas juniori Medveščaka uopće ne poznaju seniore. Meni je to strano - kaže Zajec.

U današnje vrijeme igrači su vezani bogatim ugovorima, hokej im osigurava egzistenciju, dok se nekad prije igralo za ponos i slavu.

- Ma, mi smo igrali za bonove za klopu i dobili smo još neku lovu sa strane. Nismo bili nikakva gospoda, ja sam paralelno radil na pumpi - prisjeća se Zajec.

Žao mu je jedino da su Slovenci, najveći konkurenti kroz povijest ‘medvjeda’, ispali iz doigravanja, s njima je, kaže, bilo najteže.

- Sjećam se, jednom smo ih tu dobili 4-2, a oni su jedini u toj ligi bili profesionalci. Onda smo došli u Ljubljanu pa su nam uvaljali 28 komada - prisjetio se Zajec i manje ugodnih trenutaka.

Zlatni dani hrvatskog hokeja, kaže, uvelike su rezultat kvalitetnog rada s mladima i dobrih trenera, nešto što smatra da danas nije slučaj. Kaže da su mladi prepušteni sami sebi.

- Sjećam se kad nas je došal trenirat Vlasta Franc, on je bil tak dobar da je postavil cijelu našu navalu na led, krenul s drugog gola, svih nas predriblal i zabil nam gol. Nismo mu mogli niš. Jednom smo gubili 8-1, on je ušal u igru s dva broja prevelikim klizaljkama, vikal da mu se maknemo s puta i da sam ne ulazimo u ofsajd. Završilo je 8-8. Vidite, nas su trenirali takvi treneri, sami stručnjaci, dok danas to nikako nije slučaj. Zato smo i bili tak uspješni - završio je razgovor Zajec.