MARIN ČILIĆ OSVOJIO AMERIKU
Iako je od početka 2014. godine Marin Čilić pokazivao znakove napretka u igri, pogotovo na servisu, iako mu je igra dobivala sve veći smisao i postajala konkurentnija najboljim tenisačima svijeta, iako se moglo primijetiti da Međugorcu raste samopouzdanje, svejedno nitko nije mogao predvidjeti trijumfalan pohod Flushing Meadowsom i osvajanje US Opena u dominantnom stilu. Od četvrtfinala naš najbolji sportaš nije izgubio set, bez obzira što su s druge strane mreže stajali Top Ten protivnici (Tomaš Berdych, Kei Nishikori), među njima vjerojatno najveći tenisač svih vremena, Roger Federer.
Marin Čilić priredio je najveće iznenađenje u svjetskom tenisu u 2014. godini, najveće u muškom tenisu u posljednjih desetak godina, u eri kad je zagospodario Roger Federer, a malo-pomalo mu se priključivali Rafael Nadal i Novak Đoković, te u manjoj mjeri Andy Murray. Samo je Marinov vršnjak Juan Martin del Potro narušio taj poredak prije pet godina na US Openu, a val promjena u siječnju najavio je Stan Wawrinka kad je uzeo Australian Open.
Hrvatski tenis sada ima tri pojedinačne Grand Slam titule, Čilić se pridružio Ivi Majoli (Roland Garros 1997.) i treneru Goranu Ivaniševiću (2001.) na pijedestalu besmrtnosti.
MOĆNI VATRENI
Reprezentacija Hrvatske sudjelovala je na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, imala čast otvoriti spektakl protiv domaćina, kukati zbog pristranosti japanskog suca Yuichija Nishimure u podnošljivom 1:3 porazu, radovati se demoliranju Kameruna (4:0), ali i gorko razočarati u odlučujućem susretu za prolaz skupine protiv Meksika (1:3). Malo je tko u tim trenucima pokazivao razumijevanje i imao popusta prema Niki Kovaču, navijačka populacija u većini je okrenula palac prema dolje, a ulje na vatru dolijevali su Ognjen Vukojević i Eduardo da Silva opraštanjem od reprezentacije, pritom odapinjući otrovne strelice u smjeru izbornika.
Kovač se nije previše uzbuđivao, vjerovao je u njemačku doktrinu rada i već početkom jeseni javnost mu je postala sklona, a nakon predstave na jednoj od najvećih svjetskih pozornica, milanskom San Siru, zavladalo je oduševljenje. Hrvatska je, istina, samo remizirala (1:1) s Italijom u sklopu kvalifikacija za Europsko prvenstvo 2016. godine u Francuskoj, ali dojam je bio izvanredan. Dojam o moćnoj i potentnoj selekciji koja ima trend nastavka rasta i kojoj se ne vidi kraja. Plasman u Francusku malo tko dovodi u pitanje.
VLADARICA DISKA
Tek su joj 24 godine, a osvojila je pet uzastopnih velikih natjecanja na kojima je sudjelovala. Ove godine ostvarila je hat-trick, uzela je treće europsko zlato u nizu na mitskom Letzigrundu u Zürichu, ali to nije sve i ne može biti sve kad pišemo o Sandri Perković. Kraljica diska hitnula je ovu spravu u finalu čak do 71 metra i osam centimetara što je domet kakav se ne pamti u posljednje 22 godine.
Aktualna europska i svjetska prvakinja (Moskva 2013.), te olimpijska pobjednica (London 2012.) onako je usput treću godinu zaredom osvojila Dijamantnu ligu, praktički nema dostojnu konkurenciju. Kako će je imati kad jedina može baciti preko 70 metara, a i kad se ne osjeća baš najbolje, onako s pola snage može potegnuti do 65 metara.
- Limiti? Ne postoje limiti! Svakoga dana radim i postavljam si nove i nove ciljeve.
Rođena da bi bacala disk? Tako nekako. Tako i nikako drugačije, zapravo. Možete li zamisliti gdje će se Sandra Perković zaustaviti kad jednog dana dopusti da na njezin disk padne prašina? Činjenica da je još uvijek ignoriraju u izboru za najbolju svjetsku atletičarku njoj samo predstavlja dodatan motiv. Neće moći dovijeka, a ona se neće umoriti. To je također sigurno.
IVICA KOSTELIĆ
Gospodin srebrnog sjaja, trostruki olimpijski viceprvak u kombinaciji. Srebro se pamti, sve ostalo se zaboravlja. Tako ćemo i mi pamtiti drugo mjesto Ivice Kostelića na Olimpijskim igrama u Sočiju. Zaboravit ćemo sve prije i poslije toga u 2014. godini, jer to je gomila razočaranja i dovoljno razloga da se zapitate zašto Ivica Kostelić još uvijek skija. Zaboravit ćemo i da je ostao pomalo gorak okus u ustima nakon što je u Sočiju uzeo “samo” drugo mjesto kad je nakon spusta izgledalo da zlato može izgubiti jedino ako u slalomu ostane bez obje skije na nogama.
Kad se sve to zaboravi, ostaje priča o jednom fantastičnom sportašu, jednom od najvećih koje je Hrvatska ikada imala i njegovoj srebrnoj medalji iz Sočija, o srebrnom nizu koji traje osam godina i taj kontinuitet je velika, najveća pobjeda Ivice Kostelića. Je li na zalasku karijere dočekao nasljednika, to je ono što nas sada intrigira. Filip Zubčić bljesnuo je 7. mjestom u veleslalomu u Alta Badiji sa startnim brojem 64, a to ne može biti slučajno. Daleke 2001. s tim je brojem Kostelić pobijedio u slalomu u Aspenu.
NEODIGRANI DERBI
Dokle smo stigli kad ni jedan najveći derbi hrvatskog nogometa ove sezone nije prošao bez skandala, a sve je kulminiralo neodigravanjem posljednjeg u Maksimiru kad je Hajduk odbio igrati odlukom Nadzornog odbora. Zbog nekolicine navijača koji su bili na crnoj listi i nisu smjeli na stadion, ali iskra je zapaljena, pa se vatra rasplamsala, a splitski pokret otpora prema Hrvatskom nogometnom savezu i Zdravku Mamiću kao personifikaciji zla okupio je na Rivi oko 30.000 ljudi na prosvjednom skupu.
Ove godine su se na derbiju udarcima šaka častili Hajdukov veteran Ivo Bego i Dinamov izvršni predsjednik Zdravko Mamić, drugi put je sudac Ivan Bebek prekinuo derbi zbog uvredljivog skandiranja Hajdukovih navijača prema čelnicima hrvatskog nogometa i HNS-u uopće. Treći put su Bad Blue Boysi u Poljudu raketirali gledatelje do sebe i puka je sreća da nitko nije ozlijeđen… Četvrti put se derbi nije ni dogodio, nekoliko dana prije huligani su na San Siru umalo izazvali prekid utakmice Italije i Hrvatske. Ima li tome uopće kraja? Što nas uopće čeka u 2015. godini? Pomaka u razrješavanju pat pozicije nema, makar se i nadležno ministarstvo kao uključilo u cijelu priču.
CIBONIN SALTO MORTALE
Ono što je Cibona proživjela u 2014. godini stane u stogodišnju povijest nekih klubova, njezinim kroničarima definitivno nije bilo dosadno. Vukovi su početkom godine izgledali kao da su bez zuba, osuđeni na propast zbog odlazaka nekih igrača i praznih novčanika, ali imali su nevjerojatnog Darija Šarića, nepredvidljivog Jerela Blassingamea, nekolicinu vjernih sljedbenika te mladi i strahovito potentni trenerski tandem u Slavenu Rimcu i Jurici Golemcu. Taj samo naizgled nedovoljan miks u nekoliko je mjeseci uspio pokoriti košarkašku regiju, protiv svih prognoza hrvatsko je loptanje među obručima bacilo srpsko na koljena. Završnicu ABA lige u Beogradu igrali su hrvatski klubovi, Cibona je šokirala Crvenu zvezdu, a Cedevita Partizan, pa ako to nije senzacija svih senzacija, onda ništa više nije.
Cibona je potom osvojila ABA ligu, ipak je ona trofejni klub koji u takvim situacijama rijetko zakaže. Međutim, na valu euforije, pustih obećanja koja su izrečena u danima po povratku iz Beograda, Cibona je izvisila, izigrana je i morala je odustati od Eurolige. Budućnost kluba postala je upitna, opterećena dugovima Cibona je tonula u propast, dok se nije pojavio spasitelj Aleksandar Petrović. Svojim autoritetom i obiteljskim novcem zakrpao je neke rupe, otvoren je predstečaj, stvoreni su preduvjeti za normalnije življenje, a kao što smo svjedoci, klub i bez Darija Šarića itekako egzistira. Suprotno svim prognozama opet je u gornjem domu ABA lige, Rimac i Golemac su doista vrhunski alkemičari.
BRAĆA OD ZLATA
Ovo je klasična priča u kojoj jedan događaj (u ovom slučaju ozljeda leđa Damira Martina) potpuno promijeni sudbinu određenog broja ljudi. Braća Valent i Martin Sinković bili su sa spomenutim Damirom Martinom i Davidom Šainom nadaleko poznati veslački četverac na pariće koji se okitio s dva svjetska zlata i olimpijskim srebrom i da nije bilo te ozljede tko zna bi li ikada otkrili koliko su braća Sinković dobra u dvojcu na pariće. Doduše, reći da su dobri zvuči kao uvreda nakon onoga što su napravili na Svjetskom prvenstvu u Amsterdamu.
Valent i Martin Sinković postali su prvi dvojac koji je stazu preveslao za manje od šest minuta (5:59,72), učinili su to u polufinalu i time poslali poruku konkurenciji da zaborave na prvo mjesto, da se usredotoče na borbu za srebro. Tako je i bilo, u finalu su opet veslali svoju utrku, samo za djelić sekunde iznad šest minuta. Puno ispred ostalih pet posada što je 26-godišnji Valent ovako prokomentirao:
- Uživao sam u utrci. Svi su drugi veslali u liniji, a mi smo ih gledali. Naša pozicija je bila odlična, najbolja za praćenje utrke.
To vam je kao kada se Usain Bolt poigrava s ostatkom društva na 100 i 200 metara. Naravno, braća Sinković planiraju zajedno veslati prema zlatu na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru.
BAJOSLOVNI TRANSFERI RAKITIĆA, MANDŽUKIĆA I LOVRENA
Kao nikada prije, ovo je ljeto obilježeno nizom bajoslovnih transfera hrvatskih nogometaša, a tri tenora za koje je najviše plaćeno su Ivan Rakitić, Mario Mandžukić i Dejan Lovren.
Nakon što je proglašen najboljim igračem finala Europske lige u kojoj je kao kapetan vodio Sevillu do trofeja protiv Benfice, Rakitić je uz odštetu od 18 milijuna eura potpisao petogodišnji ugovor s ponosom Katalonije, četverostrukim europskim prvakom Barcelonom.
Nakon dvije godine iz snova u Bayernu u kojima je osvojio i Ligu prvaka, te u finalu protiv Borussije iz Dortmunda bio strijelac, Mandžukić je zbog neslaganja s trenerom Pepom Guardiolom izlaz pronašao u angažmanu za Atletico Madrid. Španjolski prvak i finalist Lige prvaka platio je Bayernu 22 milijuna eura, a s hrvatskim napadačem sklopio ugovor na četiri godine.
‘Ajde, budimo neskromni, pa recimo da je to bilo u granicama očekivanog za oba igrača, ali da će Lovren nakon godinu dana provedenih u Southamptonu otići u Liverpool za odštetu od 25,3 milijuna eura, to je ipak malo previše.
Bez obzira što je Liverpool zbog slabe obrane ostao bez titule prvaka, a Lovren pobrao salve hvalospjeva za debitantsku sezonu u Premiershipu.
Danas je situacija malo drugačija, Dejana Lovrena proglašava se najvećim promašajem, no to već nije tema ovoga napisa.
MALI, A VELIKI SPORTOVI
Odakle krenuti? Gdje stati? Mali, a veliki sportovi Hrvatskoj su ponovo donijeli pregršt radosti i medalja. Da se razumijemo, ti sportovi imaju tretman malih u Hrvatskoj protiv čega se oni svim silama bore. Nekima uspijeva više, nekima manje probiti se na medijsku scenu. Za ovu priliku izdvojili smo tri sporta - gimnastiku, jedrenje i taekwondo. Budući da nemamo previše prostora, naprosto smo prisiljeni telegrafski nabrojiti njihove
fenomenalne domete.
Filip Ude osvojio je srebro na konju s hvataljkama, a Marijo Možnik broncu na preči na Svjetskom prvenstvu u Naningu, čime je Ude kompletirao medalje s tri najvažnija natjecanja (Europsko i Svjetsko prvenstvo, Olimpijske igre), a Možnik prvi put zasjao na najvećoj sceni.
Dvije medalje, dva srebra osvojili su jedriličari na Svjetskom prvenstvu u Santanderu. Ivan Kljaković-Gašpić bio je drugi u finnu, a istu poziciju zauzeli su Šime Fantela i Igor Marenić u klasi 470. Na Europskom prvenstvu u Splitu Tonči Stipanović osvojio je zlato u laseru, Tina Mihelić srebro u laser radialu. Kljaković-Gašpić je pak godinu završio kao prvi na rang-listi u finnu.
Naša taekwondo reprezentacija je na Europskom prvenstvu u Azerbejdžanu osvojila čak šest medalja. Nenadmašnim sestrama Ani i Luciji Zaninović kao europska prvakinja pridružila se Iva Radoš, srebro je pripalo Marini Sumić i Vedranu Golecu, a bronca Mateji Kunović. Dodajmo još da je Ivana Babić postala svjetska juniorska prvakinja i zlatna na Olimpijskim igrama mladih.
SULTAN SLAVEN
Sigurni smo da će se mnogi začuditi, neki prekrstiti našom najavom da Hrvatska u liku Slavena Bilića dobiva nasljednika velikog trenerskog maga Tomislava Ivića. No, činjenica je da odavno jedan naš nogometni stručnjak u inozemstvu nije bio u poziciji kakvu je zaslužio 46-godišnji Splićanin u drugoj sezoni za kormilom Bešiktaša. U 2015. godinu Slaven Bilić ulazi s 1. mjesta u turskom prvenstvu, ima 35 bodova nakon 15 kola, dva više od Fenerbahčea i tri od Galatasaraya s kojim će igrati derbi 4. siječnja. Bivši hrvatski izbornik bio je prvi u skupini Europske lige te će u veljači igrati protiv Liverpoola, što ima posebnu draž kad se zna da je kao dječak obožavao taj klub, ali je kao igrač nosio dres mrskoga gradskog rivala Evertona. U prilog Bilićevu uvrštavanju na ovu listu ide i 3. mjesto u prvoj sezoni kao i to da kao domaćin mora lutati po Istanbulu, jer novi stadion Bešiktaša niče na mjestu staroga. Stoga nije ni čudo da je Bilić u ovom prvenstvu dobio čak sedam od osam utakmica u gostima.
Da, Bilićeva trenerska promišljanja i rezultati uz intelektualni “background” stavljaju ga u kategoriju posebnih. Bešiktaš definitivno neće biti najveći klub kojega će trenirati (ionako je to Hajduk, reći će u Splitu…).