ZAGREB - Zahvaljujući Jurici Grabušiću hrvatska atletika na Svjetskom dvoranskom prvenstvu neće zastupati samo Blanka Vlašić, kao što je to bilo prije dvije godine u Valenciji.
Usprkos problemima s ozljedom leđa ove je godina svaki put trčao brže od prošlogodišnjeg hrvatskog rekorda na 60 prepone. Dvaput, u prvom i posljednjem nastupu prije Dohe, ostvario je rezultat 7.69 što je napredak od osam stotinki u odnosu na prošlu sezonu. Njegova disciplina bit će jedna od elitniha na SP-u jer su na startnoj listi Robles, Liu, Trammel, Oliver... a od 34 prijavljena 17 ih je ove godine trčalo brže od Grabušića.
- Vjerujem u polufinale iako mi je važnije vrijeme koje ću istrčati. Zadovoljio bi me rezultat do 7.75 sekundi, iako se nadam da ću biti brži, poručio je Grabušić koji je posljednji tjedan priprema odradio u Budimpešti, a vrijeme do odlaska na SP “kratio” pregledima bolnih leđa uz već uobičajene odlaske na jogu.
- Leđa su posljedica hladnoće u balonu kod Boćarskog u kojem vježbam kada sam u Zagrebu. Puše sa svih strana, temperatura je često ispod nule, a kad trenirate stalno se znojite. U Budimpešti imaju “hangar” dug 100 metara, širok 40 i puno bolje uvjete. Za vikend je tamo treniralo oko dvije tisuće djece.
Za nekoliko dana ponovno će doživjeti temperaturne promjene. U Dohi je preko dana i 35 stupnjeva, a trčat će u klimatiziranoj dvorani...
- Nemam pojma kako ćemo se u tome snaći, no nadam se da neće biti dramatičnih problema.
Grabušić će uskoro proslaviti 27. rođendan, ali zna da će i nakon aktivne karijere ostati u kraljici sportova. Trenutačno radi u Atletskoj školi Mladosti s uzrastom od 12 do 16 godine.
- Trčat ću dok ću se god dobro osjećati, imati mogućnost napretka i, općenito govoreći, vidjeti da to ima smisla. Ambicije mi nisu strogo određene medaljama ili finalima. Financijski je teško, jer je hrvatska atletika mali sport na osnovi sponzorskih i ostalih ulaganja. Savez pokriva pripreme, ali bih volio da se pronađe više sponzora kao primjerice u Sloveniji, gdje atletičari prve kategorije mogu računati na 20 do 30 tisuća eura godišnje. Jasno, ne dobiju taj novac na ruke nego ih mogu iskoristiti za sve što im treba za atletsku sezonu.
U svijetu kraljice sportova dvorana je zagrijavanje za velike stvari, a ovoga ljeta za “starokontinentalce” najveća je Europsko prvenstvo krajem srpnja u Barceloni. S ovozimskih 7.69 došao je, prema mađarskim tablicama, na razinu svoje najbrže sezone na otvorenom kada je trčao 13.54 sekundi na 110 prepone.
- I u Barceloni bi me zadovoljilo polufinale. Jasno, govorim o tome da prethodnih mjeseci nemam zdravstvenih ni drugih problema, a nadam se i popravku hrvatskog rekorda.
Spustio bi se niz stazu smrtu
ZAGREB - Jurica Grabušić je s velikim zanimanjem pratio spuštanja niz stazu smrti u Whistleru. Ipak je prije četiri godine bio član olimpijskog četverosjeda, a niti dvosjed mu nije stran. U bob karijeri nije doživio niti jedno prevrtanje.
- Bez obzira na tragičnu smrt Gruzijca i silna prevrtanja, bez razmišljanja bih se spustio. Drago mi je što su dečki ispunili plan i ušli u finale.
Ivan Šola je i ove godine vrbovao Grabušića, ali nije ga uspio nagovoriti.
- Ne želim da atletika trpi i zato sam odbio poziv. No jednog dana, za pet do deset godina, vratio bih se u bob, zašto ne...
Atletika je i dalje najveća ljubav...
- Naravno, iako mi je neshvatljivo da sportovi poput boba imaju bolje uvjete, posebno financijske. Jednom sam osjetio malo zatezanje u kvadricepsu i Šola je bio spreman odmah platiti koliko god treba za snimanje mišića. U atletici je kod takvih stvari duža i kompliciranija procedura...