Zašto su Hrvati tako uspješni u sportu, pa im nema premca ni u svjetskoj konkurenciji? Zato što nigdje nema tako dobrih priprema za čeličenje po svakoj osnovi i nigdje na svijetu nema tako žestoke konkurencije kao u Hrvatskoj. Tko uspije savladati sve prepreke made in Hrvatska, onakve kakve nitko na svijetu ne može ni zamisliti, taj mora biti najbolji, planetarno najmoćniji.
Već je tradicija pozivati se na hrvatski jal, ali nije to samo jal, nego jednostavno - hrvanje Hrvata. Možda je i to jedan od naših brandova i posebnosti kojih se u krajnjoj liniji ne treba ni sramiti. Takvi smo i gotovo. Samo nemojmo pretjerivati. Zašto bi konkurencija između Joška Vlašića i Ante Kostelića imala veze s antagonizmom Zagreba i Splita? Ma kakav antagonizam dok je Splićana više u Zagrebu nego u Splitu?
A dalje, nema ni te nezdrave konkurencije između Kostelića i Vlašića. Njih je posvađao Hrvatski olimpijski odbor. Jer, nema nikoga u svjetskome sportu tko nije čuo za Kosteliće i Vlašiće, pa je onda logično da taj HOO mora znati staviti na vagu obojicu, umjesto da ih isprovocira da se međusobno ponižavaju pred svijetom i našom javnošću.
Ni svijet ni javnost nemaju volje ni vremena ulaziti detaljno u rasprave i polemike, mogu samo odmahnuti rukom i utvrditi razočarano da se dva tako velika sportska imena obračunavaju niskim udarcima. A da HOO-a i nema, Kostelići i Vlašići bi za sport i za svjetska mjerila bili isto što i jesu. Kad je Janica Kostelić drmala svijetom, preko noći su se s njom svi poželjeli slikati.
A nigdje nikoga nije bilo dok je Ante Kostelić odlazio s djecom na skijanje u planine pentrajući se sam za veliki uspjeh hrvatskog sporta. Nego su ga nakon slave i uspjeha neki naši prvaci intelektualnog slaloma optuživali za zlostavljanje djece, a Ivicu Kostelića samo što nisu optužili za neonacizam. Htjeli su ga posvađati i s Goranom Ivaniševićem, tako da se postavlja pitanje, a odmah se vidi i odgovor - tko stvarno zlostavlja.
Dok su svima usta bila puna Hrvatske zahvaljujući Janičinim uspjesima, pamtim da sam jedan svoj komentarčić naslovio “Zemlja Kostelić”. Suština je u tome da temeljitog sustava hrvatskog sporta uopće nema nego postoje luđaci i fanatici, dakle “neonacisti i zlostavljači” koji su spremni krepat za sportski uspjeh o kojemu su ovisni, a to su uglavnom individualni napori bez ikakva razrađenog sustava, Ivaniševići, Kostelići, Vlašići, Draganje, monstrumi u rukometu i nogometu, ženskoj odbojci, vaterpolu…
I onda, kad bi od tog nepostojećeg sustava trebali nešto dobiti, nekakvo simbolično priznanje više radi ceremonijala, onda ih se najčešće posvadi. HOO i sve slične organizacije morali bi uvijek biti svjesni da su samo na usluzi, da su servis, obična administracija, a daj bože da nisu nego da kreativnošću nadilaze sve naše svjetski priznate sportske akademike. Ali, jedva su u stanju ispuniti i taj najniži stupanj smisla svoga postojanja i trošenja novca za kićenje tuđim perjem na kraju godine.
Evo, lani su zaboravili Edu Fantelu kao trenera, te jedriličarski dvojac Šimu Fantelu i Igora Marenića. A ljudi bili na vrhu Europe i svijeta. Dakle, Edo Fantela je bio trener svjetskih i europskih jedriličarskih prvaka, a Šime i Igor su bili ekipa svjetskih i europskih prvaka, pa ostadoše bez nagrade. Ali, tada barem nisu zakinuli Vlašiće.
A da ne pucamo samo po ovome HOO-u Zlatka Mateše, vratimo se na početak desetljeća kad je 2001. nagrađen Veselin Đuho, moćni olimpijski vaterpolist dubrovačkog Juga, tada kao trener u samim vrhovima, no onda su pak zakinuti bili Kostelići, jer skijanje HOO-u još nije bilo poznat sport, kao što mu lani to nije bilo jedrenje. Eto najboljeg dokaza da tu nema nikakva antagonizma između Zagreba i Splita nego da u tim procjenama ponovno iz boce izviruju zlostavljački duhovi.
HOO je ove godine ispravio u sustavu nagrađivanja nepravdu koja se dogodila Fantelama, pa evo ne može se reći da HOO stoji skrštenih ruku. Ne bi bilo ni dobro, jer neka se sjete stare mudrosti da nagrada nikad ne govori o onome tko je prima nego o onome tko je dodjeljuje. Zato bi bilo dobro da se sve Fantele, Vlašići i Kostelići našeg sporta uključe i u tu svečanu disciplinu našeg sporta, u nagrađivanje na kraju godine, da nam ne kvare veselje jer u zemlji bez ikakva sportskog sustava jedina istinska sportska država su takvi kao Kostelići i Vlašići. A naposljetku, da ne bude sve tako pretjerano uozbiljeno - zar nije dobro imati toliko bogat sport da više i ne znaš koga nagraditi.
ĆIRO VS. IVIĆ, GIPS VS. LINO
Ivić crta taktiku, a Ćiro pravi avione
Gdje su ona lijepa vremena kad su se mačevali Ćiro i Ivić, a ne Štimac i Mamić? Jednom su se Ćiro, tada hrvatski izbornik, i Ivić, tada direktor u hrvatskoj reprezentaciji, preda mnom svađali u Intercontiju jer sam imao zakazan intervju s obojicom. Ivić je volio u notesu crtati taktike, a Ćiri je bilo draže od toga praviti avione. Ništa ne bi poslušao svog direktora. Pa ipak, nikad ni riječi ružnog nisu rekli jedan o drugome.
Jednom su zajedno išli i kod Tuđmana. Ivić je dobio ponudu iz Monaca. Tuđman mu je dao zeleno svjetlo. No, uslijedila je velika operacija Palermo, kontra Italije. Smatralo se da je to Ivićev uspjeh. A za priprema u Rijeci i Istri jedne večeri svi se našli u Bevande, novinari, treneri, funkcioneri... Jedino je valjda Ivić bio već u svojoj sobi. Crtala se taktika za Palermo.
Kad odjednom na vratima kod Bevande se pojave tri visoke zgodne mačke. Prepoznao sam Štimca ispod perike i prekrasnih uvojaka, a Ćiro je prepoznao ostale, ali nitko ni riječi. Vatrene su uletjele za šank. I naravno da su poslije ginule za Šefa. I Ivić i Ćiro, svaki od te dvojice velikana imao je svoju taktiku. Ivić je volio obaveze, a Ćiro i igrači nešto drugo, fleksibilnije. Kako ćeš tim Pogorelićima, Prosinečkom, Bobanu i Asanoviću, pisati note?
Kao bivši rukometaš i rukometni trener, Gips Kostelić vrlo osebujno s vremena na vrijeme “pogladi” svoje kolege rukometne trenere. Tako je svojedobno Červarovu knjigu o pohodu na olimpijsko zlato nazvao “cirkusantskom”. Uzrujani je Červar u uzvratio: “Ma ne mogu s Kostelićem ništa komentirati jer on nije trener. Znate li što je on? On je dreser!” Červar je brže-bolje tu svoju izjavu demantirao, najavljujući tužbu protiv novina koje su je prenijele, te je rekao da ga je Kostelić nazvao i ispričao mu se za izjavu o “cirkusantskoj knjizi”.
Zoran Gobac, dopredsjednik HRS-a
Bacili su im kost da se glođu
Nekome očito odgovara baciti kost među ljude da se oni glođu. Pitate kome to odgovara? Onome koji uporno izbjegava odlučiti o kategorizaciji sportova i sportaša. Što se tiče Vlašića i Kostelića, ne želim se nikome zamjerati. Obojica su život posvetila stvaranju šampiona, baš kao i još dvojica hrvatskih velikana, Ratko Rudić i Lino Červar. Oni su perjanice hrvatskog sporta i treba ih slaviti i sačuvati od ovakvih rasprava i medijske hajke.
Ratko Rudić, vaterpolski izbornik
Ostavimo se sudova o tuđim sportovima
Treneri moraju izbjeći ovakve polemike. Bilo je i prošlih godina komentara o tuđim rezultatima i tuđoj konkurenciji, što smatram nepotrebnim. Ja sam vaterpolski trener, borim se u vaterpolskoj konkurenciji i nemam ništa s drugim sportovima. Ne mogu se uspoređivati s ostalim disciplinama, niti ocjenjivati njihove sustave i kvalitetu. Većina vrhunskih stručnjaka ne zna ništa o drugim sportovima. Nema smisla svađati se o tome, neka javnost sudi.
Leonard Pijetraj, boksački izbornik
Kad bi barem moja djeca bila tako uspješna
Načelno mislim da olimpijske medalje uvijek imaju veću težinu, ali Vlašić je u pravu kad preispituje kriterije HOO-a. I mene vrijeđa što je u isti lonac strpano i ono što nije sport. Kod Joška i Gipsa je očito proradila taština, a obojica su izvanserijski stručnjaci i zaista im ne trebaju ovakve rasprave. To što je Kostelić dobio nagradu ne umanjuje Vlašićeve uspjehe. Konačno, ja bih dao sve takve nagrade kad bi mi djeca mogla biti uspješna kao što su njihova.
Marin Jurjević Baja, šef splitskog SDP-a
Centralistički mentalitet je kriv za sve
Blanka je svjetsko ime koje je preraslo i okvire sporta, tako da ne treba puno tražiti dokaze za sve zasluge Joška Vlašića. Blankin uspjeh je takvih razmjera da u biti svi koji su u njenom timu zaslužuju maksimalne pohvale i priznanja. Nisam sklon tome da se sve koristi za prepucavanje između Zagreba i Splita, ali ipak zbog tog našeg centralističkog mentaliteta događa se da se i na sport, gdje to nije potrebno, prenose slični ratovi i antagonizmi.
Ante Sanader, župan splitsko-dalmatinski
Ja sam za Vlašiće jer su mi bliži
Sport nije moja tematika i moram zato priznati da sam subjektivan. Dakle, ja sam za Joška Vlašića jer mi je bio profesor iz tjelesnog u srednjoj školi. No, i bez toga ja sam za Blanku jer je moja, iz Splita. A Blanka je i objektivno najbolja, svjetska klasa, prva već toliko godina, pa ne znam tko bi tu imao dilema. Ipak, ne bih se miješao Hrvatskom olimpijskom odboru u struku, radije priznajem da sam subjektivan. Uostalom, čak i iz mog ugla rekao bih da su i Vlašići i Kostelići uistinu visoka svjetska sportska klasa i tko će sad to raščlaniti.
Josip Grbić, predsjednik Hajduka
Cijenio sam Janicu, a sad je bolja Blanka
Nema se tu što razmišljat, Blanka Vlašić je neprikosnoveno sportsko ime, svjetska klasa, daleko najbolja, jača je sigurno od bilo koga. A onda i trener Joško Vlašić mora dobit priznanje. Jer u sportu se najviše cijeni ponavljanje uspjeha. Nema ništa teže nego kad si već prvi i najbolji, kad svi daju sve najviše od sebe protiv vas, e onda ponoviti, pa opet ponoviti uspjeh. To su Vlašići i nitko im ne može uzeti taj primat. Međutim, moram napomenuti da sam u doba Janice Kostelić jednako osjećao i prema tim njezinim vrhunskim svjetskim rezultatima. Iako nisam ni skijaški ni zagrebački - ajmo to tako reć - opredijeljen jer sam iz Splita, hajdukovac i tako dalje.