ZAGREB - Mi smo samo skijaši, vrhunski skijaši, a Janica je povijest skijanja, rekao je Ivica Kostelić večer uoči posljednja Janičina trijumfa u Salt Lake Cityju. U samo osam dana jedna 20-godišnjakinja iz jedne zemlje na Mediteranu, bez ijedne prave skijaške staze, prerasla je cijelu olimpijsku povijest, pretvorivši Igre na sjevernoameričkom kontinentu u svoj privatni obračun s ostatkom svijeta.
Moj novinarski učitelj, nestor hrvatskog i olimpijskog novinarstva Žarko Susić cijeli je život govorio svojim učenicima da se čuvaju velikih riječi i grandioznih pridjeva. Kad sam ga nazvala poslije Janičine treće medalje, a drugog zlata na Igrama u Salt Lake Cityju, tronuto mi je rekao: “Što još reći i napisati?! Sve smo već potrošili”. A kad gospodin Susić, koji je svjedočio velikom dijelu suvremene olimpijske povijesti, ostane bez teksta, onda smo stvarno pred remek-djelom. Dva dana poslije Janica je osvojila još jedno zlato!
Neposredno uoči odlaska u Salt Lake City, sjedeći u malom hotelskom restoranu u austrijskom Innerkremsu, stalnoj trening-bazi Kostelićevih, Janičin otac Ante uzdahnuo je i zdvojno rekao: “Ne znam bi li mi moja majka ikad oprostila da zna da moja djeca ne idu u školu?!” Umjesto odgovora citirala sam mu velikana misli, pokojnog Veselka Tenžeru: “Sportaš posvećen razmišljanju o svojoj ljudskoj budućnosti taman je toliko sportaš da slabo napreduje u životnim zanimanjima i taman je toliko okupiran ‘životom’ da u sportu ne uspijeva napraviti gotovo ništa”.
Oca su još proganjale slike teška kćerina stradavanja u prosincu 1999. godine i često je mjesecima, pa i godinama nakon toga naše razgovore znao završavati molbom: “Molim vas, ne sudite mi preoštro”.
Jedni su govorili da Janica više nikada neće skijati, drugi da više neće ni dobro hodati, treći su pak predviđali da će možda skijati, ali samo polako. Samo godinu dana poslije, 2001., s osam je slalomskih pobjeda, u stilu nenadmašna Stenmarka, Janica postala i ukupna pobjednica najprestižnijeg skijaškog natjecanja Svjetskoga kupa. Budućnost je napokon počela. Budućnost - koja je sad već i povijest - prometnula se u najveću epopeju hrvatskog sporta ne samo posljednjega desetljeća nego uopće.
Smjenivale su se ozljede i operacije i rehabilitacije i suparnice, ali pobjede su ostale Janičina konstanta. Redala su se postolja, stizali su novi Mali i Veliki globusi, zlata sa svjetskih prvenstava, nove olimpijske medalje, a onda je u proljeće 2007. iznenada stigao i Janičin zbogom! S tek navršenih 25 godina imala je iza sebe trijumf ne za jednu nego pet poštenih karijera, ali i lomova, ozljeda, operacija i oporavaka za tri sportska života. Dosta! Nedavno je prvi put malo prozborila o svojoj odluci:
“Otišla sam rano, no nakon svih ozljeda bila sam zadovoljna osvojenim. U nekom trenutku morate napraviti rez. Oduvijek sam htjela iz sporta otići dok sam na vrhuncu. S jedne strane to nije dobro jer to znači da bih mogla još skijati vrhunski, no ne bih mogla podnijeti da se ponovno ozlijedim ili da me mlade, nabrijane suparnice ostavljaju iza sebe, da sam 15., da se vučem...”
Premda je od njezina završetka karijere prošlo već dovoljno vremena da se može ustvrditi da se nikad više neće vratiti, najčešća rečenica Janičinih i dalje brojnih fanova na njezinoj internetskoj stranici je: Janica, vrati se!