ZAGREB - Nenad Kljaić, pokazao je to bivši trener CO Zagreba ovih dana, vjerni je podsjetnik ispravnosti stare narodne poslovice da iver nikada ne pada daleko od klade.
Premda ga na to ništa nije tjeralo (iz sigurnosti pozicije trenera najboljeg hrvatskog kluba), on je tijekom SP-a u Švedskoj iznio svoje mišljenje o (ne)stručnosti izbornika Slavka Goluže . Nepotrebno je citirati, sjeća se cjelokupna sportska javnost, Kljun mlađi iznio je svoje gledište o (ne)uspjehu reprezentacije na SP-u. Mjesto i vrijeme te samo zbivanje - Švedska, siječanj 2011., loš nastup na SP-u - u ovoj su priči potpuno nebitni. Razlozi i konkretni dramaturški obrat nisu ipak povod ovoj priči koja je u konačnici rezultirala Kljaićevim otkazom u klubu.
Ovdje je riječ o tome kako je Neno Kljaić, istovjetno kao pokojni mu otac Velimir, enfant terrible hrvatskog rukometa. Prema definicijama u enciklopedijama, Kljun junior je, bio mu je takav i otac usamljeni jahač, osobenjak, slobodni duh, heretik, individualac. On je nonkonformist, osoba koja s okolinom teško pronalazi zajednički jezik, zato što je uvijek iskren i zato što fura svoje. Bio u pravu ili ne, on je osoba koja će uvijek u lice reći svoje mišljenje ma koliko ono heretičko bilo. U tom je smislu i osoba koja u današnjem (hrvatskom) društvu najlakše pronalazi - neprijatelje.
Na to je Kljuna juniora natjerao osobni animozitet prema Goluži, tvrde neki. Imao je ideju kako maknuti Golužu, nasapunati mu dasku i preuzeti izborničku funkciju, poručili su drugi. Htio je (skrivenim manevrom) položiti ruku na CO Zagreb i preuzeti vlast u klubu.
Sve to može biti istina, ali i ne mora. Kljaić je jednostavno htio reći svoje mišljenje . A to, znamo to gotovo svi, nije baš uvijek previše pametno. Nije to pametno ni u hrvatskoj rukometnoj kući, u obitelji u kojoj se problemi prakticiraju rješavati iza zatvorenih vrata i bez otvorenog iznošenja prljavog rublja. No, takav modus vivendi, koji vrijedi za tihu većinu, nikad ne vrijedi i za glasniju manjinu. A takvoj su uvijek pripadali Kljaići, Velimir senior i Neno junior.
- Bio je veliki fajter i frajer. Kao čovjek i kao trener. Velimiru Kljaiću pripada zasluga za prvo olimpijsko zlato - rekao je svojedobno proslavljeni vratar Valter Matošević te dodao jednu Kljunovu rečenicu koju on osobno nikad neće zaboraviti: “Ako ne osvojimo medalju u Atlanti, idemo svi kući plivajući”.
Da, rekao je Kljaić senior kako će plivati preko Atlantika ako ne osvoji medalju. I osvojio je zlato. Teško bi zaista preplivao ocean, i on i njegovi igrači, no on je to tada rekao zato što je bio uvjeren i siguran u ono što govori.
Tri godine kasnije, na SP-u u Egiptu 1999., Kljaić stariji podnio je ostavku usred turnira, nakon poraza od Rusije. Ipak, ostao je na klupi do kraja prvenstva, na kojem je momčad zauzela tek deseto mjesto. Preuzeo je odgovornost za započeti posao u kojem je i osobno zakazao. Izuzetna manira čovjeka koji zna što želi.
Istina je, Velimir Kljaić imao je i karizmu uspješnog trenera, status prvog hrvatskog zlatnog olimpijca i zato je i smio govoriti ono što je htio. Iza njega su stajali rezultati i na klupskom planu u Njemačkoj i Austriji.
Nenad Kljaić zasad to još nema, no ipak ima karakter kakav mu je u genima ostavio “rahmetli” Velimir. Mora se na to pripremiti i u nastavku života donijet će mu to niz problema, no dovoljno je valjda iskusan da zna kako je nemoguće držati glavu iznad vode ako se previše i prečesto pliva uz struju.
Svađali su se i svađat će se uvijek Kljaići - sa supanikom, sucem, suigračem, kolegom trenerom, šefom... niz stuju oni nikad i nisu znali. Nema to nitko onda ni od Nenada pravo tražiti. Otac mu se do posljednjeg dana (preminuo ovog ljeta od raka) i s vlastitom bolešću hrabro sprdao. I tek je tada morao priznati da netko ima “jače argumente”.