Bio je 24. lipnja 2001. Nedjelja. Nešto prije podneva stigli smo pred stan u Wimbledon Villageu. Srđan Ivanišević, Neven Bertičević i moja malenkost. Dočekali su nas Goran i njegov tadašnji trener Mario Tudor. Goran je bio neuobičajeno opušten. Pred njim je bio 14. nastup na turniru koji je toliko silno želio osvojiti, na kojem je izgubio tri finala. Sa 29 godina i lijevim ramenom koje je bilo zrelo za operaciju, kao 125. tenisač svijeta koji je trebao pozivnicu kako bi uopće ušao u turnir, znao je da mu je ovo jedna od posljednjih prilika. Dan kasnije, pobjedom nad švedskim kvalifikantom Fredrikom Jonssonom, započela je jedna od najljepših teniskih bajki.
- Prilaze mi i danas nepoznati ljudi, govore da sam im promijenio život. To su velike riječi. Ne znam kako sam njima mogao promijeniti život, ali sebi sigurno jesam - kaže Goran Ivanišević deset godina poslije.
Na njemu gotovo da i nema fizičkih promjena. Djeluje kao da bi odmah mogao uskočiti u bijelu tenisku opremu, uzeti reket u ruke i krenuti u još jedan wimbledonski pohod. Teško je povjerovati da je prošlo već deset godina od tih nezaboravnih 15 dana u kojima je cijela nacija strepila, patila, veselila se i pobjeđivala s njim.
- Fascinantno je koliko mi, i dandanas, prilazi ljudi koji nemaju veze s tenisom i kakvih se detalja sjećaju, kao da se sve to jučer događalo. Tad mi se ne čini kao da je prošlo deset godina.
Goranu se nije teško prisjetiti mnogih detalja. Finalni dan gotovo da bi mogao rekonstruirati iz minute u minutu.
- Nisam dobro spavao, sto puta sam se budio. Koliko god da sam bio siguran u sebe, ipak me plašila mogućnost da ću opet biti drugi. Sjećam se doručka, pakiranja torbe i onog izgurivanja jedinog automobila koji se našao na parkingu i koji je bio baš na mom mjestu. Najbolje sam se osjećao kad sam došao na teren, kad sam osjetio atmosferu, čuo ljude kako pjevaju. To me opustilo. Bio sam puno opušteniji od Raftera, zato sam i osvojio prvi set. Ja sam stresove proživio prije početka meča, od svih tih rituala, gledanja Teletubbiesa i ostaloga što sam morao napraviti, do tog parkiranja, tako da mi je dolazak na teren donio olakšanje.
Do tog je finala Goran mogao imati u vlasništvu barem jedan trofej. Već 1992. su ga svi vidjeli kao pobjednika, kad je na putu do finala s Agassijem pobijedio Lendla, Edberga i Samprasa.
- Nitko, uključujući i mene, nije mislio da ću izgubiti. Možda je sve to bila priprema za ono što će se dogoditi 2001. Ali, fućkaš ti tu pripremu. Vremena je bilo sve manje i manje, igrao sam sve lošije. Ubila me 1998. i poraz od Samprasa. Od tada je sve krenulo nizbrdo, nisam se mogao zaustaviti.
I onda se dogodio Wimbledon. Samo tako, bez najave, dogodilo se tih 15 dana ludila.
- Stoput sam razmišljao kako, što, zašto se to dogodilo i nisam našao nijedan pametan odgovor. Igrao sam dobro na treninzima, ali meni to nikad nije bilo važno. Kad je došao taj ponedjeljak, nakon dugo, dugo vremena sam se opet osjećao dobro na terenu. Guštao sam. Kako je turnir išao dalje, sve je jači bio osjećaj da je to - to, da će se nešto dogoditi. Ali, kako sam to bilo kome mogao reći? Mene se nigdje nije spominjalo. I kad sam pobijedio, rekli bi da ću sljedeći meč izgubiti. Jedini koji je od početka govorio “pazite na Ivaniševića” bio je Pat Cash.
Preko Jonssona, Moye, Roddicka, Rusedskog i Safina stigao je do Tima Henmana i polufinala što se protegao na tri dana.
- Ispalo je kao da samo on igra. Ja se ne moram ni pojaviti. Već se pričalo o finalu, o Henmanovom danu, kao da igra protiv nekakvog juniora. Pritisak je na njega bio puno veći i bolje sam počeo meč. Nakon prvog seta sam napravio grešku. Pogledao sam semafor i vidio onih 7-5. Bio sam toliko sretan i zadovoljan, a vidio sam i da je on depresivan. I umjesto da ga stisnem, ja sam se malo povukao, a on je počeo bolje igrati. Onako kako me on nabio u trećem setu, tako me nitko nikada nije. Nisam imao ideju što napraviti. I onda je on tražio prekid kod 2-1 u četvrtom setu. U svlačionici sam se malo smirio, opustio, krenula je i neka zezancija. Da je netko vidio koliko smo se smijali, mislio bi da imam 2-0 u setovima i “break” u trećem. Nešto prije osam sati ušao je u svlačionicu vrhovni sudac Alan Mills i rekao da nastavljamo u subotu. Ne znam zašto, ali tada sam znao da sam dobio meč. Druga šansa, to je to. Tako je i bilo. Sa svakim novim prekidom on je bio sve preplašeniji. Bilo mi ga je žao poslije, ali...
I Rafter je otišao u mirovinu bez wimbledonskog naslova.
- On bar ima dva US Opena. Naš je finale bio kao neka božja kazna. On je trebao osvojiti 2000. protiv Samprasa, a ja '98. Samo jedan je mogao pobijediti 2001. Rafter je genijalan tip. Žao ti ga je pobijediti koliko je dobar. Ipak, malo sam draži sam sebi.
Pet setova, 182 minute i četiri meč-lopte trebao je za hepiend.
- Na četvrtu meč-loptu sam nekako ubacio drugi servis, on je promašio onaj čuveni retern i tako je nastala povijest. Taj njegov forhend u mrežu je promijenio moju karijeru, moj život. Sve je promijenio.
Nije zbog toga Ivanišević ništa bolji tenisač, tek za nijansu uspješniji. Malu, ali vrlo važnu nijansu.
- Da, dobro je biti i drugi, ali ima jedan bolji od tebe. Nakon toga više nije bilo pitanja “Gorane, kad ćeš i hoćeš li osvojiti”. Više nisam bio finalist, postao sam “Wimbledon champion”, dobio svoju pločicu. To je bio moj dječački san. Dva teniska trenutka koja nikad neću zaboraviti su osvajanje Wimbledona i kad sam 1988. prvi put došao u All England Club. Kad su se otvorila vrata, kad sam ušao, gledao sam kao Alisa u zemlji čudesa. Sve mi je bilo nestvarno.
Kao i ta 2001. zbog koje danas mirno spava.
- Iskreno, ne znam što bi bilo da sam morao primiti još jedan tanjur. Neću ni razmišljati o tome. Onaj trenutak kad primiš taj prekrasni pehar, kad ga digneš, cijeli ti život proleti pred očima. Gledam oca u loži... Ne znam bi li on mogao izdržati još jednu propuštenu priliku. Ne zbog sebe, nego zbog mene. Kad pogledam sav taj trud roditelja, obitelji, svih koji su bili uz mene kroz karijeru, zaslužili smo to. Moglo ih je biti i više, ali zadovoljan sam i s ovim jednim. Drugačiji je i, tako ispada, poznatiji od Samprasovih sedam.
Darovao sam mu dva naslova, zato ih ima 7
Goran je Samprasa pobijedio u polufinalu ‘92., a Amerikanac je bio bolji u preostala tri dvoboja, od čega su dva bila za naslov
Osim Gorana samog, glavni krivac zašto je Goran do 2001. godine morao čekati trofej u Wimbledonu je Pete Sampras. To je jedno od najvećih suparništava u povijesti All England Cluba, u kojem je Goran lošije prošao.
- Fascinantno je koliko sam mu mečeva darovao. Polufinale ‘95. je čisti dar. Nije mi jasno kako sam to izgubio. I ‘98. isto tako. Dvije set-lopte za 2-0 u setovima. Možda bi i bilo 2-0 da je tada bilo hawk-eye tehnologije. Mislim da je jedan retern bio dobar, ali to nikad nećemo saznati. I u finalu ‘94. puno je bilo prilika i poluprilika u prva dva seta, koje nisam iskoristio. On je samo čekao. Znao je da će se, prije ili kasnije, dogoditi nešto u toj mojoj glavi i da ću popustiti.
Do tog finala Goran je protiv Samprasa imao 5-3 u međusobnim dvobojima. Na kraju karijere njihov je omjer 12-6 za Samprasa.
- Kako sam ga pobjeđivao, nisam ga posebno analizirao, a on je mene proučavao i prilagođavao igru, što su mi kasnije i njegovi treneri priznali. I uz sve to, svi su mečevi bili gusti, odlučivalo se u nekoliko poena. On ih meni nije poklanjao, a ja njemu jesam. I tu je nastala ta razlika. Tako je on osvojio sedam Wimbledona, dva sigurno zahvaljujući meni, a ja jedan.