Daliću se ispunio san snova, a kolega kao Pablo Escobar. Sjedište Vatrenih postalo je prijestolnica dosade

Sporo se vuku dani u Neuruppinu. Malo živosti su u dva dana dali posjeti navijača reprezentaciji, ali otkad su i oni u ponedjeljak napustili ovaj gradić u Brandenburgu, sve je opustilo. K‘o za vraga, još je stigla i dosadna kiša koja evo praktički sipi dva dana zaredom i koja je temperaturu skinula do te mjere da mi je u hotelskoj sobi u utorak ujutro upaljen - radijator!? Nije pretjerivanje, s ponedjeljka na utorak živa je pokazivala osam, a u utorak tijekom dana plesala je malo iznad deset celzijevaca.

Da, "život na sjeveru" je baš takav. A "živost" gradića savršeno opisuju i dugi dani i kratke noći. Kratke da ne mogu biti kraće. Ovdje, naime, sve "umire" već u 22 sata. Ako ste zainteresirani, start mora biti prilično rano. Ali i tada je upitno imate li dovoljno vremena jer konobari ovdje nisu baš sprinterski raspoloženi. Naći nekoga tko fluidno priča engleski pritom je premija. Štoviše, mi imamo brze tečajeve njemačkog: bier, noch einmal, dankeschön, bitteschön, zahlen bitte (hvala Siniši Vuci), wiedersehen, morgen, gute nacht.

Manjak opcija, manjak restorana, jedan Turčin preko puta hotela i to je otprilike to. Dani se dugo i lijeno vuku, a jedino ih ubrzavaju poslovni zadaci. Za Dalića je to, naravno, san snova jer sada napokon ima mir kakav je priželjkivao, no za desetak hrvatskih izvjestitelja radi se o noćnoj mori. Riješe se tu i tamo "pola kile inspiracije", ali u globalu, stvar je kritična. A Berlin je ipak predaleko, pogotovo za automobilističke avanture, dok posljednji vlak iz prijestolnice Njemačke prema prijestolnici dosade kreće već negdje oko 23 sata. Kako obaveze hrvatske reprezentacije nalažu biti u kampu sve do minimalno 19 sati, a vlaku do Berlina treba malko više od sat vremena, sve vam je jasno. Iako, tko zna, možda jedan dan samo napravimo kružnu rutu vlakom do Berlina i nazad jer i ona u odnosu na život u Neuruppinu djeluje kao adrenalinski park. Jučer ujutro, nakon doručka, recimo, kolega Dasović iz Večernjaka stao je pored prozora u blagovaonici i dugo tupo gledao negdje van. Ta scena, vjerujte, neodoljivo je podsjetila na onaj mem s Pablom Escobarom koji nešto čeka. Nisam siguran za Pabla, mi smo samo čekali sunce, život...

Svi, zapravo, jedva čekamo početak turnira. Tu veliku subotu, koju reminisciramo s onim velikim utorkom 13. lipnja 2006., kada je Berlin bio preplavljen hrvatskim navijačima, kojih je prema ondašnjim procjenama bilo preko 30 tisuća, i kada je Hrvatska na Olimpijskom stadionu protiv Brazila igrala jedan od najemotivnijih dvoboja u svojoj povijesti. Cicine suze prilikom himne kao lajtmotiv, a časni poraz kao motivacija da protiv "furije" ovoga puta bude drugačije.

Taj detalj drži nas budnima i živima jer u suprotnom dvojac djedica koje šećući prema lokalnom jezeru srećem u jednom kućnom izlogu, te koji, pretpostavljam, igraju šnaps umjesto da ga trznu, potencijalno djeluju kao sjajno društvo...