Hrvatska uvijek može daleko, ali pitanje svih pitanja je otvoreno: Neki će morati napraviti bitan iskorak

Luka Modrić šesti je put osvojio Ligu prvaka, pa je zgodno u tom svjetlu sagledati rezultate Vatrenih. Netko će kazati da finale Svjetskog prvenstva u Rusiji apsolutno nitko nije očekivao, pojedini će tvrditi kako je to bila senzacija i čudo, nešto nenormalno, ali to su površne ocjene temeljene na predrasudama i ozbiljno podcjenjivanje klase hrvatskih reprezentativaca. Isto tako iznenađuju izjave kako je na nekim drugim turnirima momčad bila bolja, budući da je upravo Rusija 2018. godine najviša točka moći našeg nogometa svih vremena. Izbornik Zlatko Dalić zaslužio je spomenik, nema potrebe umanjivati igrače koje je vodio kako bi mu se gradio još veći...

Dalić je na travnjak Lužnikija 15. srpnja 2018. godine u početnoj postavi finalnog dvoboja imao petoricu osvajača Lige prvaka, a još jednog na klupi. Didier Deschamps je u francuskoj ekipi imao također petoricu. Liga prvaka nije samo vrh klupskih natjecanja, nego nogometa generalno jer desetak najjačih klubova okupljaju svu igračku kremu. Jači su od reprezentacija. Iako osvojiti elitno UEFA-ino natjecanje nije jedino mjerilo klase nogometaša, što potvrđuju Francuzi poput Mbappea, Griezmanna ili Pogbe, koji nikad nisu bili pobjednici Lige prvaka, to je itekako relevantan pokazatelj. Pogotovo što su svi ti Hrvati igrali u finalnim utakmicama, nisu bili tek puki statisti u zapisniku.

Hrvatska je imala šestoricu osvajača Lige prvaka, koji su ujedno u tom času igrali na takvoj razini u najvećim klubovima, a pehar s ušima podignuli su ili te godine - Modrić, Kovačić, ili prije toga Mandžukić, Rakitić, ili u godinama nakon ruskog turnira Lovren, Perišić. Pritom je Lovren 2018. s Liverpoolom bio finalist. No, hrvatski izbornik imao je i kasnijeg finalista Brozovića, formalno kao finalistu i Pjacu, koji je s Juventusom igrao do osmine finale 2017. godine prije nego što se ozlijedio. Uz njih i polufinalista - Subašića. Međutim, imao je i pobjednika Europske lige te 2018. godine - Vrsaljka, finalistu istoga svibnja - Ćaleta-Cara i dvojicu finalista ranije – Strinića i Nikolu Kalinića, kojeg je nakon prve utakmice poslao kući.

Što je takvoj ekipi bila realnost? Upravo što je napravila, a možda je mogla i više od toga. Za veliki rezultat je igrački bila spremna već na Euru 2016. godine kad je imala gotovo isti kadar, osim što je još igrao Srna, ali nije bilo ozlijeđenog Lovrena... Međutim, dvije godine kasnije, iskusnija i zrelija, došla je na svoje. Neki spominju momčad iz 2008. godine, ali ona se ne može uspoređivati, igrači iz toga doba nisu imali takve domete, niti igrali u takvim klubovima, a Modrić i Rakitić koji jesu, to su učinili dosta godina kasnije...

Kad je Hrvatska 1998. osvojila broncu na SP-u, u momčadi je imala trojicu osvajača Lige prvaka. Bili su to Boban, Prosinečki i Šuker, a Bokšić nije igrao zbog ozljede. Osim njih prvak Europe postao je pet godina kasnije i Šimić s Milanom, ali nije igrao u finalu, a finalist tog susreta Tudor s Juventusom. Na papiru je finalist bio i Vlaović s Valencijom. Iako su slovili kao najbolja hrvatska postava ikad, momčad iz 2018. ih je nadmašila po svemu.

U Katar su Vatreni stigli još jednom s jakim sastavom, premda su ostali bez Rakitića i Mandžukića. I dalje je to bila ekipa s četiri osvajača Lige prvaka - Lovrenom, Modrićem, Kovačićem i Perišićem te Brozovićem, koji je u toj sezoni na kraju igrao finale. Nije to bila jednako moćna reprezentacija, ali dovoljno dobra da napravi sve, no poraz od Argentine u polufinalu spriječio ju je na putu prema tituli. Dalić je u kadru zadržao osmoricu iz Rusije. U pojedinim državama se pitaju kako Hrvatska može činiti velike rezultate, a oni ne. Neki čak tvrde da su zapravo imali bolje igrače nego mi. Pa neka zbroje koliko je u njihovoj momčadi osvajača Lige prvaka i puno toga će im biti jasnije.
Euro 2024. je pred vratima, a rejting Hrvatske objektivno je niži. Uoči Njemačke nemamo niti jednog novog igrača prvaka Europe, a od stare garde ostali su samo Modrić i Kovačić na toj razini. Tu je i Perišić, međutim, nakon teške ozljede i povratka na nižem nivou natjecanja - u Hajduku. Koliko ova Hrvatska može i što je njezina realnost vidjet ćemo od Berlina nadalje, a pitanje svih pitanje jest kad ćemo ponovno imati tako briljantnu momčad kao u Rusiji? Imamo li igrače koji će za pet-šest godina uopće igrati u klubovima koji ciljaju na kontinentalni tron? Trenutačno je to samo Joško Gvardiol i njemu dajemo velike šanse da se priključi tom društvu. Kako ima ugovor s Bayernom, u igri je i Josip Stanišić. Svi ostali prvo će morati napraviti bitan iskorak u karijeri kako bi se našli u takvoj prigodi, poput Baturine, Luke Sučića....

Nadamo se da neće previše vode proteći Savom dok Hrvatska ponovno okupi moćnu silu s kakvom je mariširala Rusijom. Čak nije ni igrala toliko dominantno koliko je mogla jer u dva navrata prošla je na jedanaesterce, iako je u igri bila bolja od Danske i Rusije. Najjača potvrda snage dogodila se u drugom poluvremenu i produžetku polufinala s Engleskom. Itekako je bilo normalno da takva ekipa igra za trofej. Što bi drugo bilo normalno? Da kao u Brazilu 2014. ne prođemo skupinu?

Godine podbačaja, a od 2008. posjedovali smo momčad koja je mogla do finala, stvorile su komplekse i frustracije koje su u Rusiji razbijene, a Hrvatska počela skupljati medalje. Još nismo poravnali sve te pehove i nesreće koje smo imali, možda nas u Njemačkoj konačno na Euru jednom pomazi sreća, pa i s nominalno manje moćnom momčadi napravimo više?
Izbornik ovog časa i dalje ima osmoricu iz Rusije, od toga su sedmorica u kontinuitetu, a Pjaca se vratio. Staru gardu čine Vida, Livaković, Modrić, Kovačić, Brozović, Perišić i Kramarić. Za velika djela jako je bitno da lansiramo i poneku za Europu novu zvijezdu koja će zasjati svim sjajem. Hoćemo li u tome uspjeti pokazat će i koliki je točno potencijal ove ekipe.