Filip Hrgović (34) spada u rijetku skupinu sportaša koji su ostavili poseban, pamtljiv dojam pri prvom susretu s ovim novinarom. Nije baš da se novinar sjeća svih prvih susreta, kontakata, razgovora s baš svakim sportašem ili sportašicom. Neki, velika većina čak, prođu onako rutinski. Kratka izjavica, možda čak i intervju, ali se nakon kojeg tjedna, da ne velim mjeseca, ne sjećamo više ni jedan ni drugi da smo se sreli, što smo razgovarali, gdje, kojim povodom. S Filipom nije bilo tako.
Ne, bila bi apsolutna laž sada tvrditi kako je novinar tada već "vidio u njemu svjetskog prvaka, velikog borca, šampiona...". Ne, nije tako bilo, iako smo godinama kasnije, u redakciji, na kavi, različitim druženjima, kada bi netko spomenuo Hrgovića i krenuo s mišljenjima tipa "ma daj, on je lažnjak, niš‘ posebno", ispravljali i tvrdili - "Pustite, taj mali (iako fizički uopće nije malen) ima ono nešto. On bi mogao svašta. Ima predispozicije za velike stvari".
Bilo je ljeto, ako se ne varamo, 2014., kad je novinara nazvao Leonardo Pijetraj. Veliki hrvatski boksački trener, privatno i roker, sportaš i frajer iz Dubrave.
- Pa daj, dođi malo da vidiš kod mene kak‘ se ovdje radi i da vidiš ovu dvojicu boksača.
Ozlijedio je leđa na košarci i netko mu je preporučio Leonardovu dvoranu, da treniranjem lagano sanira ozljedu, a ne izgubi snagu, skočnost, brzinu. A Pijetraj je uočio nešto drugo. Ubojitost i izdržljivost
Razgovarali smo bili o Hrvoju Sepu i Filipu Hrgoviću. Bilo je to doba kada je Leonardo s tom dvojicom boraca boksao u velikoj kazahstanskoj momčadi Astana Arlans u WSB (World Series Boxing). Tri godine su radili s Astanom Arlans (2012. - 2015.), osvojili u tom razdoblju dva naslova pobjednika. Nizali su pobjede na turnirima diljem svijeta, Kazahstanci su dobro i plaćali, te se tada načelno prvi put malo počelo pričati, čuti više o Hrgoviću, kao i Sepu u konačnici. Da, posebno kada su Hrgovića u zračnoj luci u Astani nakratko bili i pritvorili jer je nosio 10.000 dolara koje nije prijavio. Predsjednik Astana Arlansa ga je izvukao odande.
No, vratimo se mi prvom susretu. Novinar je došao u Dubravu, u ne odveć velik, ali funkcionalan prostor BK Leonardo i odgledao cijeli jedan trening. Kasnije smo razgovarali s obojicom boksača. Prvo Hrvoje, onda Filip, koji je, umoran od najmanje sat i pol rada, predložio.
- Jel‘ možemo sjesti ovak‘ dolje, na strunjaču i tak‘ razgovarati?
Naravno da može. Boksač i novinar na strunjači, više ležimo nego sjedimo. Filip znojan, izmoren, odmata sa šaka polako bandaže i veli nešto što smo zapamtili tada, odmah je to bio i naslov.
- Cilj mi je olimpijsko zlato. Ne nastup na Igrama, ne medalja bilo koja, nego zlato. To je vrh, to je najviše i to je cilj.
Odrješito, ali izgovoreno polako i samouvjereno. To je bio taj trenutak u kojem smo zapazili, zapamtili tog mladića koji je tada bio tek na početku (22-23 godine), za najveći dio javnosti potpuno anoniman.
U boks nije ušao zato jer je netko prepoznao u dječačkim danima njegovu vještinu za taj baš sport. Počeo je u košarci (198 cm), u KK Dubrava. Ubrzo je, međutim, ozlijedio leđa, a kako bi se ranije vratio, netko mu je preporučio Leonarda, njegovu dvoranu, pa da, čisto treniranjem, lagano sanira ozljedu, a ne izgubi snagu, skočnost, brzinu. Jedino što je Leonardo uočio nešto drugo. Ubojitost i izdržljivost. Preporučio mu je boks, Filipu se svidjelo i tako je krenulo.
U ljeto 2015. prvi veliki seniorski bljesak. U bugarskom Samokovu, na EP-u, osvojio je zlato. Sjećamo se, po povratku iz Bugarske, prijam u HOO-u, tada još u Domu sportova. Filip je pred kamere došao u odijelu, svježe kupljenom. Tek što je sjeo za stol, između Zlatka Mateše i tadašnjeg glavnog tajnika HOO-a, Josipa Čopa, nespretan potez rukom i prosuo je čašu soka po odijelu. U djeliću sekunde je poskočio, opsovao "J... ti", vidno ljut. Boksačka reakcija. Odjurio je u WC vodom ublažiti "fleku", vratio se.
- Ispričavam se. Izletjelo mi.
Sitna, simpatična reakcija. Manje simpatična od one kada je malo "preuredio" prostorije Hrvatskog boksačkog saveza nezadovoljan tretmanom.
A gle, morao sam uzeti internacionalni, prepoznatljiv nadimak, pa sam izabrao El Animal. Iako, dobro, za domaću upotrebu nije loše Beštija
Godinu kasnije slijedili su Rio i Olimpijske igre. Bio je velik kandidat za medalju koju je u konačnici i osvojio, brončanu. U polufinalu ga je dobio Francuz Tony Yoka. Borac s kojim se često sučeljavao. Hrgović je dobio Yoku 2010. u finalu juniorskog SP-a u Bakuu, ali je Yoka slavio na amaterskom SP-u u Dohi 2015. i tada, u Riju.
Na tim Igrama u Brazilu, Hrgović je uistinu bio jedan od favorita, svi hrvatski mediji su ga vidjeli kao "sigurnu" medalju, ali jako malo novinara (možda tek 1-2) znalo je da tu ima i nešto drugo. Boksač i trener, Filip i Leonardo, imali su zategnute odnose. Skoro pa nisu razgovarali. Nakon Rija definitivno nisu razgovarali. Sve je čak otišlo i do suda, da bi se nakon koje godine ondje i razriješilo. Sporazumni raskid temeljem kojeg onda jedan drugog više ni ne komentiraju, ne spominju.
Filip Hrgović je pak okrenuo novu stranicu u svojoj karijeri - otišao je u profesionalce. Iako, nije odagnao olimpijski san. Rio je bila bronca, Hrga je i dalje sanjao zlato.
U profi-karijeri je prvo nizao "letve", ali takav je početak apsolutno svakog profesionalnog boksača. Bez iznimke. Nokautima su padali izvjesni Brazilac Zumbano u Rigi, pa Čeh Šour, Englez Little, Irac Turner, Meksikanac Tovar... Nećemo dalje. To možete pronaći i na Wikipediji.
Uzeo je i nadimak "El Animal", iako smo mu osobno rekli da mi je pun kufer tuđica, različitih anglizama, germanizama, u ovom slučaju španjolskog, te da ćemo ga zvati - "Beštija".
- A gle, morao sam nešto internacionalno, prepoznatljivo. Iako, dobro, za domaću upotrebu nije loše Beštija - gotovo se pravdao za jednog susreta.
Približavale su se Igre u Tokiju koje je prvo COVID-19 pomaknuo godinu kasnije, ali Hrgović je i dalje očekivao nastup. Hrvatski boksački savez je ustrajao u pravilu kako može na Igre, ali ih mora izboriti nastupom na Prvenstvu Hrvatske. Filipu, koji je tada bio profesionalac, to je djelomice vrijeđalo ego, a dijelom se nije ni uklapalo u njegove pripreme. Pale su opet teške riječi, s obje strane. Kako od Hrgovića, tako i od HBS-a. Od tada između njih je "tiha misa". I da, na OI u Tokiju 2021. nije išao.
Nastavio je kročiti profi-putem u kojem mu staza nije bila posuta ružinim laticama. Jest, rušio je suparnike, ali u svijetu boksa on je ipak bio samo jedan... Hrvat! Nije baš mnoštvo od nekoliko desetaka milijuna pratitelja, TV gledatelja u sustavu "plati-pa-gledaj". Nema velikih sponzora, moćnih tvrtki, nije usporediv uopće s jednom Velikom Britanijom, SAD-om, Ukrajinom, Njemačkom, Francuskom... A profi-boks jest sport, ali je i biznis. Silno velik novac je u igri, treba puniti najveće arene diljem svijeta. S Hrvatom? Hm, malo teže. Koga to zanima. Filip je to sve znao, govorio o tomu, ali ustrajao je u svom putu.
Profi-boks je i biznis. Silno velik novac je u igri, treba puniti najveće arene diljem svijeta. S Hrvatom? Hm, malo teže. Koga to zanima. Filip je to sve znao, govorio o tomu, ali ustrajao je
Prije četiri godine doživio je najveći udarac, smrt oca Pere Hrgovića. Nastavio je dalje i za njega. Mijenjao je s vremenom i trenere i promotore, ali išao je dalje. Novinar i boksač su imali u svojem odnosu pluseve i minuse. Bilo je jedno razdoblje kada nije želio razgovarati. Nesporazum, ali nije dugo trajao. Zadnjih godina je sve opet OK. Nije da se baš čujemo ili viđamo često, kao nekoć.
- Što je, zaboravio si ti na mene? - zavapio je kroz osmijeh prije godinu, godinu i pol.
U njegovoj osobnoj dvorani u Jelkovcu, koju mu je omogućio pokojni gradonačelnik Bandić.
Izmijenimo 2-3 poruke godišnje. Zadnja je poslana netom nakon osvojenog pojasa svjetskog prvaka. Nije još odgovorio, ali bude. Za dan-dva, možda i tjedan. Nebitno. Nama je bitnije to gdje je sada. Na vrhu! Na tronu. Nije olimpijski, ali jest svjetski. Onaj dečko sa strunjače u Dubravi prije 11-12 godina danas je najjači na planetu. Top!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....