Godina dana na klupi: Zoran Mamić za kormilom Modrih nije napravio pomak

Prošlo je godinu dana mandata Zorana Mamića na Dinamovoj klupi. Od trenutka kad su Modri pokazali izlazna vrata Branku Ivankoviću i kad je sportski direktor, u ulozi v.d. trenera, preuzeo “ukleti posao”, maksimirski vrući krumpir. Preuzeo je Dinamo koji je bio u raspadu, psihološki na dnu, momčad bez budućnosti i “krvi”. Preuzeo ju je s misijom da godinu dana kasnije igra mnogo značajniju ulogu u Europi. Što je, dakle, u tih 367 dana učinio Zoran Mamić, je li napravio pomak

Odgovornost na njemu

Činjenica je, priznao je to i sam nekoliko puta, da je imao, čak i neočekivanu, podršku svih. I igrača, naravno i ljudi u klubu, ali i većeg dijela medija i javnosti. Zasitili su se svi stalnih promjena, potresa i prevrata, izgledalo je tada i najpoštenije da se sportski direktor uhvati toga zahtjevnog posla. Ako je već slagao momčad i birao trenere, neka sad on to “odradi”. On i njegovi mladi, talentirani suradnici Krznar i Cvitanović, zasukali su rukave i krenuli na posao. Dokle su stigli? Dinamo je, zapravo, nakon uspona i padova, i godinu dana poslije tamo gdje je bio. U redu, pobijedio je uvjerljivo utakmicu u skupini, da, ima tri boda, a ne sam jedan, što jest neki pomak, ali rezultatski, u konačnici, izgledi za europsko proljeće opet su uglavnom matematičke prirode, svode se na priču o “polustoljetnom snu” i onome da se u sportu nikad ne zna, da je nogomet često pisao nemoguće rasplete. Ali, dakle, globalno, nema tu neke velike razlike između njega i prethodnika. Uz to što je Mamićeva odgovornost čak i veća. Jer, imao je tu spomenutu podršku, imao je odriješene ruke kad je igračka križaljka u pitanju. Dinamo nije prodao nijednoga ključnog igrača, prvi je trener koji je imao na okupu momčad dvije sezone. On je birao koje će igrače dovesti, bilo je tu opet promašaja, ali i pogodaka, ne može se reći. No, kostur je ostao više-manje, isti nego lani, pa i problem (ne)uigranosti ne može imati toliki utjecaj na konačan rezultat. Uostalom, još uvijek zvoni njegova rečenica prvi put izgovorena na pripremama u Sloveniji:

- Bit će ovo najbolji Dinamo u zadnjih 10 godina, vidjet ćete na jesen!

Ponovio ju je još nekoliko puta. I stavio si je novi teret za vrat. Dakle, ili je promašio kao sportski direktor pa ovo ipak nije najbolji Dinamo u 10 godina, ili kao trener iz najbolje momčadi ne može izvući maksimum? Negdje je “fulao”, neupitno.

Reći da u ovih godinu dana nema pozitivnih poteza bilo bi nepošteno i netočno. Zoran Mamić riješio je “slučaj Sammir”, provjetrio je svlačionicu, promovirao Čopa u reprezentativca, probudio Antolića, dao bezgranično povjerenje Brozoviću i Ademiju, ipak uvjerljivo osvojio naslov... Imao je Dinamo dobrih utakmica i lijepih partija. Međutim, Zoran Mamić još nije uspio dobiti jednu pravu, veliku utakmicu. Kad je izgubio Kup, bio je logičan kraj iscrpljujuće turbulentne sezone. Kad je izgubio Superkup, bio je to nevažan susret na početku sezone, tek priprema za veliku europsku sezonu. Onda je došao Aalborg, nemoguć poraz iz dva udarca u okvir, uz pregršt Dinamovih promašenih šansi. Celtic je bio slična priča, dokaz da je Dinamo na dobrom putu, ali sreća ponekad okrene leđa... Sve to kao dio poslovice da je put do zvijezda, odnosno, europskog proljeća, posut trnjem. I onda - Salzburg. Večer “strave i užasa”, poraz ravan blamaži. Sve su to utakmice koje je Dinamo trebao dobiti, ili barem ne izgubiti! A nije uspio. Da, bilo je i peha. Možda Sigali i Šimunić ne bi ni igrali da je zdrav Taravel, možda ne bi u igri bio ni Machado u tom novom sustavu da je Mamić uz Soudanija i Henriqueza imao ubojitog Fernandesa... Ali ih nije imao i u takvim utakmicama odlučuje upravo neki trenerov lucidni potez, on je taj koji iz onoga što ima mora izvući najbolje. A dosad, u tim “susretima sezone” taj potez nismo dočekali, uglavnom je povlačio krivo. Od Beča lani, do Salzburga u četvrtak.

Jasno, Zoran Mamić još ima priliku napraviti čudo, povući jedan takav “bingo” i Dinamo dovesti u europsko proljeće, pokazali su ovi igrači da mogu odigrati dobru utakmicu, uostalom, Celtic i Red Bull doći će u Maksimir, zašto ne bi Dinamo mogao uzeti do kraja svih devet bodova? No, iskustvo nas ući da nakon ovakve partije obično dolazi raspad, a uza sve to brine i što Mamić, zapravo, nema odgovor na važna pitanja.

Zašto, zašto...

Zašto Dinamo gubi stalno ovakve utakmice? Zašto su igrači u Salzburgu loše trčali? Zašto u Glasgowu nisu igrali dobro prvih 20 minuta? Zašto ne mogu zabiti gol iz pet prilika? I priznanje da je možda pogriješio u pripremi utakmice i treninga?! Na ovim se razinama plaća velika cijena takvih propusta i grešaka. A kad se stalno ponavlja i nema pomaka, onda je sumnja u krajnji uspjeh logična stvar. Pogled prema Kantridi otkriva da se može. Kek i Rijeka europski napreduju, vidi se pomak, vidi se ideja. Isto se očekuje i od Dinama, pa još i više. Ne može iživljavanje na Hajduku biti vječiti lijek za bol. Nikome, pa ni Zoranu Mamiću!