Prema podacima na službenoj stranici Hrvatskog košarkaškog saveza, prosjek godina igrača u najvišem razredu naše košarke je nešto više od 24 godina. Njega, naravno, spušta veliki broj prijavljenih juniora, čak i kadeta, koji se rijetko izbore za minute u SuperSport Premijer ligi, odnosno uglavnom tek treniraju s prvom momčadi, ali u svakom slučaju ima veliki broj onih mlađih od 22 godine, što je još uvijek nekakva granica kada govorimo o sazrijevanju košarkaša. Međutim, ovo nije priča o njima. Dapače. Tih 22 godine uzeli smo kao paralelu za ovu temu jer toliko je prošlo otkad je svoj prvoligaški debi upisao najstariji igrač SuperSport Premijer lige ove sezone - Lukša Andrić - koji predvodi naš popis od 11 igrača starijih od 35 na rosterima hrvatskih premijerligaša...
Iskustvo je ono što mnogi treneri pod svaku cijenu žele imati u svojoj momčadi, pa tako njih devet daje prilično veliku minutažu veteranima 35 "plus", svi su među nositeljima igre, veliki dio njih i ključni ljudi, pogotovo kad se odlučuju utakmice. Dakle, iskustva u SuperSport Premijer ligi definitivno ne nedostaje, a ovo je 11 onih rođenih u drugoj polovici osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća:
Lukša Andrić (41), Dubrovnik
Ako ćemo po abecedi - Andrić je prvi, ako ćemo po godinama - Lukša je prvi, ako ćemo po životopisu - i tu je Lukša Andrić prvi u SuperSport Premijer ligi.
Negdašnji reprezentativac, koji je za Hrvatsku nastupio na po dva europska i svjetska prvenstva, sa seniorskom košarkom upoznao se još 2001. u dresu matičnog Dubrovnika, sljedeće godine je sa 17 potpisao za Cibonu, kalio se u Dubravi, da bi 2005. s Vukovima zaigrao Euroligu u kojoj će odigrati ukupno sedam sezona; nakon pet u Ciboni, po jednu za Galatasaray i Cedevitu.
Andrić je četverostruki prvak Hrvatske, osvojio je turski Superkup s Galatasarayem i naslov u Mađarskoj sa Szolnokijem, 2019. se relativno rano (34) umirovio, da bi se u veljači 2025. s punih 40 vratio na parket, spasio svoj Dubrovnik od ispadanja iz Premijer lige, prošle sezone stigao do polufinala PH i sada ušao u svoju treću povratničku sezonu.
Dino Cinac (38), Zabok
Neće se Dino naljutiti što smo mu tjedan dana prije rođendana već upisali 38 godina, pogotovo jer su one za njega definitivno - oprostite na frazi, ali ne možemo je izbjeći - samo broj. U to se moglo uvjeriti stotinjak gledatelja na otvaranju sezone u Draženovu domu, kad je Ciboni stavio 32 poena.
Međutim, to samo neupućenima može biti iznenađenje jer Cinac na hrvatskim parketima trpa već dva desetljeća, još otkad je kao klinac to radio u dresovima karlovačkog Šanca i riječkog Kvarnera, pa u Švedskoj (Jamtland) i na Islandu (KR Reykjavik), okušao se i s Krkom u ABA ligi, dok je u posljednjih šest godina odigrao oko 150 premijerligaških utakmica za Goricu, Samobor i Zabok te je protekli vikend probio granicu od 3000 poena - ubacio 3005 u 225 utakmica - u najvišem razredu hrvatske košarke.
Filip Krušlin (37), Virtus
Još jedan bivši reprezentativac, hrvatski olimpijac 2016. u Riju, ljetos se nakon šest godina u Italiji i Francuskoj vratio u rodni Zagreb, gdje je prošao sve mlađe kategorije Cibone za čiju je prvu momčad debitirao 2007. u ABA i Euroligi, ali tek pet godina kasnije - nakon dvije teške ozljede i epizoda u Dubrovniku, sarajevskoj Bosni, Zaboku i Splitu - postao nositelj igre Vukova u čije se redove vratio 2014. tijekom pohoda na regionalni tron, no, u tom dijelu sezone nije imao pravo nastupa u ABA ligi.
No, tek kad je 2016. prešao u Cedevitu, Krušlin je u životopis počeo upisivati i trofeje; dva naslova prvaka Hrvatske i tri Kupa Krešimir Ćosić. Nakon toga je četiri godine proveo na Sardiniji igrajući za Dinamo Sassari, te po jednu u Strasbourgu i Le Portelu.
Pavle Marčinković (37), Alkar
Još jedan iz generacije ‘89. godišta, koji je iz matičnog Zadra došao u Cibonu, preko Cipra se vratio u Zagreb i istoimeni danas ugašeni klub iz Trnskog, četiri godine igrao za Split, zadarsku Puntamiku, ponovo - cijelo desetljeće kasnije - za Zadar, pa Cedevitu Junior i od 2023. za Alkar u čijem je dresu postao navijačka ikona.
Marčinković je također bivši seniorski reprezentativac s 21 nastupom u službenim utakmicama te trostruki prvak Hrvatske sa Zadrom i Cibonom.
Fran Pilepić (37), DepoLink Škrljevo
Plemeniti šuter, čija je karijera krenula u Crikvenici, da bi preko Kvarnera, koji će se tada ugasiti zbog nagomilanih dugova, i Svjetlosti iz Broda u čijem je dresu bio najbolji strijelac PH, došao do Širokog kojeg je vodio do dva naslova prvaka BiH i 2012. potpisao u Španjolskoj za Bilbao.
Dvije godine kasnije se Pilepić vratio u euroligašku Cedevitu, igrao je potom u Italiji (Cantu), Turskoj (Selçuk) i Litvi (Lietkabelis), pa u Ciboni s kojom je 2019. uzeo svoj treći naslov prvaka Hrvatske, od 2020. do 2023. odradio je prvi mandat u Škrljevu, uslijedile su epizode u Španjolskoj (Alicante), Portugalu (Ourense), Iranu (Sanat Mes Rafsanjan) i Makedoniji, da bi prošle sezone sa Škrljevom izborio promociju u Premijer ligu.
Marjan Čakarun (36), Cibona
Vrlo zanimljiva karijera je i iza ovog rođenog Zadranina, koji nikad nije dobio pravu priliku u dresu Zadra, već je svoj put "krčio" kroz Jazine i Puntamiku, stigao do Jollyja i Kvarnera, da bi se igrama u dresu Heliosa iz Domžala (prvak Slovenije) i Manrese nametnuo Juricu Golemcu, pod kojim je u Primorskoj (Kopar) zapravo izgradio ime.
Karijeru je Čakarun 2019. nastavio u Mađarskoj (Szolnoki i Körmend) i prije dvije godine se vratio u Hrvatsku kao prvi čovjek Kvarnera, onda i Samobora iz kojeg je usred prošle sezone stigao do Cibone, čiji je sada kapetan.
Hrvoje Garafolić (36), Dinamo
Iako je još prije desetljeća debitirao u prvoligaškoj konkurenciji i tamo proveo tri sezone s Hermes Analiticom, Garafolić je "poluamatersku" - paralelno radi s djecom s teškoćama u razvoju - karijeru uglavnom proveo igrajući za ZG klubove u nižem razredu. Međutim, otkad je s Dinamom 2022. izborio mjesto u eliti, već petu sezonu spada u red ponajboljih bekova Premijer lige.
Brandon Garrett (36), Samobor
Prije no što je ljetos stigao u Samobor, Garrett je u posljednjih 13 godina prošao španjolske niže lige (Oviedo, Juaristi, Castello), Švicarsku (Geneve, Boncourt, Fribourg), Island (Tindastoll), Portugal (Lusitania), Mađarsku (Körmend, Sopron), Grčku (Iraklis), Izrael (Galil Elion) i Rusiju (Avtodor Saratov).
Vladimir Mihailović (36), Zadar
Otkad je 2024. stigao u Zadar, crnogorski šuter iz Mornara i Budućnosti, koji je igrao i u Belgiji (Oostende, Aalst), Njemačkoj (Tübingen, Würzburg, Oldenburg), Poljskoj (Anwil) i Bjelorusiji (Tsmoki Minsk), ukupno je možda i najbolji igrač na hrvatskim parketima u tom razdoblju.
Mihailović u karijeri ima 10 trofeja iz Crne Gore, Belgije i Hrvatske, 2021. bio je MVP i najbolji strijelac Belgijske lige, a 2025. MVP finala doigravanja za prvaka Hrvatske.
Davor Konjević (35), DepoLink Škrljevo
Kraljevica, Crikvenica, Križevci, Kvarner i Gorica bile su postaje Davora Konjevića prije no što je 2016. prvi put zaigrao za Škrljevo iz kojeg se nakon dvije godine otisnuo u inozemstvo i prošao Sloveniju (Tajfun, Helios), Rumunjsku (Galati, Steaua), Cipar (Apoel Nicosia) i Austriju (Vienna), da bi se 2024. vratio u Škrljevo s kojim je proljetos ponovo izborio mjesto među elitom naše košarke.
Marko Loncović (35), Dubrovnik
Crnogorski centar i negdašnji junior Crvene zvezde je prošle godine nakon 12 (!) sezona u Portugalu, gdje je promijenio sedam klubova, potpisao za Dubrovnik u kojem je brzo postao jedan od stožernih igrača.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....