Stvaran sam, ali nisam spasitelj. Samo čovjek s dobrim namjerama - sa smiješkom odgovara najnovija i krajnje raritetna "pojava" na hrvatskom sportskom planetu, koja se, pak, u prošlosti nerijetko i ironično izjednačavala s mitom, nadnaravnim fenomenom ili, konačno, "Godotom". S uzaludnim iščekivanjem jer se nikada neće pojaviti. I scenarij je, ruku na srce, još naginjao prema tome prije samo deset mjeseci. I od tada je on - stvaran.
- Vjerujem u brend - dodaje Victor Dodig u predvorju hotela u srcu Zagreba nakon uvodne razmjene i upoznavanja, dok na sakou istodobno lijevom rukom namješta Cibonin bedž, a na poleđini mobitela već ima grb dvostrukog europskog prvaka. Uspavanog i posrnulog velikana, koji je i danas samo sjena sile iz prošlog stoljeća, kada su na koljena bacali renomirana imena i uspinjali se na kontinentalne krovove, ali njezin "spasitelj", iako se tako ne voli etiketirati, danas najavljuje renesansu:
- Cibona je bila na intenzivnoj njezi, sada je na rehabilitaciji, a onda može ići prema medaljama. Ovo je prilika za njezin novi život - hrabro i uvjerljivo podvlači 61-godišnjak iz Toronta, koji je u Kanadi izgradio zavidnu poslovnu karijeru u financijskom svijetu, a nakon što je niz godina bio na čelu CIBC-a, velike kanadske banke, od prvoga dana svibnja će svoje organizacijske vještine prenijeti u Telus, telekomunikacijskog diva iz Kanade s prometom od 23 milijarde dolara.
U više od sat vremena "kave", na kojoj je prvi put javno istupio za hrvatske medije nakon što se "uhvatio" Cibone, Victor Dodig na sugovornike ostavlja snažan i upečatljiv dojam, pa prije nego što smo ga počeli ispitivati, prva je pitanja on uputio nama. O školovanju, karijeri, sportu i obiteljskim korijenima. Izuzev širokih područja interesa i znanja, hrvatski jezik govori savršeno, što je prilično atipično za sinove hrvatskih iseljenika na druge kontinente, naročito šest desetljeća kasnije.
On je sin Veselka i Janje - iseljenika u Kanadu iz Prologa u Hercegovini, mjesta kraj Ljubuškog - koji se rodio u Sjevernoj Americi i u Kanadi izgradio život, studirao je i na Harvardu, a danas sa suprugom Maureen ima četvero djece. Njegove karakteristike pojačava i ono što pokazuje na mobitelu jer se pohvalio da ima instalirane aplikacije Jutarnjeg i Večernjeg lista te da svakodnevno u Kanadi prati sva događanja u Hrvatskoj, ali i da se sjeća kako su prije pola stoljeća u Toronto dostavljali Sportske novosti sa zelenim fontom.
Za isti je medij progovorio u petak, točno na 80. rođendan Cibone, koju je prvi put uživo gledao prije nekoliko godina, kada je, igrom slučaja, sjedio pokraj Mirka Novosela, tvorca diva iz prošloga stoljeća.
Dodig sada, nakon što i službeno završi preoblikovanje kluba, nastoji stvoriti nove "vukove", oživljene i pomlađene, čijoj je predstavi protiv Zadra u četvrtak ponovno svjedočio uživo. "Njegova" je Cibona u Draženovu domu prekinula niz od 12 uzastopnih poraza protiv Zadra i pred dvije tisuće gledatelja srušila branitelja naslova u hrvatskom prvenstvu. Je li ostao pod dojmom?
- Ovo je jedna od znački naše obnove u prvim koracima. Naša ekipa je odigrala jednu od najboljih partija ove sezone. Sve se to odvijalo dan prije 80. rođendana Cibone, kluba koji je 40 dana stariji i od NBA lige. Imamo puno posla ispred nas, u svemu treba prvo postaviti dobre temelje, a to ovaj klub ima. To je duboki duh, on znači meni, navijačima, gradu i Hrvatskoj. I mi to želimo obnoviti, na europski standard. To ne znači da nećemo napraviti greške, to je normalno, ali imamo jedan cilj.
Što ga je privuklo podno Tornja? Zašto se uhvatio u koštac s oživljavanjem kluba?
- Uvijek sam bio vezan za Hrvatsku. Iako sam Kanađanin i ponosan sam na svoju državu, ponosan sam i Hrvat. Nisam planirao uložiti u klub koji je došao blizu propasti, ali sin me nagovarao i govorio: "Tata, moraš upoznati Tomislava (Šerića op. a.) i ljude koji žele obnoviti taj klub". Rekao sam mu da je ovo izvan rizičnih granica moga pogleda na život, ali sam osjećao da tu nešto ima. Počeli smo pomalo, a onda smo rekli da idemo više, više i više... Do preoblikovanja na zdrav financijski način, na zdrav način kao sportski klub koji može pobijediti najbolje u državi, a onda i najbolje u Europi nakon vremena. Moja supruga, koja je iz Bostona i podrijetlom je iz Irske, bila je jako za ovo i ona je rekla: "Idemo to napraviti".
U prošlogodišnjem intervjuu za strane medije je, nadalje, istaknuo da "Hrvatska može biti zemlja prilika i povratka mladih". On to sada, pak, živi u punini s Cibonom, kroz koju se vraća korijenima.
- Ovdje sam 30 ili 40 dana godišnje. Vraćanje mladih je jako bitno, a za to mora postojati dobar porezni sustav, dobar ekonomski sustav, ljudi moraju imati priliku. I to je problem u čitavom svijetu. Mladi ljudi osjećaju da ne mogu osnovati ono što su osnovali njihovi roditelji. Ovo je moj mali ulog u tome. Moji sinovi su jako zainteresirani i oni će biti uključeni u ovo. Jako je bitno kada ste vlasnik kluba, kada se to sve završi, biti dobar vlasnik kluba. Što to znači? Ne petljati se u sportsku politiku. Za to postoje drugi ljudi. Naučen sam voditi veliku firmu, ali da sam naslonjen na svoje ljude i na njih računam. Važno je biti pametan vlasnik i uključen, ali se istodobno ne petljati.
"Emotivni program"
Tko vas je prvotno spojio s Cibonom?
- Moj sin preko ljudi iz Cibone, preko Tomislava. Sastali smo se početkom prošlog ljeta u Esplanadi prvi put.
Prethodnih je mjeseci, zatim, na sastancima sjedio i s političkom vrhuškom. Od premijera, preko zagrebačkog gradonačelnika do resornog ministra. Što su oni rekli o ovome projektu?
- Imamo jako dobar odnos sa svima. Svi oni imaju velika opterećenja. Gradonačelnik je dao podršku, htio je samo znati hoćemo li ulagati u ovaj klub i rekao je da Grad ne želi biti u sportskoj politici kluba. Da, želi dati podršku značajnim klubovima, a mi smo jedan od tih klubova, i osjećam njegovu podršku u procesu preoblikovanja, gdje je sve transparentno i po proceduri. Eto, u četvrtak smo se vratili u Draženov dom nakon velike štete prije nekoliko tjedana. Premijer Plenković dobro vodi Hrvatsku, znam da je ljubitelj košarke. Oni su svi bitni jer su svi dionici ovoga projekta. Nisam pitao ni za što drugo, nego za moralnu podršku, više od svega. Ne valja pitati previše od ljudi koji imaju veliku odgovornost kada to ne trebate.
Kako će teći proces oblikovanja, odnosno privatizacije kluba i koliki će biti njegov vlasnički udio?
- Pretpostavka je da će taj udio u vlasništvu biti preko 70 posto. Ovo je početak kraja toga procesa, ostala je samo formalnost do preoblikovanja i vjerovnici koji imaju dug mogu ga pretvoriti u dionice. Stavit ćemo to kao svježi kapital jer klub treba biti financijski zdrav. Onda ćemo imati program da se obnovi naša Cibona jer to neće biti samo naš ulog, nego ulog cijelog grada, privatnog sektora i sponzora. Ovo nije financijski program, ovo je emotivni program. Bit će prilike i da drugi ulažu u Cibonu nakon vremena, sada je najbitnije to postaviti na dobre temelje. Imamo namjeru konkurirati na kontinentu, ne samo u Hrvatskoj. Naša namjera je da konkuriramo na većoj razini od početka iduće sezone.
Gdje Victor Dodig želi vidjeti Cibonu za pet godina? Kao bankaru, kratkoročni, srednjoročni i dugoročni planovi mu nisu strani.
- Dugoročni plan je san, tako da nećemo previše o tome. Kratkoročni plan je podignuti broj navijača na utakmicama, broj sponzora, da se podigne i standard igrača u prvoj momčadi i akademiji. Jedan od kratkoročnih planova je i obnova Draženova doma, da se to malo kozmetički popravlja, poput novih prostorija za igrače. Jedan od ciljeva je i da zaigramo u zagrebačkoj Areni. Na jesen imamo plan i želju da se u Areni igra NCAA (američka sveučilišna košarka op. a.), želimo da dvije njihove momčadi, koje imaju dio hrvatskih igrača, u Zagrebu odigraju službenu utakmicu. Tako se diže i hrvatski košarkaški program. Nije cilj samo Cibona, nego i podizanje hrvatske košarke.
Hrvatska ekonomija je znatno oslonjenija na turizam nego na proizvodnju i ulaganja. Kako probuditi taj milje da sudjeluje u ovakvom projektu?
- Moramo ovo graditi s ljudima koji vjeruju u naš plan. Ne samo da nam daju financijsku podršku, nego emotivnu podršku. Erste banka je stala uz nas u najtežim danima i obnovili su sponzorstvo. Oko njih će se okupiti i drugi. I navijači, i privatni sektor, grad, čak i oni koji ne vole košarku.
U zanosu dok je pričao o obnovi cijele košarkaške zajednice oko Cibone, Dodig je izvadio mobitel i odlučio pokazati fotografije s utakmice protiv Zadra.
- Ovo sam sinoć dobio od prijatelja. Njegova djeca su bila na utakmici, nakon nje su se fotografirala i družila s igračima. To je duh Cibone. To je ono što želimo. Zdrava kultura za mlade, za obitelji, koje mogu doći na utakmicu i pošteno se veseliti, uz dobre cijene. U to vjerujem.
Sva zarada će se ulagati
Čitava ambicija, zapravo, podrazumijeva i kvalitetu u menadžmentu kluba jer Dodig, kao čovjek s bogatom karijerom, neće boraviti u Zagrebu konstantno, zbog čega će morati u klubu imati ljude od povjerenja.
- Tomislav je u zadnje vrijeme bio poput ratnog generala, a sada dolazimo do mira. Uz njega je tu i Igor Lukačić, također sposoban, i oni su prošli kroz najteže dane s klubom. Moramo tu ekipu širiti, imamo i Matka Jovanovića, koji je direktor operacija, Marin Rozić je s nama već godinama. Radimo s profesionalcima koji znaju svoj posao. Htio bih da tijekom ljeta imamo i stažiranja, da imamo mlade zaposlenike, da to bude ekosustav košarke i mikrosustav ekonomije.
U pripremi za razgovor, na stranom forumu su nas zaintrigirali komentari o tome "Kakav je Victor Dodig šef i direktor?". Naletjeli smo, pritom, isključivo na pozitivne osvrte, u kojima su vas etiketirali kao "people‘s person", čovjeka iz naroda, a u jednom od komentara čak stoji da bi Victor Dodig bio najbolji premijer u kanadskoj povijesti. Što kažete na to?
- Imamo dobrog premijera već. Ja sam "ljudska osoba". Radio sam na šalteru u banci prije 40 godina, u istoj banci u kojoj sam bio CEO, i dobro se sjećam jednoga Hrvata, Ivana, koji je bio klijent. Svaki tjedan je dolazio s čekom i govorio je: "Dodig moj, evo 450 dolara, 50 dolara ide tebi, a 400 na račun". To je bilo svaki tjedan u tri uzastopne godine. Nakon 30 godina sam se vratio i sreo Ivana u hrvatskoj zajednici u Kanadi, on mi je rekao: "400 dolara depozita, 50 dolara keš". Vjerujem u takve ljude na prvoj liniji, ne samo one koji sjede u "fancy" uredima. Ako želite metaforu, Cibona je bila na intenzivnoj njezi, sada ide na rehabilitaciju, a onda možemo ići prema medaljama...
Koliki će budžet imati Cibona u narednim godinama?
- Imamo projekcije, bit će više nego što je bilo. Doći će sponzori, ulagači i kapital kada se to razvije. Kada dođe zarada, svu zaradu ćemo ulagati. Neće biti "izvlačenja". To je najbitnija stvar, ulagat ćemo i tako možemo stvoriti vrijednost kluba. Košarka nije profitabilna u Europi, toga sam svjestan. Ja volim ulagati i ne volim velike gubitke. To je dugoročno pametnije za nas, za ovo tržište i za ovaj klub. Intencija je da budžet raste iz godine u godinu, ali i da to bude zdravo, da se sve plaća na vrijeme i da nema reputacijskih problema. Kada nosim ovu značku, to je brend, a želimo da taj brend znači dobročinstvo navijačima, gradu, igračima, zajednici, a onda i ulagačima.
Kako će, pak, izgledati momčad od iduće sezone?
- Pitajte Rozića, ha, ha. Ja nisam ekspert za to, vjerujem ljudima koji znaju. Bitno mi je da imamo zdravu akademiju i prvu momčad, uključujući i trenera. Akademija je bitna za budućnost ovoga kluba, ona mora biti prvi prioritet. Što se tiče međunarodnih natjecanja, to je u postupku evaluacije. Europska košarka se mijenja. Prilično sam siguran da će NBA doći u Europu, pitanje je hoće li Euroliga surađivati s njom. Važno je da ne igramo samo utakmice u Hrvatskoj, iako jako cijenim Hrvatski košarkaški savez, ali jedna utakmica tjedno nije dovoljno da bismo digli klub na onu razinu koju želimo. Moramo biti biser hrvatske košarke, iako imamo par bisera u Hrvatskoj. Zadar, Split, Šibenik... Bitno je da su svi zdravi. Moramo stvoriti novu Cibonu u Hrvatskoj, zatim u regiji, a onda maštati o većim stvarima.
Iako je sada uz košarkaške parkete, u mladosti je bio na nogometnim travnjacima. I to među vratnicama, zar ne?
- Tako je, bio sam golman. Igrao sam nogomet kao poluprofesionalac za Toronto Croatiju kada sam bio mlad, onda sam dvaput strgao ligamente. Kada je Toronto igrao protiv New York Cosmosa i Peléa, skupljao sam lopte kao dijete. U zadnjoj trećini života sam se zainteresirao za košarku i navijač sam Toronto Raptorsa. Ne mogu reći da sam veliki košarkaški povjesničar, iako je košarku stvorio Kanađanin James Naismith, ali volim taj sport.
Kockice u Torontu
Kojega hrvatskog sportaša naročito pamtite iz mladosti kao svojevrsnu inspiraciju?
- U košarci, naravno, Dražen Petrović, to smo svi pratili. Tu su i Toni Kukoč, iz današnjih dana to su Bojan Bogdanović, Ivica Zubac, Dario Šarić... To su sve moji heroji. Šuker je prije bio "the guy", sada imamo Modrića, Perišića, mlade igrače, naravno, i Zlatka Dalića. Vodi to mirno, pametno i moralno. On je lider.
Jeste li već kupili ulaznicu za lipanjski dvoboj Hrvatske i Paname u Torontu na Svjetskom prvenstvu?
- Jesam. Deset ulaznica. Brat, ja i naša djeca će biti na toj utakmici. Bit ćemo u kockicama, naravno, možda ćemo se i skupiti kod naše kuće prije utakmice. U Kanadi ima oko 130 tisuća Hrvata, u Torontu oko 50 tisuća. Zajednica je dosta jaka, još se držimo i postoje hrvatske župe, imamo folklorne klubove... Teško je to sve spojiti kada prolaze generacije, važno se sastajati, inače to propada.
Iako se u ovome projektu, kao i u cijeloj karijeri, vjerojatno vodi i analitičkom stranom svoga uma, ova priča, ipak, poprima drugačije konture jer ne znači da će ona stvoriti profit...
- Ovo je emotivno ulaganje. To je dugoročni put, ali emotivni put. Einstein je rekao: "Ne računa se samo ono što se može izbrojati". Bitno je imati dobru kulturu i organizaciju, nije sve u zaradi, nego kako se ljudi i klijenti, dioničari osjećaju. Moramo na sve obratiti pažnju.
Zbog čega se odlučio na novu natuknicu u životopisu od početka svibnja? Iz bankarskog u telekomunikacijski svijet.
- Ostavio sam zdravu banku s novim liderom i pomislio sam da će možda život biti interesantniji i da ću se odmarati s obitelji, koja mi je prvi prioritet u životu. Novi posao mi je ponuđen, smatrao sam da mogu na to imati pozitivan utjecaj i odlučio sam probati. Supruga i ja ćemo dijeliti život između Vancouvera, Toronta, Zagreba i Lopuda, ali i Bostona, odakle je moja supruga, a djeca su u New Yorku i Chicagu.
Zaključno, Cibona je u petak proslavila 80. rođendan. Gdje je Cibona na početku njegove avanture?
- U stanju obnove. Stvarno vjerujemo u ovaj projekt. Znamo da će biti dugoročan, znamo da će nekada biti poteškoća, ali imamo taj cilj i idemo samo naprijed. Imamo samo dobre namjere. Netko će pitati: "Što on traži od ovoga?". Ne tražim ništa, samo da se Cibona digne na ono što je bila i ono što može biti, na još veću razinu u ovo moderno doba - zaključio je Victor Dodig.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....