Borac, emotivac, vrijedna radilica. Lider! Sjajan košarkaš, ali i čovjek. Primjer! Ne, neće Ive Ivanov (40) biti u knjigama zadarske košarke upisan među redove najboljih ili najtrofejnijih. On je svoj najvažniji “trofej” zaradio na parketu i u svlačionici, svojim ponašanjem, i nosit će ga zauvijek. To je onaj životni trofej, koji vrijedi puno više. Bio je toliko puta odbačen od strane svog matičnog kluba, a uvijek se iznova vraćao, bez zle krvi, svojoj prvoj ljubavi. Bio je kapetan Zadra u najtežim vremenima novije povijesti, opraštao je dugove i uvrede svojih sugrađana nakon prelaska u Šibenku, preskakao je štrajkove, a na parketu je uvijek davao cijeloga sebe. I zato je bio srce i duša svake ekipe u kojoj je igrao. Znate li kako mladi igrač zna da je sazrio? Kada idola traži u ovakvim igračima! Radom je šut iz godine u godinu dovodio na sve veću razinu, ali Ivanov je uvijek najopasniji bio u reketu. Snalažljivi košarkaški lisac, sa za krilnog centra „samo“ 200 cm, imao je sjajna rješenja pod obručem. A gdje je i što danas radi “rudar”, kako su ga onomad zvali abaligaški treneri?
- Trenutačno radim kao trener u školi košarke Puntamika. Zadnje tri godine sam se uhvatio tog posla. Cilj mi je u bliskoj budućnosti sve ozbiljnije se baviti radom s mladima. Cijeli sam u tome, imam veliko iskustvo iz igračkih dana, mislim da sam dosta karakteran za taj posao.
Ivanov sada uživa u radu s najmlađima, no je li želja u bliskoj budućnosti postati trenerom na seniorskoj razini?
- Moja želja je raditi s djecom. Nikad ne reci nikad, ne možeš znati što ti život nosi, ali trenutačno, kako vidim situaciju, želja je rad isključivo u omladinskom pogonu. Gušt mi je raditi s djecom i mislim da im sa svojim znanjem i iskustvom mogu dosta pomoći. To mi je sada cilj i ambicija za budućnost.
Kada smo već kod najmlađih, nije tajna da Ivin sin Vito već sada, s 13 godina, slovi za velikog talenta.
- Dobar je, talentiran je i vrijedan. Brz je i pokriva poziciju razigravača, tako da nije ni blizu mene, ha-ha. Najvažnije je da voli tu košarku, da ima volju i želju. Ispred njega je puno rada, ali trenutačno je škola tu broj jedan, a onda ćemo vidjeti što će dalje biti.
Odmah nakon igračke karijere Ivanov je uskočio u ulogu trenera. I, kako kaže, fokusiran je isključivo na rad s mladima. To je izuzetno bitno jer, nažalost, često treneri omladinski pogon, uvjetno rečeno, iskoriste za odskočnu dasku prema seniorima. Sve je manje onih kojima se entuzijazam budi baš s najmlađima. Ivanov je tek na početnim stranicama svoje nove uloge, u kojoj će mu mnogo značiti bogato iskustvo i suradnja sa sjajnim trenerima koji su ga vodili kroz karijeru.
- Što se tiče seniorske košarke, stvarno sam radio s velikim brojem trenera. Već sam spominjao kako mi je trener Danijel Jusup dao te prve smjernice, kako se sportaš, ne samo košarkaš, treba ponašati i biti primjer. Usadio mi je radne navike. Bilo je tu još odličnih trenera, od Puntamike, gdje su me vodili Tihomir Bujan i Neven Plantak, u Zadru su me vodili Ante Nazor, Hrvoje Vlašić te Pino Grdović, kojem se ovim putem stvarno zahvaljujem. Ivan Velić mi je bio trener u Krki i u Širokom, Vladimir Anzulović, dok me u Skoplju trenirao jedan mladi trener Gjorgi Kočov, koji je sada u Njemačkoj. Od svih njih sam ponešto naučio i imam stvarno samo riječi hvale za njih.
Nabrojao je Ivanov stvarno gro sjajnih, ali i različitih trenera, no tko je imao najznačajniji utjecaj na njegovu karijeru?
- Danijel Jusup. On me 2003. kao juniora Zadra povukao u seniorsku momčad, gdje sam se zadržao godinu dana. Onda sam se, jedno pet sezona, motao po posudbama – Zabok i Puntamika, pa me je Jusup ponovno, 2010., doveo u KK Zadar.
Kako je i sam rekao, seniorska karijera započela je 2003. u dresu Zadra, sezonu nakon što je momčad iz „Grada košarke“ osvojila ABA ligu. Kako je sa 17 godina bilo ući u jednu takvu ekipu?
- Bilo mi je teško i za povjerovati da mi se tako nešto može i dogoditi. Kada je Zadar osvojio regionalnu ligu, cijelim gradom je vladala euforija. Ja sam tada bio junior Zadra i trener me u ljeto 2003. pozvao na pripreme na Bjelolasicu. Koja su to tamo bila imena i baš ja upadnem u tih 12. U momčadi su bili Emilio Kovačić, Davor Marcelić, Michael Meeks, Marko Banić, Jakov Vladović, Toni Dijan, Šime Špralja, na početku sezone bio je i Vladimir Krstić, a sa mnom je došao i Rok Stipčević. To mi je bila velika motivacija i poticaj za dalje.
Kasnije je Ivanov svoju košarkašku priču gradio preko Puntamike, koja je bila izuzetno snažna domaćinska ekipa, s prekaljenim i podmazanim igračima. Naveliko je poznat i uspjeh u Kupu Krešimira Ćosića iz 2005.
- Imali smo jako dobru ekipu, igrali smo drugu ligu. Predvodio nas je kapetan Mate Mrva, uz Mira Dundova, Marka Žorža, Markija Blaslova, a ostatak momčadi činili smo mi mlađi. U drugoj ligi bili smo jako dominantni i bez poraza završili taj regionalni dio, a kvalifikacije smo odradili vrhunski i ušli u prvu ligu. Bili smo prava klapa koju je posložio trener Tiho Bujan, dok je kondicijski trener bio Jure Šango. Bila je to baš velika i prava priča. Što se tog kupa tiče, sjećam se priče, ali ne znam je li istinita. Igrali smo u četvrtfinalu protiv Zagreba i pričalo se kako su oni već rezervirali hotel za polufinale jer će sigurno proći nas kao drugoligaše. Tih par dana, ja kao sportaš u svome gradu, neću nikada zaboraviti. Imali smo amaterske ugovore i sami smo prodavali karte, stavljali plakate, imali smo tih godina s Puntamikom baš jako dobru posjećenost na domaćim utakmicama. Ljudi su prepoznali tu našu borbenost i htjenje. Mi, kao mlada momčad sastavljena od lokalnih igrača, totalni autsajderi, napunili smo Jazine protiv Zagreba. I kada je došlo polufinale protiv euroligaške Cibone - bili smo jako blizu. Kasnije, kada smo igrali prvu ligu, i dalje smo bili opasni. Igrali smo čvrstu i mušku košarku, svi smo bili podjednake visine i svi smo igrali sve. Imali smo karakterne momke, trenera koji je znao što radi, dok su se Dundov, Žorž i Blaslov već susretali s tom ligom. Malo tko nas je pobjeđivao u Jazinama.
O anegdotama u Puntamici može se napisati knjiga. Koliko danas zadarskoj košarci nedostaje takav klub?
- Puno, baš puno. Iako je i ovo što Zadar radi s KK Jazine vrhunska stvar i to je za svaku pohvalu. Mladi igrači moraju dobivati priliku u tim ligama, gdje se nalaze igrači koji su već nešto prošli, koji znaju igrati košarku. Tu mladi igrači puno nauče. Tako je Puntamika, kao odskočna daska, odgojila baš puno igrača koji su kasnije imali dobru karijeru.
Kada se euroligaški san pretvorio u noćnu moru, u KK Zadar ušla je besparica i godine i godine lutanja. I tek tada je pravu priliku konačno dobio Ivanov.
- Već sam prošao pripreme s Puntamikom i liga je trebala početi za desetak dana. U međuvremenu smo igrali oproštajnu utakmicu za Dundova i Žorža i pobijedili smo Zadar. Odigrao sam dobru utakmicu, trener Jusup me već otprije znao i već sutradan je došao poziv koji se ne odbija.
Upao je Zadar tada u rupu bez dna. Te godine bile su prava klackalica emocija: ispadanje iz ABA lige, pa ekspresni povratak, a zatim godine i godine borbe za opstanak i suša trofeja.
- Bilo je to stvarno stresno razdoblje. Ispali smo iz ABA lige, a godinu nakon smo se s Alešom Pipanom odmah vratili. Bili su tada prisutni veliki financijski problemi, meni je kao domaćem igraču sve to bilo jako stresno, posebice jer sam postao i kapetan. Događalo se tu puno čudnih stvari, vladala je negativa. S druge strane, Cibona je i dalje bila jaka, uostalom osvojili su i ABA ligu, Cedevita je konstantno rasla, Split je bio dobar i jednostavno nismo imali nikakve šanse u prvenstvu Hrvatske, dok smo se u ABA ligi grčevito borili za opstanak.
Za Ivanova kažu da je bio kapetan Zadra u najtežim vremenima novije povijesti. On je ostajao i tako postao jedan od simbola vjere u bolje sutra.
- Meni je to tih godina bilo normalno. Da se tako moram ponašati, da moram biti lider. To jednostavno moraš imati u sebi. Nadam se da su ljudi to prepoznali jer se i danas to napominje, zbog čega mi je izuzetno drago. Mene je obilježilo to da, unatoč izostanku rezultata, nekome je bilo stalo baš zbog te srčanosti i ljudske strane. I baš to želim prenijeti na djecu koju treniram.
Uslijedio je potom odlazak u Krku, pa u tada izuzetno ambicioznu Šibenku, što mu je dio navijača Zadra itekako zamjerio.
- Imao sam dosta dobru sezonu u Zadru, istekao mi je ugovor i dobio sam poziv Krke. Bili su dobri uvjeti i otišao sam kod trenera Velića, koji se zadržao u Krki pola godine, a onda ga je naslijedio njegov tada pomoćni trener Anzulović i s njim sam dobro surađivao u Novom Mestu. Iako smo osvojili kup i ostali u ABA ligi, rezultati nisu bili baš dobri jer nismo ušli u finale prvenstva. Anzulović je nakon sezone dobio otkaz i meni je istekao ugovor. U Šibenku su tada ušli Turci i radila se dobra ekipa koja je ciljala ući u ABA ligu. Znam da mi je to dosta ljudi zamjerilo, svi znamo kakvi su i dan danas odnosi između Zadra i Šibenika, ali to je bio posao. Ne žalim za ničim. Meni je Zadar uvijek broj jedan i najveća ljubav i godinu nakon sam se vratio i bilo je sve super.
Ivanov se 2017. ponovno vratio u Zadar, a sezona je konačno bila vrlo dobra. Nije se ništa osvojilo, ali je Zadar napokon bio opasan pa je u gradu vladala sasvim drugačija atmosfera.
- Sezona pod Aramisom Naglićem. Tu mi je najviše žao te završnice Kupa Krešimira Ćosića koja se igrala u Zadru. U polufinalu nas je izbacila Cibona. Prije same završnice pobjeđivali smo i Cibonu i Cedevitu i baš smo se nekako nadali da bismo u punoj dvorani konačno mogli doći do trofeja. I bila je krcata dvorana u polufinalu protiv Cibone, ali smo jednostavno tu izgorjeli.
I nakon sezone, ponovno odlazak. Ovoga puta u Makedoniju, u redove MZT Skoplja, momčadi koja je kasnije umalo izbacila Zadar iz ABA lige.
- Tada se nismo dogovorili oko nekih uvjeta u ugovoru s tadašnjim direktorom Branimirom Longinom. Odlučio sam da je za mene najbolje otići. Bila je to odlična godina u Makedoniji, nenadano smo ispali iz kupa, ali smo osvojili prvenstvo. U ABA 2 ligi igrao sam jako dobro i izgubili smo finale protiv Primorske pa nas je dopalo igrati protiv predzadnje ekipe u ABA ligi. A to je, na moju veliku žalost, bio Zadar, koji je imao odličnu ekipu; Žorić, Dašić, Little… Mi smo imali dva vrhunska Amerikanca, Medforda i Woodarda, koji su kasnije napravili dobre karijere i igraju i danas na visokoj razini. Prvu utakmicu smo relativno lagano pobijedili Zadar na njihovom parketu. Uslijedio je uzvrat u Skoplju, mi smo se možda malo opustili i izgubili. Realno, Zadar je tada imao bolju ekipu i u trećoj utakmici u Krešinoj dvorani nismo imali nikakve šanse.
Ivanov nije izbacio Zadar iz ABA lige, ali se ponovno, ovoga puta i posljednji put, vratio svojoj prvoj ljubavi. A konačno je osvojen i trofej.
- Doveo me trener Nazor, no imao sam i druge ponude, a mogao sam ostati i u MZT-u. Nije krenulo bajno pa je Nazor smijenjen, a u klub se vratio Jusup. I došlo je to finale Kupa Krešimira Ćosića, prvi trofej Zadra nakon 12 godina. Osvojio sam dosta trofeja, ali to se ni s čim ne može mjeriti. Nakon toliko toga što sam prošao sa Zadrom, toliko izgubljenih finala… Slavlje u dvorani, na trgu, napokon da sam i ja vidio balkon, ha-ha. To je meni nemjerljivo. Evo, ježim se sada. Imam doma jednu sliku iz 1995., kada sam bio dijete, nacrtao sam dres Zadra, broj šest, Ivanov. To imam i danas i nema dalje od toga. I onda mi se konačno ostvari da nakon toliko godina budem kapetan Zadra, nosim broj šest, igram finale u svom gradu, u Krešinoj dvorani, Krešin Kup… Tako da mi se baš posložilo i sve mi se vratilo. Odigrao sam i dosta dobru utakmicu u tom finalu. Gubili smo na poluvremenu, Gilbert je povezao par trica, Mavra je povukao. Puna dvorana, grad diše za to, devet tisuća ljudi, a u glavi su mi bili samo ti porazi u velikim utakmicama. Kada smo izašli na zagrijavanje, pola sata prije utakmice, dvorana je već bila krcata. Nakon godina neuspjeha ljudima je to baš trebalo. Nažalost, tu sezonu je prekinula korona, a tko zna, možda bismo otišli do kraja i u prvenstvu.
Korona je zaustavila sve, a već sljedeće sezone Ivanov je igrao u Švicarskoj, gdje je s ekipom Lions de Genève osvojio dva trofeja u sezoni uz titulu MVP-a.
- Zadar je tada preuzeo Veljko Mršić, bila je neka priča da bi me ostavili. Otkad sam u košarci, za mene se pričalo da sam star. Valjda sam svima već dosadio. Na kraju sam otišao i nisam nikome ništa zamjerio. Andrej Štimac me doveo u Ženevu, oni imaju dva kupa, osvojili smo oba. Igrao sam odlično, iako mi je prvih mjesec-dva trebalo da se prilagodim. Godinama sam igrao ABA ligu i to je razina gdje se pripremaš za igrače, a već ih sve i znaš. Švicarska liga je organizirana, uopće nije loša i tamo ima četiri-pet klubova koji su dosta dobri. Tamo ima dosta Amerikanaca koji po prvi put dolaze u Europu. Tako godinama igraš protiv, npr., Novice Veličkovića i, iako je vrhunski igrač, znaš što mu moraš zatvoriti, koliko god bilo teško. A u Švicarskoj dođu ti Amerikanci, zatvoriš mu lijevo, on ode desno, zatvoriš mu desno, on ode lijevo, staneš bliže – pretrči te, tako sam se prvih mjesec dana osjećao kao da me netko bacio s padobranom. Ipak, kada sam nakon nekog vremena sve pohvatao, snašao sam se i na kraju bio MVP, najbolja petorka i najbolji stranac lige, ali nismo osvojili prvenstvo i to je bio veliki neuspjeh.
Posljednja stanica u bogatoj igračkoj karijeri bio je Široki – omiljena destinacija brojnih zadarskih košarkaša.
- U Široki je došao Jusup i zvao me da dođem tamo. Prve sezone nam je dobro išlo, izgubili smo u finalu protiv Igokee, igrali smo i polufinale ABA 2 lige u Skoplju, gdje smo gusto izgubili od MZT-a. I sljedeće sezone sam ostao u Širokom, trener je bio Velić. Već na početku te godine odlučio sam da će mi to biti zadnja sezona jer nisam htio da dođe ljeto pa da se pitam: probati još jednu sezonu ili ne? Htio sam sam sebe pripremiti da je došao kraj. Mogao sam još igrati, tih sezona sam igrao po 30 minuta u ABA 2 ligi, ali jednostavno su se počeli javljati neki znakovi na tijelu i nije imalo smisla više se raubati.
Je li vam žao što karijera ipak nije zaključena u dresu Zadra?
- Je. Nešto smo čak pričali, ali ništa nije bilo konkretno. Jusup se poslije Širokog vratio u Zadar, imali smo par razgovora, ali ništa preozbiljno. Na kraju sam ostao još jednu sezonu u Širokom, gdje mi je bilo baš lijepo, zaključio je Ivanov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....