Nakon gotovo dva desetljeća poraza, pehova, razočaranja i mora prolivenih suza dogodilo se i to čudo. Uskrsla hrvatska košarka doživjela je zvjezdane trenutke u Sloveniji, doživjeli su ih i hrvatski zaljubljenici u loptanje pod obručima koji su godinama utjehu tražili u rezultatima i uspjesima nogometaša, rukometaša, vaterpolista…
Već u ranim jutarnjim satima stale su se u slovensku metropolu slijevati rijeke hrvatskih navijača pristiglih sa svih strana, s juga, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sa sjevera iz raznih gastargajterskih ‘meridijana’.
“Neka pati kome smeta…Hrvatska je prvak svijeta”, orilo se u centru Ljubljane na centralnom Prešernovom trgu u blizini poznatog Tromostovja. Na Mestnom trgu, na Ciril Metodovom trgu, uz obalu Ljubljanice na šetalištu Cankarjevo nabrežje natiskale su se crveno bijele kockice u gomilama, uz taktove i note nezibježnog Miše Kovača, Thompsona…Hrvati su se u petak u Ljubljani osjećali kao kod kuće:
- Kad već nismo mogli mi, neka uživaju i pobjeđuju naši prijatelji i susjedi Hrvati, rekao je Ljubljančanin Peter koji je s uživanjem gledao koreografiju koju su u gradu upriličili bučni hrvatski navijači.
Istina je, bili su bučni, mnogi od njih i pod utjecajem maligana, no i nadasve korektni pokazujući ono pravo i civilizirano lice. Ne ono kojeg smo se tako često znali sramiti. Nije se dogodio niti jedan veći incident iako su ulicama ‘Emone’ izmiješani prolazili zajedno s Litvancima, Španjolcima, Francuzima…
- Konačno smo i to dočekali, a čekali smo godinama. Mi smo ekipa koja je odrasla uz Dražena i njegovu svemirsku košarku. Moralo se i to dogoditi, kad-tad, došlo je i naših pet minuta, uglas su u Kaverni Mačak u centru vikali Goran, Dado i Gadaf iz Zagreba. Preko puta njih veselilo se razdragano društvo sa Jelse. - Torcidaši smo, to je valjda jasno. Idemo na sve utakmice koju igra Hrvatska. Nema veze, košarka, rukomet, nogomet…Zadnje smo bili u Zagrebu kad su Vatreni igrali sa Škotskom. Idemo na svaki SP, Euro, to se ne propušta.
Pored njih našla su se četiri momka iz Mostara. Goran, Ivan, Boris I Bariša:
- Krenuli smo poslije ponoći i sretno stigli. Pobijedit ćemo tu Litvu, idemo do kraja, sve za naše dečke.
Marin Roman iz Šibenika doveo je u Ljubljanu svog sina Roka, visokog klinca s Bogdanovićevim dresom. Nije mali dobio ime po Roku Leniju, 2000. je godište. Naravno, igra košarku za Jolly. I on će jednog dana igrati za reprezntaciju:
- Ovo nam je već peta utakmica, nismo bili samo na Sloveniju, Ukrajini i Češkoj. Predivno je biti dijelom ovog, sve je za pet, sve je najbolje organizirano, nismo vidjeli niti jedan incident, srećom ovo nije nogometna publika, pohvalio je Marin sve što je doživio u Sloveniji.
Nakon feštanja u centru Ljubljane kockice su se otkotrljale do Stožica, u caffeu All Star I na terasi ispred njega izmiješalo se mnoštvo, Litvanci i Španjolci u čudu su, manje više nijemo promatrali.
Bježite ljudi, bježite iz grada, stiže ekipa pijana…ostalo je samo na pukoj lirskoj prijetnji. Ekipa pijana bila je ovaj puta ekipa kulturna i ekipa civilizirana. Tako se navija za svoju zemlju, ekipa koja je došla iz svih krajeva, njihovi su transparenti i priče kao iz Popisa naseljenih mjesta Hrvatske. Bilo ih je sa svih strana i bili su najbolja moguća podrška našim košarkašima….
Grunuo je ipak jedan topovski udar, bez toga nije moglo, zapaljena je i bengalka…Netko je zlobno primijetio: Evo, došli su Splićani…
Možda su i bili oni, možda neki drugi, sve je u Ljubljani ipak bilo na nivou…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....