To se neće nikad ponoviti. Bili smo u totalnom šoku. Apsolutno nezaboravno. Krenuli smo nakon doručka iz Budimpešte, a do Zagreba nam je trebalo 12 sati. Živjeli smo u vremenima kad su se političari dočekivali, a ovo je bilo poput toga. Dakle, svako malo mjesto, svako selo nakon što smo prešli granicu, od Čakovca do Zagreba, sve je bilo popunjeno. Ljudi su bili ispred kuća, napravili su špalir sa zastavicama, šalovima, rekvizitima, cvijećem... To se nastavilo ispred Doma sportova. Pazite, uvijek je teže braniti titulu nego je prvi put osvojiti...
Kroz slalom sjećanja vozi nas Danko Cvjetićanin, koji sa sjetnim, ali ponosnim pogledom u daljinu na maksimirskoj terasi evocira uspomene stare točno 40 godina. Ovi kadrovi vraćaju nas u bitku za kontinentalni tron 1986., prema finalu Kupa prvaka između Cibone i Žalgirisa, kada su zagrebački "vukovi" obranili titulu najbolje košarkaške družine u Europi, a dan nakon trijumfa svjedočili spektakularnom dočeku. Na putu do nove pobjede u finalu ih je prevodio i naš sugovornik, koji je s 24 poena bio prvi strijelac momčadi, a zadnji njegovi poeni na toj utakmici samo su dodatno razgalili publiku. Dražen je povukao kontru, a onda pakerski i haklerski iza leđa njemu servirao loptu pod košem.
Danko Cvjetićanin danas ima 62 godine, živi blizu maksimirskog parka i otac je troje djece - Filipa, Lane i Tina - a nakon što je u igračkoj koži obogatio trofejnu vitrinu s dvije srebrne medalje s Olimpijskih igara, uz po dva odličja sa svjetskih i europskih smotri, poslije karijere uskočio je u ruho skauta za NBA klubove i taj posao obavljao čak 26 godina.
U dvosatnom razgovoru - o kultnoj Ciboninoj generaciji, bitkama protiv "Dream Teama", počecima u Partizanu i, naravno, o Draženu - Cvjetićanin nam je detaljno otkrio svoju priču.
Ključ pobjede u Budimpešti i, zapravo, povod ovog razgovora bilo je "zaključavanje" Arvydasa Sabonisa u obrani, a on je, zbog nervoze i nemoći u igri, u naletu bijesa nokautirao Mihu Nakića. I vi ste bili zahvaćeni u sukobu na toj utakmici, zar ne?
- Tako je. Dobio sam udarac, natekla mi je usnica i to se čak vidi na zajedničkoj fotografiji. Sabonis je bio malo nezgrapan, iako je to jedan od najvećih europskih igrača.
Taj Sabonis kao da ima mitski status u ovim bitkama, slažete li se? Primjerice, možda poput Ivana Drage iz Rockyja.
- Je, istina. On je imao moć playmakera. Bio je svestran, šutirao je, igrao leđima, strašno dodavao lopte. Da nije imao tu ozljedu Ahilove tetive, vjerojatno bi ostao u NBA-u.
Bila je to sezona bez Ace Petrovića, koji je služio vojsku, a Mirko Novosel je, pak, u vojarni pronašao i novo pojačanje. Dok ste bili na vojnom roku u Sarajevu, kao igrač Partizana, na vrata vojarne pokucala je - Cibona. Točnije, delegacija.
- Branko Lentić je bio Mirkov čovjek, koji je radio na televiziji, i dvaput je bio kod mene i pripremao teren. Pitao me što mislim o tome i bio sam jako iznenađen, imponiralo mi je. Dražen Petrović je bio pojam, igrali smo zajedno u reprezentaciji i uvijek mi je bio kao uzor. U svakom smislu. Meni se ta ideja svidjela, a tada je u Partizanu bila situacija "li-la". Rodio sam se u Zagrebu i moji roditelji su imali ideju da se vratimo, a na račun toga sam uspio dobiti izlazno pismo, što je tada bilo jako teško. Tada sam, zapravo, vidio da se ide ozbiljno u tom smjeru i prihvatio tu ideju.
S Duletom je otišao i dio mene
Nakon prvih šest godina života u Zagrebu, preselili ste s obitelji u Beograd nakon što je otac Vladimir, koji je bio sociolog, dobio novi posao. Što pamtite iz beogradskih dana?
- Taj grad je obilježio moju karijeru na početku. Odmah sam došao u ruke Duška Vujoševića, to je možda jedan od najvećih trenera svih vremena u radu s mladima i to me usmjerilo. S košarkom sam započeo na Kalemegdanu, trenirali smo na betonu po najvećoj vrućini i po najvećoj kiši. To su bila vremena totalnog fanatizma i entuzijazma, ne znam ima li toga još...
S Duškom Vujoševićem, koji je ove srijede preminuo, režirali ste i kultnu scenu kada vam je rekao da "smislite neku fintu", a vi ste patentirali unikatan potez. Amerikanci su, naknadno, taj dribling etiketirali prema Godu Shammgodu. Naravno, sve mora biti njihovo...
- Otišao je i dio mene s njim jer smo u mojim formativnim godinama provodili sate i sate na terenu. Dule je stvarao igrače, ali i ljude. Kroz njegove “ruke” prošlo je više od 20 NBA igrača. Imao je silnu želju utjecati na živote svojih igrača u onom najpozitivnijem smislu, kroz treninge i razgovor. Podigao je standarde rada u košarci na najviše visine i teško će ga itko nadmašiti u tome. Što se tiče moje finte, postoji jedna vježba koja sliči na to. Kada bacate loptu lijevom rukom, a vraćate je desnom. Smatrao sam da se od toga može nešto dodatno napraviti. Pokušao sam na treningu, sutradan sam došao i rekao: "Dule, imam nešto." To mi je postao zaštitni znak, a kasnije je to koristio i Dejan Bodiroga. Amerikanci? Ha, oni ne mogu uopće dozvoliti da je netko drugi nešto smislio, a da to nije Amerikanac.
Prijelaz iz Partizana u Cibonu kulminirao je svojevrsnim ratom u tadašnjem Savezu. Bilo je tenzija, psovki, svađa. Što se sve događalo?
- Bio je jako veliki rat. Nisam bio prisutan, ali je moj pokojni otac bio na tom sastanku i to je bilo... Ružno. Svatko se borio za svoju stranu, ali išlo se ispod nivoa. Ne bih se vraćao u ta vremena, ali bilo je vrijeđanja i svega. Ne znam detalje, bio sam "klinac" i onda sam stigao u potpuno drugu sredinu. Kod Mirka Novosela, koji je stvorio tu veliku Cibonu i organizaciju koja je sličila na Real Madrid. Čak bih rekao da je Real možda iskopirao Cibonu tada jer je Cibona prvi klub s takvom postavkom. Sve je bilo riješeno: plaće su bile redovne i uredne, imali smo kuhinju, karantenu... Novosel je volio red, stvarno nismo razmišljali ni o čemu osim o košarci.
Karantena je bila u Mokricama, nadomak Zagreba. Kako su izgledali ti dani?
- Odmah nakon treninga sjedali smo u autobus i vozili se 20 minuta do tamo. Imali smo svoje sobe, znali su nas svi tamo. Igrala se bela, šetali smo i imali totalni mir.
Sjećate li se trenutka upoznavanja s Draženom Petrovićem u mlađim reprezentacijama?
- Iskreno, točnog trenutka, ne. Sjećam se da je trener u mlađbio Faruk Kulenović, koji je nedavno preminuo, a kasnije je to preuzeo Rusmir Halilović. Dražen i ja smo uvijek bili kompatibilni. Poštivali smo se. On je bio totalni fanatik. Dijete koje 24 sata živi košarku, sav u košarci, u brojkama... Čovjek koji je uvijek znao koliko je zabio poena, pa čak i koliko su drugi zabili, uvijek je znao matematiku, što treba da bismo prošli dalje. Bio je apsolutno nevjerojatan.
Na parketu ste bili nerazdvojni, a izvan njega? Saloon ili Kavkaz?
- U Kavkazu su se skupljali cibonaši, a ja jesam dolazio tamo, ali ne tako često. Imao sam neki svoj drugi svijet pored košarke. Odlazilo se i u Saloon, gdje je bila i klupska kuhinja. Odlazio sam i tamo, doduše, ne kao drugi. Družio sam se s Draženom, ali ne konstantno. On je bio s Franjom jako često.
Oklade u Coca-Colu
Kako su izgledala ta vaša, kultna nadmetanja s Draženom nakon treninga? Stotine i stotine ubačaja.
- I ja sam bio opsjednut obručem, pogađanjem i rekordima. To je bilo poput videoigre. Jednom sam zabio 44 trice zaredom. Drago mi je bilo što imam nekoga tko se, onako, dječački htio natjecati, a to je bio Dražen. Znali smo zabiti 100 trica u manje od 10 minuta. I tu su promašaji bili minimalni. Kada bismo ganjali tih 100 ubačaja i promašili 11 ili 12 trica, tada bismo se već gledali: "Što se događa?" Bili smo ljuti. To su bili najviši standardi.
Je li bilo "trash talka" i podbadanja?
- Ne, to je sve bilo klinački. Radili smo u tišini. Jedan šutira 10, pa drugi 10. Jedva čekaš doći na red.
Bilo je i oklada?
- Obično smo se kladili u šuteve s centra, tko pogodi dobije, recimo, Coca-Colu. Ništa ozbiljnije.
Treniranje šuta s centra se isplatilo jer ste 1986. na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj zbog takvog ubačaja osvojili - auto. Ta je nagrada obećana prvom igraču koji na turniru pogodi sa svoje polovice.
- Tako je. Čitao sam one ogromne novine prije turnira i pisalo je da Winston daje tu nagradu jer su računali da je to raritet. Naježio sam se kada sam to čitao. Pogodio sam protiv Malezije, uhvatio se za glavu i pao na parket nakon toga. Franjo mi je dodavao loptu sa strane na kraju utakmice i zaderao se: "Bacaj za auto!" Ušla je od ploče. Tada sam imao mali auto, Mitsubishi Colt, ali ovo je bila Alfa Romeo 75, to je tada bio top-model. Dražen je tada vozio Alfu 3, to je ona manja verzija.
No, Krešimir Ćosić, tadašnji izbornik, zaprijetio je prije turnira svima da to ni ne pokušavaju, da ne bude podcjenjivački, zar ne?
- Da, da. Istina.
Doduše, automobil nikada niste dobili?
- Zbog regulativa i zakona. Kada bi čak postojao zakon da se uveze automobil, platio bih porez na luksuz i 114 posto od vrijednosti vozila. No, cijeli taj prijem, diskoteka i uzimanje ključeva bili su spektakl, ali iza kulisa krila se ova priča.
Krešo vas je trenirao, s Draženom ste trenirali. Kako ih usporediti?
- Oni su predvodnici generacija. Krešo je bio avangarda. Prvi centar, nakon možda Billa Russella, koji je znao prenijeti loptu, igrao je poput playmakera. To je bila revolucija. Bio je ispred svog vremena. Dražen je bio "killer". Pobjednik. Nevjerojatno ambiciozan. Nitko nije bio ni blizu. Definicija posvećenosti. Potpuno posvećen uspjehu i napretku. I to je, također, revolucija.
Ako je finale protiv Žalgirisa vaša najveća i najdraža pobjeda, onda je treća utakmica finala prvenstva protiv Zadra 1986., pak, u rubrici najtežih poraza. Svaki je klub upisao pobjedu na svom parketu, a odlučujuća, treća utakmica igrala se u Zagrebu. Što se dogodilo?
- Najteža i najtužnija utakmica u mojoj karijeri. Bili smo bolji, a igrali smo se tim. Igrali smo se sa sudbinom. Dražen nije igrao u drugoj utakmici, ozlijedio se na zagrijavanju jer je postojalo pravilo da, ako dobije treću tehničku pogrešku, iduću utakmicu pauzira, i on je otišao na klupu, čekajući tu utakmicu u Zagrebu. Sve je bilo spremno za slavlje, međutim...
Čitali smo ovih dana i vaše izjave uoči te utakmice, kao i istupe vaših suigrača, u kojima niti u jednom trenutku niste sumnjali u pobjedu. Čak ste, onako, prilično bahato najavljivali pobjedu jer na domaćem parketu niste izgubili 1137 dana. Iako ste zabili 37 poena, a Dražen 39, niste imali razloga za slavlje.
- Da... Imali smo samo jedan poraz u prvom dijelu te sezone. Igrali smo se s vragom. Petar Popović je odigrao utakmicu života. Osjetili smo da nam slabo ide, ušla je voda u uši.
"idemo prekinuti utakmicu"
Nakon Budimpešte i Žalgirisa, te iste godine, imali ste i jedan intrigantan razgovor o NBA-u. Philadelphia je bila u igri, ali ste rekli - "imam ugovor s Cibonom". Je li to istina?
- Da, imao sam ugovor i to je bilo teško prekinuti. Jedan od glavnih ljudi Philadelphije prišao mi je i rekao da mu se sviđa taj stil s puno šutiranja. Imponiralo mi je to, ali sve je stalo na ovom razgovoru.
Tada je situacija bila idealna, ali nakon što ste sletjeli u Cibonu i u debiju zabili 36 poena protiv Sloge iz Kraljeva, niste bili zadovoljni minutama u idućem periodu i sukobili ste se s trenerom Željkom Pavličevićem. Gdje je zapelo?
- Iskreno, žalim za tim trenutkom. Da vratim film danas, sigurno to ne bih napravio. Bio sam jako tužan jer sam igrao dobro, a onda sam počeo igrati sve manje. Rekao sam da ste me doveli da igram, prigovorio sam i nastao je sukob u svlačionici, ali kasnije je to izglađeno.
Kako ste proživljavali ratne godine?
- Tužno i teško. Cijela ta generacija prošla je užasne periode. Razdoblje politizacije i razdvajanja, onoga što ne pristaje sportašima. To je bilo frustrirajuće, ali nosili smo tu poruku "Stop the war in Croatia", išli smo i na Island odigrati utakmicu nakon što je Hrvatska priznata, a zatim smo i samostalno otišli na Olimpijske igre.
Što se pričalo po svlačionici kada ste saznali da u Barcelonu ‘92 dolazi "Dream Team"?
- To su možda i najveća imena u povijesti. Jordan, Bird, Magic... Apsolutno čudo. Znali smo da su nepobjedivi, ali htjeli smo pružiti što jači otpor. No, Dražen to nikada nije govorio. Nikada nije rekao: "Razbit će nas." Iako je znao da su vanzemaljci.
Amerikanci su pobijedili Hrvatsku u skupini, pa i u kultnom finalu, ali izvan utakmica ste se čak i družili. Otkrijte nam što se događalo iza kulisa.
- Ispod tribina bile su manje dvorane za zagrijavanje, tu smo bili sat vremena prije izlaska na teren, a odmah do nas bili su Amerikanci. Oni su došli do nas, Larry Bird je stao na ulazu prije ulaza na teren i rekao sam mu: "Larry, idemo šutirati za Coca-Colu." Rekao je: "Ajde, kladimo se." On je šutirao prvi i promašio, a ja sam pogodio, ali nisam dobio Colu, ha, ha. Žao mi je danas jer ga nisam zamolio za dres.
Jesu li oni, zapravo, uopće znali što je i gdje je Hrvatska? Iako, ruku na srce, mnogi u Americi to ne znaju ni danas...
- Vjerojatno nisu znali, sumnjam.
Kako ste se "nabrijavali" uoči tih utakmica?
- Petar Skansi bio je trener, on je pametno govorio i znao nas je spustiti na zemlju. Dražen je rekao da im idemo pružiti otpor, ali čini mi se da je i on znao da su nepobjedivi. No, kada ste na terenu, nemate nikakav strah. Iako, Jordan je najveći. Imate osjećaj da sve radi sporo, a zapravo je brži od svih. Igra se s vama, uvijek ima rješenje.
Kada je Franjo zakucao za vodstvo, priznajte, je li prošlo kroz glavu: "možda ih imamo"?
- Zezali smo se u tom trenutku da "idemo prekinuti utakmicu", ha, ha, ali s njima nije bilo šale, samo smo ih naljutili.
Za Tonija Kukoča ste izjavili da je imao potencijala biti još ubojitiji strijelac, samo da je to htio.
- I on je na neki način bio revolucija. Brinuo je više o drugima na terenu nego o sebi, svjedoči i to njegova izjava: "Koš veseli jednog igrača, a asistencija dvoje." Imao je lakoću, ali nije imao tu unutarnju glad, sebičnost koja je potrebna šuteru. Bio je svestran.
Draženovi treninzi s utezima
Snage iz Barcelone okupile su se na Memorijalnoj utakmici za Dražena u Areni prije nepune dvije godine, kada se Dražen "pojavio" i "progovorio" kroz hologram. Kako ste se osjećali tada?
- Prošla me jeza. Dražen živi u tim ljudima, navijačima, zaljubljenicima u košarku, Zagrepčanima.
Vidite li i dalje Dražena? Kako ga danas vizualizirate?
- Apsolutno. Kada se potrudim, vidim njegov osmijeh, njegov šut, tu njegovu nervozu kada se, primjerice, ovako šakom lagano udari po šorcu. Točno se sjećam kako je igrao, kako smo trenirali.
Gdje ste saznali?
- Bio sam u stanu na Ružmarinki. Usred noći nazvao me Velimir Perasović. Rekao je: "Dogodila se užasna stvar, Dražen je poginuo." Bio sam u šoku, nismo to mogli objasniti. Držali smo njegov lijes na sprovodu, to je bilo jako tužno, svi smo plakali poput djece.
Odete li danas do njegova groba na Mirogoju?
- Naravno. Mene je Dražen vodio i usmjeravao. Kako se trenira, kako se živi za košarku, kako se motivira... On je u sebi imao totalnu posvećenost. Nikad se nije opijao, imao je disciplinu, živio sportski.
U zadnjoj utakmici u Poljskoj, prije tragedije, protiv Slovenije ubacili ste 13 poena, a Dražen 30. Sjećate li se zadnjeg razgovora?
- Samo je rekao u zračnoj luci: "Idite, ja ću doći." Uzeo je kartu za ukrcavanje i rekao je da ide s njom u München. Izašao je i mi smo ga čekali jer se registrirao s kartom. Po zakonu se putnik čeka, nisam siguran, ali oko 15 minuta. I dalje pamtim kako su ga nekoliko puta prozivali, ali on je već vjerojatno izašao van i već je vjerojatno sjedio u Golfu. Žao mi je što se nije napravio povratak. Ne mogu to prežaliti, žalim što nismo svi došli zajedno u Zagreb.
Te je sezone bio u trećoj najboljoj petorci u NBA-u, ali je bio i ljut jer ga nisu pozvali na All-Star. Što je pričao o ligi?
- Njegova priča je impresivna jer je bio marginaliziran u prvoj sezoni u Portlandu. Sjećam se jedne njegove izjave, kao da je bilo jučer, od našeg dopisnika iz Amerike, Vladimira Drobnjaka, kada je nakon te prve sezone, u kojoj gotovo ništa nije igrao, izjavio: "Ja sebe vidim na All-Staru." Nisam mogao vjerovati. Bio je toliko siguran u to da je to fascinantno. Vidio sam njegove vježbe toga ljeta, s utezima je ponavljao mehaniku šuta da bude još brži. Trenirao je da bude jednostavan i ubojit. Bilo mu je jako drago jer je u trećoj petorci lige, bio je, zapravo, treći bek-šuter u Americi, što je nevjerojatno, ali bio je nesretan zbog All-Stara. Bio sam siguran da će biti još bolji.
Nakon Cibone dvije godine proveli ste u Estudiantesu, gdje ste dobili nadimak "Jeti" kao skraćenica od prezimena, a zatim ste i godinu dana bili u Reggio Emiliji. Karijeru ste završili u Zrinjevcu, a onda - 26 godina skautiranja za NBA klubove. Kako ste krenuli?
- Žao mi je što nisam nastavio igrati jer šuteri duže žive, ali nakon toga sam saznao da nije nemoguće da postanem skaut. Bio sam na McDonald‘s turniru u Parizu, tamo sam razgovarao s Kim Bohuny, koja se bavila međunarodnim poslovima za NBA, a nakon nekoliko mjeseci nazvao me Billy King, generalni menadžer Philadelphije, poslao mi je avionske karte i ostao sam u Phili 13 godina. Imao sam dobre procjene, vidjeli su da sam pogađao s igračima i zato sam imao dugu karijeru. Naravno, bilo je onih kod kojih nisam dobro procijenio, poput Marca Gasola, koji je bio nezgrapan.
Lud za Dirkom Nowitzkim
Nakon Phile prebacili ste se u Brooklyn Netse. Kako je došlo do transfera?
- Billy King je dobio posao tamo i rekao da me želi. Bio sam tamo 13 godina. Bio sam zadužen za europsko područje u skautiranju, to je bio moj ured, ali bio sam zadužen nekad i za igrače s koledža u Americi, išao sam na Svjetska prvenstva u Kanadi, Argentini... Osim igre, danas je strašno bitna i pozadina igrača, ponašanje, sve se gleda, ali opet ima puno kontradikcija i riskira se s problematičnim igračima.
Prvi Draft na kojemu ste sudjelovali bio je 1998., kada je vaša Philadelphia uzela Larryja Hughesa s osmim izborom, dok su deveti i deseti izbor bili - Dirk Nowitzki i Paul Pierce.
- Bio sam lud za Dirkom. Iskreno, rekao sam da Dirk može biti "bingo". Bio je rizik, ali rekao sam da o tome uopće ne bih razmišljao i da bih ga uzeo. No, jedan čovjek mi je odmahnuo rukom i rekao da Dirk "nema poziciju". Tu je rasprava stala.
U Brooklynu ste kumovali dolasku Bojana Bogdanovića.
- Bio sam jako zagrijan da ga izaberemo na Draftu, razgovarao sam s njim i tada sam osjetio da će biti dobar. Kada je završila prva runda, a on nije bio izabran, Billy King je pitao tko ima prvi izbor u drugoj rundi i rekao: "Kupuj to." Kupili smo taj izbor od Miamija i Bojan je postao igrač Netsa.
Bili ste u "generaciji ‘92", u skupini koja je htjela spasiti hrvatsku košarku od sudaca, koji su tada vladali, a u više ste navrata izjavljivali da je to bila i jedna od prekretnica za strmoglavi pad. Kako danas gledate na to?
- I dalje mislim potpuno isto. Suci su bitan dio košarke, ali sudac se ne opterećuje proizvodnjom i igrom. Treneri i igrači su kreatori košarke. Sama činjenica da su se suci u svim županijama stavljali na glavno mjesto, to je bila politika i tu se izgubila košarka. Ako se košarka gleda iz trenerske perspektive, koja je ključna, to je vrlo ozbiljan posao. Kod nas treneri misle da je košarka samo selektiranje igrača, ali košarka je danas puno više od toga. Postavljeni su standardi gdje trener s taktikom i metodikom rada diže košarku na više razine, to je usvajanje navika i pravila koja rade razliku. Ako "uštedite" dva, četiri ili šest poena s tim pravilima, onda dobivate utakmicu. Mi još zaostajemo za najboljima, ali ako se opet stvori ta klima u Hrvatskoj, gdje će se treneri obučavati, ali i selektirati, onda smo na putu izlaska iz krize. Tomici Mijatoviću sam poslao poruku nakon pobjede protiv Njemačke i rekao da mislim da je to možda i najbolja obrambena utakmica koju je Hrvatska ikada odigrala. On je osvježenje i pozitivan duh, prijatelj i trener i, nadam se, uspjet će u onome što svi želimo.
Otvorili smo s Cibonom, s njom i zatvaramo. Nakon što ste se vratili iz Budimpešte, Cibona je slavila 40. rođendan, a ove godine slavi dvostruko više. Nakon najcrnjih dana, nazire se spas i svjetlo na kraju tunela, zar ne?
- Gledam vrlo pozitivno na to. Tomislav Šerić uspio je u nečemu što nitko prije nije uspio, a to je da pretvori Cibonu u dioničko društvo, što je mukotrpan posao. To je svojevremeno bila nemoguća misija. Ljudi ne znaju koliko tu posla ima, od papirologije, zakona, knjiga... To je nevjerojatan posao. Naravno, bilo je i grešaka, pogotovo u sportskom dijelu. Sada prvi put vidim Cibonu kao ozbiljnog partnera, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Taj čovjek, Victor Dodig, voli košarku i Hrvatsku, dolazi iz ozbiljnog financijskog svijeta i postupno će ići prema naprijed. To će biti dugačak, ali stabilan put. Ako se pomalo ta organizacija bude dizala, pa se možda i jednog dana dovede opet do nivoa Eurolige, vjerujem da će Cibona opet biti uspješna priča - zaključio je Danko Cvjetićanin.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....