Od deset igrača Hrvatske samo su trojica niža od dva metra, ali zbog jedne stvari ne treba se zanositi

Hamburg je prošao, Tomislav Mijatović dobio je odgovore na neka nužna pitanja, a Hrvatska se vratila u realne okvire u kojima će čekati ogled s Latvijom u četvrtak u Zadru te gostovanje u Nizozemskoj u nedjeljno rano poslijepodne. Tijesna pobjeda protiv Turaka u petak, do koje nas je poveo Mario Hezonja, koji je i zabio za pobjedu step-back tricom četiri sekunde do sirene, spojena s kaotičnim posljednjim posjedom reprezentacije koju vodi Ergin Ataman, lansirala je Hrvatsku u subotnje finale. U kojemu smo prijetili, ali nismo mogli više ponuditi od prijetnje aktualnim svjetskim i europskim prvacima Nijemcima.

Pri tome treba biti jasan. Hrvatska je u Hamburgu igrala sa svim svojim oružjima, dok su Turci i Nijemci igrali oslabljeni. Iako je Njemačka bila kudikamo šira od one koju smo u veljači dobili u Zagrebu, a izgubili u produžetku u Bonnu, ona je i dalje bila vidno hendikepirana u ovom srazu. Dakle, vrijedi podvući da je Nijemcima nedostajala cijela petorka: nije tu bilo Franza Wagnera, niti njegova brata Moea, kako je Isaiah Hartenstein nakon osam godina želio igrati za reprezentaciju, ali ga je u tome spriječila ozljeda gležnja, kako su leđa odvojila od nastupa Andreasa Obsta, kao i da nije tu bilo “novog Schrödera”, Christiana Andersena.

Recimo, Nijemci bez Obsta i boljeg Wagnera nisu bili u stanju protiv Hrvatske raditi suludi pritisak na vanjsku liniju, kad Obst, Franz Wagner i Bonga istjeraju protivničke bekove na centar, a baš je to obrana s kojom je Hrvatska znala imati ogromnih problema u prošlosti. I ovako smo izgubili u subotu 21 loptu.

Ni Turci nisu bili kompletni, jer Ataman ovoga puta nije mogao računati na Alperena Şengüna, ali ni na novog NBA igrača Tarika Biberovića.

I toga se mora biti svjestan ako se traži neka objektivnija procjena o mogućim dometima Hrvatske u sudaru s velikanima. Opet, ne ulazeći u razloge zbog kojih se to dogodilo, od nemoći igranja NBA igrača u kvalifikacijama do suludog sustava FIBA-e koja je odredila da u skupini igramo s Ciprom, uz Francusku i BiH, a Cipar se ionako kvalificirao, gola činjenica će reći kako Hrvatska nije bila kadra plasirati se među najbolje 24 reprezentacije Europe. Lani. Iz te perspektive, pobjeda i poraz u sudarima s finalistima tog lanjskog Eurobasketa, bez obzira na to jesu li bili kompletni ili ne, dobra je polazna točka.

Tomislav Mijatović preuzeo je Hrvatsku s idejom da kao stratešku prednost iskoristi fizičke predispozicije naših igrača. Pri tome mu je na ruku išla činjenica da je sada tu Luka Božić, kao i da je Toni Nakić sazrio. I tako je Mijatović realno koristio deset igrača u ozbiljnoj rotaciji na ove dvije utakmice. Petorka mu je stabilna, tu su Jaleen Smith, Roko Badžim, Mario Hezonja, Dario Šarić i Ivica Zubac, dok s klupe svoju šansu čeka druga petorka u kojoj su Dominik Mavra, Toni Nakić, Luka Božić, David Škara i Karlo Matković.

Od tih deset igrača primarne rotacije sam pogled na tijela, sam pogled na visinu kojom raspolažemo, izbacuje podatak koji strši, a to je da su samo trojica od nabrojanih ljudi niži od dva metra (Smith, Mavra, Badžim).

U nekom idealnom scenariju do kraja uigrane ovakve postave, nedopustivo je, ne protiv Nijemaca, nego protiv bilo koga, patiti od napadačkog skoka. I zatvoriti defanzivni skok bit će jedan od glavnih zadataka u pripremama za SP u Kataru 2027., do kojega ćemo, vjerujemo, stići.

Pri tome ćemo morati naći i model kako odgovoriti na agresivne obrane koje će izbacivati na centar naše bekove. Jer, ako tu ne pronađemo model, onda Ivica Zubac, recimo, neće primati loptu na metar-dva od koša, kad je realizacija našeg superstara neizbježna. Morat ćemo pronaći i način kako braniti u takvoj visokoj postavi prodore bržih igrača.

Sve su to zadaće, međutim, za drugo ljeto. Do tada treba potvrditi plasman na SP, a na tom putu slavlje protiv Latvije i Nizozemske bit će i te kako važno. Kako bismo uopće imali šansu da budemo u prilici provjeriti koliko smo blizu ili daleko od najboljih. Ne u Europi, nego u svijetu.

Ima tu potencijala...