Hrvatska još pati od dječjih bolesti. Bitno je da se nismo raspali, a ovo je najbolja vijest osim pobjede

Gledali smo utakmica poput one nedjeljne iz Almerea pregršt u povijesti hrvatske reprezentativne košarke. I obično, kad bi se pogodilo da se u utakmicu ne uđe na pravi način, iako je s druge strane stajao kudikamo potkapacitiraniji protivnik, stigli bi na koncu, kao da igra već nije bila dovoljna sama za sebe, poniženje i poraz. Ovoga puta to se nije dogodilo. Hrvatska je od Nizozemske primila nedopustivih 58 poena za poluvrijeme, ukupno 99, dopustila je domaćinu teško razumljivih 12 skokova u napadu, a spasila se jer su trice na koncu, u posljednjem posjedu, kao nokaut, kao lucky punch, promašili Yannick Franke i Keye van der Vuurst.

Naravno, trebalo je ubaciti 101, trebalo je nakon teško shvatljivog angažmana u prvom dijelu promijeniti mentalitet u nastavku, pa primiti gotovo dvadeset poena manje, ali pritom i popraviti napadački fokus. Hrvatska je tako izvukla u drugom dijelu i Smithovu uvertiru, Ivica Zubac na ozbiljnom double-doubleu, puno bolji Mario Hezonja, Luka Božić, koji je koristio moć zidanjem protivničkih čuvara, kao i, jasno, sedam vezanih poena kapetana Darija Šarića s kojima je naša vrsta prelomila utakmicu u završnici.

Opet, bila je ovo velika pouka za sve. Od naših vedeta na terenu do izbornika Tomislava Mijatovića. Hrvatska, koliko god bila sigurna na putu na SP, još uvijek nije preboljela sve dječje bolesti. Jer, zorno je to pokazala Nizozemska u prvom poluvremenu, Hrvatska još uvijek nije granitni stroj. I na tome će se trebati raditi kad se bude spremao sljedećeg ljeta nastup u Kataru.

Izbornik Tomislav Mijatovic

JURE MISKOVIC Cropix

Čak i više nego što će se to otkriti u gaženjima protiv Latvije, dvaput s Izraelom ili Ciprom, Hrvatska je možda i najviše u ovim kvalifikacijama mogla naučiti na prvom poluvremenu u nedjelju. Kakva više ne smije biti. I kakva je još uvijek u stanju biti.

Bolje je izvlačiti pouke iz pobjeda nego iz poraza, i to je najbolja vijest, osim sedme pobjede u kvalifikacijama i spremanja nova dva boda, iz utakmice protiv Nizozemske. Možda je i to pokazatelj da smo sada nešto drugačiji nego ranije. Jer ovu smo, iako to na poluvremenu, dok se kočilo minus 14 na semaforu, nije izgledalo moguće, dobili. Obično smo takve redovito gubili.

Od te gole činjenice, međutim, ne treba raditi mit. Konačno, možda je netko gore pogledao pa su one dvije trice u zadnjem posjedu domaćina iscurile, pa smo upisali pobjedu, ali i ako je to bilo tako, onda se to dogodilo jer smo kroz cijele ove kvalifikacije bili upravo onakvi kakvi nismo bili u prvom poluvremenu utakmice u Almereu. Da je Hrvatska slično odradila prvih sedam utakmica, pa dobivala na račun realne moći, da i u tim ogledima protiv slabijih nije bilo punog i pravog intenziteta, vjerojatno nas sada ne bi nagradilo. Jer, prvo poluvrijeme bilo je baš veliko upozorenje.

DINO STANIN Cropix

Dobra je vijest i da se Hrvatska nije raspala, da se igrači nisu počeli međusobno optuživati, širiti ruke i prigovarati jedni drugima, što je često bio slučaj u ovakvim utakmicama. I da su shvatili kako svi problemi kreću samo od njih samih. Nizozemska se nije sama od sebe mogla pobijediti, trebalo je za pobjedu zapeti. Jer ne postoji, ali baš ne postoji, takav smo valjda mentalitet, utakmica koja se može odigrati bez tenzija. Tek tako. Lako ćemo.

Trijumf u Almereu nalijepio se na demonstraciju sile protiv Latvije, pa je sve ono što je bilo zacrtano kao rezultatski cilj u kolovoškom prozoru napravljeno. Prvi su put bili u ovom sastavu, s punim potencijalom, i u dvije utakmice uspjeli su naši reprezentativci pokazati moć, ali uspjeli i okrenuti utakmicu, pa i igru koja je u Almereu bila u podrumu. I to su dobre vijesti koje će svi zajedno ponijeti kući, pa kad se opet budu našli, negdje će im sve to skupa biti u glavama.

U ovakvom broju i snazi ih neće biti do početka kolovoza sljedeće godine. Tomislav Mijatović dobio je kroz prvo poluvrijeme u Nizozemskoj idealan materijal na koji se ubuduće, posebno kad se igraju utakmice s protivnicima od kojih smo realno bolji, može pozivati i na ovaj primjer upozoravati.

I stoga, možda sve skupa, ovo i nije bilo loše. Ne bi bila drama ni da se izgubilo, ionako bismo išli na SP, ali bolje je učiti na pobjedama. To rade pravi.