Da se njega pitalo, nikakav se oproštaj ne bi ni organizirao. Da se njega pitalo, bilo je dovoljno ono što je lani koncem lipnja napisao u objavi na društvenim mrežama, kada je obznanio da se nakon serije operacija stopala nema više smisla vraćati na parket. Da se njega pitalo, vjerojatno bi kraj karijere bio nešto drugačiji, jer nije ni u snu planirao da mu posljednja utakmica bude ona u kojoj su ga iznijeli s terena u play-off seriji u Philadelphiji koju je igrao s Knicksima. Da se njega pitalo, kraj bi bio u dresu Hrvatske, s medaljom oko vrata.
Ali nije se dogodilo. Pri tome, karijera jednog od najboljih košarkaša kojega smo ikada imali, karijera čovjeka koji je za Hrvatsku igrao od 2010. do 2022. godine, na dva SP-a, na OI u Riju te na pet Eurobasketa, koji je bio najbolji strijelac Olimpijskih igara s 25,3 poena u prosjeku, koji je ukupno za Hrvatsku odigrao 139 utakmica i pritom zabio 2200 poena, pa tako bio i postao najbolji strijelac Hrvatske svih vremena, a službenih je utakmica u FIBA-inim natjecanjima odigrao 78 uz prosjek od 17,6 poena, bila je velika i uvijek posebna.
Uostalom, njegovih 48 poena koje je isporučio u dresu Jazza Denveru 2021. godine i dalje je najviše što je ikada ijedan Hrvat zabio u NBA ligi. A u 770 utakmica u osnovnom dijelu sezone NBA lige, igrajući za Netse, Wizardse, Pacerse, Jazz, Pistonse i Knickse, ostao je na prosjeku od 15,6 poena, u doigravanju na 13,1. I bilo gdje da je bio u NBA ligi, bio je važan igrač. Bio je i prvak Hrvatske s Cibonom, Turske s Fenerbahčeom, ponikao je u Zrinjskom u rodnom Mostaru, pa se sa 16 preselio u Realovu školu, da bi u veliku košarku ušao kroz dvije sezone Cibone.
Bojan Bogdanović nikada nije bio od pompe, pa je nekako planirao odjahati u suton posve mirno. Jedva su ga nagovorili za oproštaj koji će se dogoditi u četvrtak u Zadru na utakmici reprezentacije s Latvijom. Više od godinu dana nakon što je rekao "zbogom"...
- Želio sam otići u tišini, no nekako se ta ideja oko tog oproštaja vuče od prvog dana. Nisam od onih kojima treba pažnja, ali Kruno Simon je inzistirao, kao i Savez. Onda sam pristao, lijepo s njihove strane.
Ali nije da su morali. Nije rekao, ali se shvatilo. Uostalom, igrat će reprezentacija, njegova reprezentacija, Višnjik će biti krcat. I dok se pokušavao vratiti kroz operacije i oporavak na teren, u mislima je ionako postojala samo reprezentacija. Odigrati još jednom, još jedno veliko natjecanje. I tko zna, da smo se plasirali lani na Eurobasket, možda...
- Htio sam se vratiti, ali stanje mog stopala nije bilo dobro i nikako to nije dopuštalo. Imao sam tri operacije i praktički ne postoji liječnik s kojim sam bio u kontaktu, a da mi nije sugerirao da prestanem. Ni tetiva ni gležanj ne bi izdržali napore pod kojima sam trebao trenirati i natjecati se. Bilo je najlogičnije oprostiti se. Sad, da sam planirao bolji kraj od toga da me iznesu s terena u Philadelphiji, to jesam...
Cijelu sam se sezonu pokušavao vratiti, ali uvijek sam shvaćao da nešto nije u redu. I krenule su operacije, jedna, druga, treća. Pokušavao sam ići preko boli, prolazio kroz sto terapija, pokušavao s posebnim ulošcima, posebnim tenisicama...
Kad mu je Nicolas Batum pao na nogu u toj utakmici, malo je tko pomislio da bi to mogao biti kraj.
- U prvi mah možda to i nije izgledalo opasno, pa su mnogi pomislili da sam samo iskrenuo gležanj. Međutim, meni je to odmah bilo sumnjivo, jer sam osjetio da je nešto puklo u stopalu. Onda se sve skupa zakompliciralo s oporavkom, to nije ozljeda koja je bila užasno teška, ali spletom Bog zna kakvih okolnosti, ispalo je da se više nisam vratio.
Iako je bio praktički korak do povratka, čak se u jednom trenutku priključio momčadskim treninzima Netsa, gdje je u međuvremenu stigao, ali izdržao bi jedan, dva treninga, daleko od normalnog.
- Cijelu sam se sezonu pokušavao vratiti, ali uvijek sam shvaćao da nešto nije u redu. I krenule su operacije, jedna, druga, treća. Nakon te posljednje, u razgovoru s liječnicima i hladne glave, pala je odluka da je najlogičnije da stanem. Pokušavao sam, pokušavao sam ići preko boli, prolazio kroz sto nekih terapija, pokušavao s posebnim ulošcima, posebnim tenisicama, ali ništa nije pomagalo.
I kad je napokon ostao sam sa sobom, u miru, je li mogao spokojno zaključiti kako može biti zadovoljan svojom karijerom?
- Uvijek tu ostaje ona priča da se moglo bolje. Međutim, kad se sjetim odakle sam krenuo, kako sam počeo igrati u Mostaru na linoleumu, jer tada u dvorani nije bilo ni parketa, doista bi bilo glupo reći kako nisam zadovoljan i ponosan na sve što sam odigrao, napravio.
Kad bi se moglo u toj karijeri promijeniti ishod jedne utakmice, vjerojatno bi to bilo ono četvrtfinale Igara u Riju, poraz od Srbije na jednu loptu...
- Bilo je dosta tih utakmica, dosta momenata u reprezentaciji. Posebno iz razloga jer smo mi odlazili na svako veliko natjecanje s idejom da je to ono na kojem ćemo nešto veliko napraviti. I svaki taj eliminacijski poraz bio je jednako bolan. Bio sam uvjeren da će nam se otvoriti negdje. Jest, taj poraz u Riju je bio težak, ali, kažem, teško je sada tu reći koji je bio manje bolan. OK, Igre su nešto posebno, za svakog igrača. Ali, za mene je svako ispadanje bilo isto...
U NBA karijeri vjerojatno će ostati žal za 2020. godinom kad je s Utah Jazzom igrao sjajnu košarku i kad se sezona zaustavila baš uoči njihove utakmice. Jer je Rudy Gobert bio pozitivan. Da tu nije stao svijet, tko zna...
Na svako smo veliko natjecanje odlazili s idejom da je to ono na kojem ćemo nešto veliko napraviti. I svaki eliminacijski poraz bio je jednako bolan. Bio sam uvjeren da će nam se otvoriti negdje
- Pa jest, ta je sezona stala. Nitko od nas nije imao informaciju tada hoće li se sezona nastaviti ili ne. Kako sam imao problema sa šakom, otišao sam na operaciju, a onda je stigla informacija da će se liga ipak nastaviti. Šteta, bila je to ogromna šansa. Dok sezona nije zaustavila, igrali smo sjajno, najljepše u ligi...
Jesu li mu sezone u dresu Utah Jazza i najbolje što je igrao u karijeri?
- Jesu. Jednu i pol sezonu, možda i dvije, imali smo sjajan skor, igrali smo prelijepu košarku, svi su se divili kako igramo, a u svemu tome ja sam bio važan kotačić u momčadi. Sigurno sam tada igrao najbolje.
Ono što će ostati kao trajna uspomena te karijere jest status koji je Bojan Bogdanović imao u svakoj svlačionici. Iako je to rijetkost za europskog vanjskog igrača, Bogdanović je uvijek bio među najvažnijim ljudima u svojim klubovima.
- Otkako sam bio klinac, tražio sam klubove u kojima ću igrati, u kojima ću imati status. Bila mi je važna uloga u momčadi, bilo mi je važno koliko ću minuta imati na raspolaganju i kako u tom vremenu mogu najviše pomoći svojoj momčadi. I da, birao sam status i pritom išao u većini slučajeva u sredine u kojima sam imao manje ugovore nego što sam mogao negdje drugdje dobiti. Do potpisa za Utah, svaki je moj ugovor bio manji nego što sam u tom trenutku vrijedio na realnom tržištu.
OK, znamo svi, taj novac na kraju nije nigdje bili malen. NBA je veliki biznis, NBA je tvornica novca.
- Salary capovi se podižu, igrači zarađuju tu ogroman novac, ali s druge strane oni ih i generiraju. Koliko god u svemu tome igrači dobro prolaze, jako dobro prolaze i vlasnici klubova, jer cijene franšiza samo rastu. Sve su to ogromni iznosi i u tom biznisu cirkulira jako puno ljudi i jako puno ljudi u toj matematici dobro zarađuje.
U cijeloj toj prizmi, kako Bojan Bogdanović gleda na ideju NBA Europe koja je najavljena za sljedeću godinu, kako mu se čini ta ideja?
- Pa, sada sam već neka srednja generacija, ona generacija koja je odrasla na Euroligi i tu mogu biti sentimentalan. Međutim, svi se sjećamo priče i oko pokretanja Superlige u nogometu. NBA ima svoj sustav, ima svoj marketing i nema sumnje kako je kadra podići košarku u Europi na puno veću razinu. Mislim da će to biti i dobra prilika, prvenstveno za europske igrače.
U međuvremenu se štošta promijenilo i u hrvatskoj reprezentaciji. Izbornik je Tomica Mijatović. Isti onaj Mijatović, tada pomoćni trener, koji je Bojanu Bogdanoviću, dok su bili zajedno u Ciboni, poletio u zagrljaj kad je Babo pogodio tricu, mislilo se za osvajanje ABA lige 2010. godine u Areni. Međutim, sjećate se već, Dušan Kecman nije mislio da je to kraj...
- Ma, Tomica je znalac. Puno je ljeta provodio u SAD-u, stalno se školovao, ima košarku u malom prstu. U stožeru reprezentacije sada je i Danijel Lutz, a s njim sam provodio ljeta i ljeta u treninzima, spremajući se za sezonu. Tu se radi i o kvalitetnim trenerima, ali i ljudima. I igrači su takvi, tu su Šarić, Hezonja, Zubac, imamo dosta visokih krila u rosteru, dosta igrača koji mogu igrati više pozicija i to je jedna od naših najvećih prednosti.
Imamo dosta visokih krila u reprezentaciji, dosta igrača koji mogu igrati više pozicija i to je jedna od naših najvećih prednosti
Mario Hezonja je sada preuzeo Bogdanovićevu košgetersku funkciju u reprezentaciji. Je li Bogdanovića iznenadio povratak Hezonje u NBA ovoga ljeta?
- Iskreno, i nije. Moje je mišljenje da Hez pripada u NBA ligu i da je to tako bilo cijele njegove karijere. On je ozbiljan NBA igrač. I stoga me to nije ni malo iznenadilo. I vjerujem, poznavajući odnose u NBA ligi, kako je svako ljeto otkako je u Europi Hezonja imao neke kontakte s NBA klubovima. On je, ponavljam, apsolutno NBA igrač.
U kakvom je kontaktu ostao Bojan Bogdanović s NBA ligom?
- Čujem se s prijateljima suigračima, s nekim funkcionerima, prije svega iz Netsa i Jazza, gdje sam i najviše vremena proveo. Dosta prijatelja je tu ostalo i izvan NBA lige. NBA je takva organizacija da se jako trudi ostati u kontaktu s umirovljenim igračima. Taj način na koji se oni trude paziti na igrače, kako na aktivne, tako i umirovljene, doista je sjajan.
Kad je Bojan Bogdanović obznanio da definitivno završava igračku karijeru, odmah su se pojavile spekulacije oko toga koju bi funkciju u košarci mogao preuzeti. Tu je, jasno, Savez, ali i na Bogdanovića su ozbiljno u jednom trenutku računali i u Ciboni, s njim se nalazio i novi vlasnik Victor Dodig. Dakle, što će biti s košarkaškom budućnošću Bojana Bogdanovića? Osim što je jasno kako on neće biti trener...
- Bilo je priča, a uostalom krećem se u sportskim krugovima, pa se nalazim na kavama, ručkovima ili večerama s ljudima koji vode klubove ili institucije. Košarka je nešto što najbolje znam raditi. A hoću li se vratiti, vidjet ćemo. Siguran sam, pak, ako se budem vratio, onda ću biti sto posto unutra, sasvim je jasno da tu neću doći kao prolaznik. Jer to nisam bio nikada, što god radio.
Kako je nakon silnih godina u inozemstvu, a Bogdanoviću je danas 37 godina, ne računajući one dvije sezone u Ciboni, znači 21 godinu pečalbarenja, živjeti u Hrvatskoj?
- Nikada bolje. Dosta mi je ljudi govorilo kako će mi biti dosadno u penziji, ali meni se čini da trenutačno živim najljepši i najzanimljiviji život. U Zagrebu sam, skočim do Mostara, ljeti sam u Dubrovniku, na jugu, sada imam puno više vremena za ljude koje volim, a s kojima nisam mogao toliko vremena provoditi dok mi je trajala karijera. I drugačije je to u NBA, svaki drugi dan avion, novi grad. U ovome baš uživam.
Osim što neće biti baš u komornoj poziciji u četvrtak. Kad se podigne na noge cijela dvorana u Zadru i kad mu se bude pljeskalo, a on neće biti u dresu i s loptom u rukama...
- Nekako ne volim biti u centru pažnje, posebno ne na taj način. To je za momke koji sada igraju, oni zaslužuju svu pozornost. Uostalom, riječ je i o mojim prijateljima s kojima sam donedavno dijelio svlačionicu i provodio ljeta zajedno, tko zna koliko godina. Sada sam njihov najveći navijač...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....