Koliko može Hrvatska na Eurobasketu? Pobjeda bi bila kad bi se igrači smijali, bacali za svakom loptom...

Svaki put uoči velikog natjecanja, sjetim se izjave Jasmina Repeše. Čak mislim da tada nije bio izbornik.

- Hrvatska je poput tempirane bombe. U stanju je eksplodirati i raznijeti sve uokolo, a u stanju je eksplodirati i uništiti samu sebe.

Evo nas opet. Oprezniji, mudriji, kako u svlačionici, tako i u medijima. Nema spektakularnih najava, nema priče o tome da “vraćamo Hrvatsku tamo gdje joj mjesto”, jer mjesto nam je, uz dužne iznimke, poput Eurobasketa 2013. ili Olimpijskih igara 2016., bilo daleko od postolja. Na kojemu nas nema od 1995. Punih 27 godina.

Godine su učinile svoje i svatko je nešto naučio putem. Svaki Eurobasket je teško prohodna staza. Najteže natjecanje u košarci. Ako mene pitate, bez obzira na to što ovdje nema SAD-a, Argentine ili Australije, Eurobasket je i najkvalitetnije natjecanje, jer ovdje je malo tko zalutao. Ovdje metak možeš doslovno popiti i od Estonije, koju je FIBA rangirala po klasi na posljednje, 24. mjesto. Takav slučaj ne postoji niti na SP, niti na Igrama.

Kvalifikacijski prozori koji su se zaključili u nedjelju, to će zorno pokazati. Kad BiH sredi Francusku, a čovjek bi se bio spreman okladiti da će Francuzi biti jedna od tri reprezentacije koja će dohvatiti postolje u Berlinu, kao i da će BiH teško proći uvodnu skupinu u Kölnu, onda ne treba dalje od toga.

Damir Mulaomerović

DAMIR KRAJAC Cropix

U svemu tome pliva Hrvatska, koja je iza sebe ostavila teški horor na koncu lipnja i srpnja, a onda se tihom diplomacijom slagala reprezentacija kakva će u utorak put Milana. Reprezentacija u kojoj je napokon američki bek (Jaleen Smith), reprezentacija u kojoj svoje zadnje utakmice igraju Bojan Bogdanović i Kruno Simon. Reprezentacija u kojoj je Dario Šarić, iako nije igrao više od godinu dana učinio sve kako bi dobio dozvolu od Sunsa da zaigra i kupi još jednu šansu. Reprezentacija u kojoj je Mario Hezonja jedan od oslonaca, ali i u kojoj je Ivica Zubac ogromna snaga u reketu. Tih šest igrača tražit će ruku pomoći Karla Matkovića, Ivana Ramljaka, Lovre Gnjidića, Dominika Mavre, Roka Prkačina i Tonija Perkovića.

Ono što je Damir Mulaomerović želio dobiti tijekom priprema, uspio je. Ima momčad koja vjeruje da može igrati protiv svakoga. Također, a to je za SN prije koji dan dao naslutiti i Ivica Zubac, “trebaju Grci i nas čuvati”, Hrvatska ima status i kod ostalih. Doduše, imala je i ranije, ali uvijek bi ju pogodio neki zalutali metak, zvao se on Češka u Lilleu ili Rusija u Istanbulu. Barem kad je riječ o dvije prethodne zgode na europskim smotrama.

Hrvatsku FIBA vidi kao desetog favorita Eurobasketa. To je pozicija negdje između ispadanja u osmini finala i prolaska u četvrtfinale, barem matematički gledano. Među osam nismo bili devet godina na europskim smotrama, a od one 1995. i zadnjeg postolja bili smo u osam samo - pet puta. Nikada prežaljene 2001. i 2005. godine, zatim i 2007. i 2009. I 2013. godine, kad smo to ukleto četvrtfinale i prošli, prilično lako kontra Ukrajine.

Sjećam se svake od tih zgoda i znate što je u njima najzanimljivije? Onoga puta kad smo stigli do polufinala, te 2013. godine, za tako što je bilo najmanje šanse. Uoči puta u Celje otpao nam je Marko Tomas, pa su nas zgazili Španjolci u prvoj utakmici turnira, ispali bi i u skupini da Ante Tomić nije pogodio u fiksu protiv Gruzije.

Bojan Bogdanović, Kruno Simon i Dario Šarić i tada su bili u reprezentaciji, Luka Žorić je bio u momčadi, a danas je dio stožera. Imaju oni i ta iskustva.

Koliko može ova Hrvatska? Jezgra momčadi je tu, odnosi u momčadi su posloženi, uloge također, u Poljskoj je to funkcioniralo jako dobro i kad je rezultat bio u minusu. Vjerovali su jedan drugome na terenu.

Klasa je također tu. Nema tu spora, postoji kostur momčadi, imamo profile igrača odgovoriti na svaki mogući izazov. I svi zdravi stižu na podbacivanje.

Ali, nemojte tražiti odgovor na pitanje je li to ova godina. Pobjeda bi bila kad bi se Hrvatska napokon smijala. Kad bi se osjetilo da igrači uživaju, kad bi se bacali za svakom loptom i kad bi odigrali turnir u kojemu u svakoj utakmici ne bi grcali u stresu.

Bio bi to spokoj. Dovoljno za sve. Ako baš pitate.