Hrvatska košarka povukla je dovođenjem Jaleena Smitha važan potez koji je realno morala povući još prije puno godina. Na koncu je povučen u trenutku kad se našla pred zidom, što nije dobro. Važni potezi bi se trebali planirati, a ne služiti kao vatrogasne mjere. Opet stara poslovica kaže "bolje ikad, nego nikad". Može i ona druga - "za dobre poteze nikada nije prekasno". Kako god, dovođenje Amerikanca Smitha potez je koji će pozdraviti svaki ljubitelj košarke u Hrvatskoj. Ako nam je do sada rješenje bio Goran Filipović, koji - bez uvrede - nije dovoljno dobar da bi igrao makar pričuvnog playa u Cedevita Olimpiji, nego igra u njezinoj razvojnoj momčadi Cedeviti Junior, onda doista nema smisla raspravljati o tome trebamo li dovesti naturaliziranog playa ili ne trebamo.
Što - međutim - pokazuje povijest po pitanju stranaca u hrvatskoj košarci? Do sada smo dva puta potegli za njima. Nastupili su na ukupno četiri velika natjecanja, jednom smo igrali polufinale, a tri puta smo turnire napuštali bez željenog rezultata. Jedan od četiri, ili 25 posto uspješnosti nije baš ohrabrujući rezultat. Stoga dolazak Jaleena Smitha doista iskreno pozdravljam, ali daleko je to od poteza s kojim možemo na predstojećem Eurobasketu svakako možemo računati na kvalitetan rezultat. Smith sa sobom ne donosi nikakva jamstva, kao što ih ne bi mogao donijeti ni vrhunski NBA play, što "Hrvat koji to tek treba postati" nikako nije...
Dontaye Draper bio je prvi Amerikanac kojeg smo pozvali pod hrvatski stijeg kako bi pomogao košarkaškoj reprezentaciji. Bilo je to sada već davne 2011., iako smo tada imali Marka Popovića i Roka Ukića u punoj snazi. Međutim, nismo imali rezultat, a i Popović i Ukić nisu u reprezentaciji izgledali kao razigravači koji bi nas mogli dovesti do medalje. Što je u to vrijeme bio cilj uoči svakog odlaska na veliko natjecanje, posebno ako pričamo o Eurobasketima.
Draper se 2010. ukazao u Cedeviti - tada je još bila hrvatski klub s adresom u Zagrebu - te je odmah oduševio igrom. Momčadski igrač, brz, dobar strijelac, odličan asistent Draper se brzo nametnuo u ključnog igrača momčadi. U EuroCupu je imao učinak od 13 poena i 8 asistencija po utakmici. Dovoljno da ga na ljeto sljedeće godine naturaliziramo i uvrstimo u reprezentaciju. Završili smo nastup već u skupini, u kojoj su ispred nas bili Makedonija, Grčka i Finska (očito se Finci kao naša "crna mačka" nisu ukazali baš preko noći). Draper nije igrao dobro, 6,6 poena te 7 asistencija po utakmici. Premalo za prvog playa (Popović i Stipčević bili su mu zamjene, Ukića nije bilo). Dobili smo tek dvije od šest utakmica.
Na Eurobasketu u Sloveniji Hrvatska je zaigrala u polufinalu, što nam je najbolji rezultat unazad ne znam koliko godina. Draper je - međutim - imao manju minutažu i slabiji učinak nego dvije godine ranije u Litvi. Turnir je završio s 5,8 poena i 2,7 asistencija po utakmici. Ali bio je tamo, dao nam je širinu, te je pristojno doprinosio u trenucima dok Ukić nije bio na parketu.
Dvije godine kasnije zaigrao je Draper i na svom trećem Eurobasketu, na kojem smo bili domaćini skupine koja se igrala u Zagrebu. Draper je u toj selekciji postao nevažan igrač. U šest utakmica ukupno je zabio četiri poena(?) uz četiri asistencije. Naravno da nakon toga Draper više nije dobio pozivnicu za Hrvatsku.
Ne bi Draper igrao za Hrvatsku svoj treći Eurobasket da nas drugi američki play Oliver Lafayette godinu dana ranije nije razočarao na Svjetskom prvenstvu igranom 2014. u Španjolskoj. I tada nismo imali dovoljno povjerenja u Ukića, pa je Amerikanac dobio ključeve reprezentacije u svoje ruke, Ispali smo u osmini finala od Francuza, što nikako nije bio kiks, ali smo prije toga gubili od selekcija poput Senegala. Lafayette je odigrao vrlo skroman turnir zabijajući tek 5,8 poena po utakmici, uz 3,7 asistencija. Očekivali smo puno više. Protiv Francuza je ubacio tek jednu loptu u obruč, iako je imao pristojnih šest asistencija. Za razliku od Drapera, Lafayette nikada nije igrao za hrvatski klub. Baš kao ni Jaleen Smith, kojeg sada dovodimo.
Pa kad podvučete crtu, nije problem doći do zaključka zašto je Dino Rađa tako čvrsto bio protiv naturaliziranih igrača u reprezentaciji. Nije baš da su se iskazali, a i u tom polufinalu u Sloveniji 2013. Draper doista nije bio presudan. Međutim, tada smo u reprezentaciji imali Roka Ukića. Danas imamo Gnjidića koji će možda za tri godine postati play koji može igrati ozbiljne reprezentativne utakmice, iako sumnjamo da će ikada biti Roko Ukić. Imamo i Rogića i Filipovića, ali daleko su oni od toga da mogu voditi reprezentaciju koja na Eurobasketu želi biti konkurentna.
Jaleena Smitha ili nekog drugog američkog playa smo dakle jako trebali, a jesmo li i koliko pogodili pokazat će Eurobasket. Nažalost, i reprezentacija i Smith imaju premalo vremena za uigravanje pa čak i upoznavanje. Većina naših igrača ne zna kako izgleda, a kamoli da je igrala s njim ili protiv njega...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....