Nikola Jokić bio je gost podcasta "X&O Chat" koji vodi komentator i sportski novinar Edin Avdić. Ponajbolji košarkaš svijeta otkrio je manje poznate stvari iz karijere, poput one za koji klub navija, koja mu je omiljena glazba, kako mu je bilo dok nije imao novca...
Jokić je govorio i o svojim počecima u NBA ligi, kako mu je bilo kad je stigao u Ameriku, kad je shvatio da može uspjeti...
- Osjećam se dobro. Imam sređen i normalan život, dobre stvari te motiviraju - rekao je, pa se osvrnuo na priče da se u NBA ligi ne igra obrana:
- Tko god to kaže, neznalica je! Evo primjera Luka Dončića, koji s reprezentacijom na velikom natjecanju postiže u prosjeku oko 34 poena, daj da vidim tko će ga spustiti! Ljudi ili ne prate NBA, a ako prate, onda su neznalice. Gledam sve lige, gledao sam Eurokup, neka ekipa je dala 50 poena, to Luka sam daje na utakmici. Ne razumijem taj stav trenera i igrača prema NBA ligi, koja je najbolja liga. Bolje je da se ne kaže ništa nego da se tako nešto lupeta.
Kada je shvatio da može uspjeti u NBA ligi?
- Kada sam dobivao minute u drugoj četvrtini, gdje smo igrali dobro, konstantno, bili smo prepoznatljivi i radili prednost. Tu sam shvatio da mogu pridonijeti momčadi da igra bolje i u tim nekim akcijama sam dobivao lopte. Pa smo nas nekolicina zajedno prešli u prvu petorku, ja umjesto Nurkića, koji se ozlijedio. Neki ljudi kažu da su me pogurali iz menadžmenta, netko kaže da nisu, ali nisam siguran.
Kakvo je bilo prilagođavanje na NBA ligu?
- Najveći problem bili su mi brzina i terminologija. Kada sam počeo igrati, imali smo razne igrače, Anthonyja Daviesa koji igra licem, može puknuti, dobar je strijelac, on je tad bio skorer, dao je 50 poena izravno nada mnom. Imao si Drummonda i Monroea u Detroitu, koji su bili druga vrsta igrača, imao si Adamsa i Kanaera u Oklahomi, druga vrsta, Towns koji je dolazio, Porzingis... Da se privikavam na te igrače, defanzivno sam se mnogo gubio, teže mi je bilo priviknuti se nego ofenzivno. Nisam ja danas neki defanzivni igrač, ali eto. Bilo je raznovrsnih igrača, posebno danas, visoki na malom i tako dalje. To mi je bilo najteže, naučiti igrače, kretnje... Zubac i ja kada se sudarimo punom snagom, sa po 130 kila i 210 centimetara, to sve puca. Kad pukne, to su kontakti ozbiljni. Brzina je bila u smislu kako su probojni, kako su skočni, jaki u kontaktu, tada sam igrao i s Duncanom. Bilo je svega i svačega na što se trebalo naviknuti.
Priznao je kako voli tamburaše:
- U nekim sam trenucima jako emotivan. Za mene su tamburaši, društvo za stolom, najveći vrhunac provoda. Išao sam na koncerte, išao sam u diskoteke, išao sam u klubove, strane i domaće, rock... Vrhunac provoda su tamburaši. Ja sam s mamom išao s deset godina u kafanu! To sada možda zvuči loše, ali ja sam zahvalan na tome. Volio bih da se ljudi ponašaju u kafani kako se moj tata ponaša u kafani. Sad je malo ostario, ali i dalje je... To je institucija. I naučio sam i pjesme i kako se ponaša i kako se pjeva, i kako se naručuje, kako se zove konobar, kako se pije piće, kako se ponaša ako se razbije čaša. Pritom moj tata nikada nije razbio čašu, nikada ga nisam vidio. Ja jesam. Često mogu zaplakati na pjesmu.
Jeste li imali strah i tremu?
- Nije me bilo strah. Ja sam sa svake utakmice u Megi išao kući i dan-danas idem kući svaki put. Tako i moj ujak, koji je prije 40 godina otišao u Austriju, vraća se kući, takvi smo. Imao sam tremu u igri, ne volim novo, nove ljude, novo okruženje, ništa ne volim novo. I sad imam krug ljudi s kojima se družim, sve isto, ne volim nove stvari. To je možda loše. Imao sam sjajne veterane i kada sam bio mlad, non-stop su me vukli nekamo, posebno je dobro kada su dobri ljudi. Na primjer, Mike Miller svaki put u odijelu, meni je to ostalo u pamćenju, to jesu sitnice, ali eto. Da nisam bio tada u sirotinjskoj situaciji, možda bih i ja nosio odijelo, ovako sam nosio Denverovu trenirku. Imao sam tremu, ali sam imao i sreće.
Posebno se osvrnuo na Ljetnu ligu:
- Ljetna liga nije za centre, posebno igrače kao ja iz Europe. Ne znam koji mi je bio prosjek, ostavio sam dobar dojam, kao što sam igrao u Somboru i u Megi i u Vojvodini, ja sam tako igrao i tamo, uz neke dodatke. Odradio sam tu nešto, obično igrači odu kući, a ja sam ostao u Denveru. Tu sad igrači dolaze, mjesec i pol dana nitko nije došao, od lipnja do kolovoza, ja stvarno sam. Trenirao sam pet dana tjedno, napredovao sam i fizički. Isti tim sam imao prije 11 godina i danas.
Prisjetio se dana kad je draftiran:
- Brat me zove iz New Yorka, slavi, draftiran sam, ja sam spavao. Imao sam 18 godina, nisam razmišljao o tome tada. Nisam gledao NBA, gledao sam najbolje poteze, onaj NBA Action, to smo svi morali gledati. Ali uvijek mi se sviđala liga. Uvijek je to bila neka magija. Došao sam u SAD sa Strahinjom na Ljetnu ligu, tadašnja djevojka je išla u školu u Oklahomi... Dolazimo mi, ja nisam imao dinara iz Mege, možda tisuću-dvije eura. Oni nam daju, tipa 75.000, neku cifru, da platim stan, sam sam ga tražio, sve sam. Igramo u Las Vegasu Ljetnu ligu, svi smo bili tamo, i Strahinja i Nemanja idu i kupuju 100 pari čarapa. Ja se gledam, nemamo dinara, što ćemo raditi, kakve čarape. Ja se naljutio, nemamo para, ljudi, jeste li normalni?! Oni otvaraju, ne trebaju mi čarape!
Pričao je i o utakmici protiv Cedevite, kada su ga optužili da je sabotirao da ne bi otišao u Barcelonu:
- Nisam, nisam. Imao sam tih momenata i u NBA ligi, ne znam zašto, je li to neki inat, nisam bio agresivan, ne šutiram na koš. Ja stvarno ne znam, dođe mi takav dan i nisam htio. Tu sam ja, ali uvijek pronađem ekstra pas, trener me htio ubiti. Nisam sabotirao.
Divi se Novici Veličkoviću:
- Sjajne uzore sam imao, igrače koji su došli tada, Bobi, Veličković, Varda, Kešelj, Musli, imao sam od koga učiti. Vardi sam još dužan 50 eura, dao mi je jer nisam imao da odem kući, bilo je to prije 13 godina. Nisam mu vratio i neću mu ni vratiti. Sjajna stvar za mladog igrača je da ima nekoga tko će mu pokazati kako treba, u NBA ligi sada nedostaje veterana. Novicu sam obožavao, pisao sam na Facebooku da pobijedi Partizan, nisam navijao za njih niti navijam za ikoga, to je bilo za njega. To nedostaje sada mladim igračima, mentori. Tako me Dejan Milojević učio.
Kasno je postao svjestan sebe.
- Sve mi se brzo događalo u karijeri. Sombor, Novi Sad šest mjeseci, Beograd šest mjeseci, draft, ulazak u prvi tim... Nekako sve blagom uzlaznom putanjom, gdje sve ide redom. Možda je i dobro što nisam stigao shvatiti gdje sam i što sam. U Megi sam shvatio da mogu igrati košarku, nisam znao na kojoj razini, kada sam bio MVP, shvatio sam da mogu živjeti od toga, nisam znao samo na kojoj razini mi to može biti posao. S 18 godina sam se mogao nositi s iskusnim igračima, velike kvalitete, Partizan, Zvezda, Bayern, imali smo i takve utakmice, s velikim imenima, euroligaški igrači. Shvatio sam tada da mi to može biti posao.
Koji je sport prvo zavolio?
- Prvi sport koji sam igrao je košarka, braća moja su igrala košarku. Na vratima smo imali koš, tu je počelo, kada sam bio mali, igrao sam protiv njih dvojice. Naljutim se na njih jer me tuku, ja počnem plakati... Uglavnom, igram ja protiv njih dvojice, oni se naljute jer ja plačem jer me guraju na vrata, padnem, pa mama dođe: ostavite Nikolu, ja u suzama... Tako je bilo samo da bih se igrao s njima. Ja se sjećam, moj brat Strahinja je igrao za Spartak kada sam bio mali, provodio sam pet-šest dana kod njega, išao sam s njim na trening, uvijek su me vukli sa sobom. Uvijek kada su dolazili i kad su izlazili u grad, išli na basket, uvijek su me vukli sa sobom. Imao sam stvarno lijepo djetinjstvo, učinili su ga punim uspomena i doživljaja. Neki su za priču, neki nisu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....