Srpski superstar otvorio dušu: ‘Ne volim ovaj život, da me barem jednog dana nitko ne zna‘

Nikola Jokić oduševljava na NBA parketima iz tjedna u tjedan. Teško je više i pobrojati sve triple-double učinke i maestralne poteze MVP-ja prošlosezonske finalne serije. Ipak, već je svima poznato da se Srbin teško uklapa u showbiz svijet američke scene. S konstantnom pozornošću Jokić se do sada hladnokrvno nosio i zbog toga stekao status svojevrsne antizvijezde.

O svojoj prilagodbi, rutinama i privatnom životu govorio je u podcastu svog suigrača Michaela Portera Juniora. Čini se kako je centar Denver Nuggetsa napokon do kraja otvorio dušu, a istaknuo je da su ovo najbolja pitanja koja je dobio otkad je stigao u NBA ligu.

Što te motivira nakon svih uspjeha koje si ostvario?

- Motivacija je to što postanete opsjednuti uspjehom, kao i pobjedama, posebno što mi sada radimo kao momčad. Želimo pobijediti svaku utakmicu. Pobjeđivanje je životni stil za nas i postali smo opsjednuti tim. Zabavno nam je kada pobjeđujemo, a kada izgubimo ne osjećamo se dobro. To je moja motivacija, opsjednutost pobjedama.

Kako se nosiš s pritiskom?

- Kada sam bio rookie bojao sam se pritiska, ali naučio sam ga prihvatiti. Mislim da ako niste uplašeni, ako niste nervozni, ako ne osjećate pritisak, onda niste izabrali pravi sport. Mislim da je to normalno i moraš imati to. Najvažnije da se pripremiš za taj trenutak. U redu, misliš u glavi, ovaj igrač, publika, igraš u gostima... Pravio sam scenarije u glavi što može biti u toj dvorani, s tim igračem, kroz sve bih prošao. Ponekad je drugačije, ali to te pripremi za sve što se može dogoditi. Od početka, pritisak i strah, ma i sada se bojim i osjećam pritisak svaku utakmicu, da će me protivnički igrač prebiti, pobijediti... Moraš imati to. -

Opiši tvoju rutinu u NBA ligi.

- Utakmica počinje večeras i završava kada se istegnem, ne onda kada sat otkuca nulu. Kada idem kući završava utakmica, to je moja rutina. Nisam opsjednut svojom rutinom. Ne mislim da ako ne dižem utege da će biti nešto drugačije, ali tako sam navikao, nisam praznovjeran. Nekada ako promašim na zagrijavanju, idem dalje. Ne opterećujem se. To mi pomaže da skinem pritisak. Moja utakmica uvijek počinje i prije samog početka. Odmah razmišljam o sljedećem protivniku, što će uraditi i time se nosim. Ti ne moraš razmišljati tako, ali ja razmišljam tako. Volim biti spreman, to mi i skida pritisak jer znam što će protivnici uraditi i to mi pomaže. Dobro čitam akcije, znam što će se dogoditi i to mi pomaže. Sjećaš se protiv Clippersa kada sam ti rekao, "Mik stani ovdje!", ha-ha.

Sigurno nije bilo tako i kada si tek došao u Ameriku?

- Došao sam ovdje kao treća, četvrta, peta opcija, bilo je drugačije, bio sam mlad, ništa nisam znao. Misliš da je to samo košarka, ali to je tek 20 posto svega. Sada mogu reći da je košarka najlakši dio svega. Umoriš se, promašiš... Sve je to dio toga. Kada naučiš imati svoju rutinu, evo ja sam u prve tri godine naučio nešto i onda učio sve više. Poslije toga sam promijenio ishranu, da bolje šutiram, da smršavim, da se razvijem...

Ti si skroman tip. Žudiš za normalnim životom i ne želiš biti poznat?

- Ne volim ovaj život. Mi smo samo košarkaši i dobri smo samo u onome što radimo. Ali, mediji su oko nas i plaćeni smo zbog svega toga, medija i popularnosti. Ali biti poznat... Netko to voli, netko ne voli. Kada završim karijeru volio bih da me nitko ne zna. Volio bih da se moja djeca sjećaju mene kao oca, ne kao košarkaša. To je moj cilj. Da nemam telefon, to mi je također cilj. Samo da budem normalan i da živim u trenutku. Da budem normalna osoba, da pijem s prijateljima, da se igram s djecom, da jašem konje... Tužan sam jer kada odem u kafić, restoran ili na utakmicu, svi vade telefone i snimaju me. To je ružno. Samo želim živjeti svoj život.