U subotu, 20 godina i još mjesec i pol od prvog debija, Slaven Bilić započinje drugu eru na kormilu hrvatske reprezentacije. Što se promijenilo u odnosu na 2006. i kakvog Bilića II možemo očekivati? Možda bismo retorički mogli korektno odgovoriti "a što se nije promijenilo u ta dva desetljeća... osim, naravno, Luke Modrića"...
U odnosu na prvu utakmicu 16. kolovoza 2006., u Livornu, protiv svježeg svjetskog prvaka Italije, niti jedan igrač više nije aktivan osim kapetana. U odnosu na posljednju utakmicu te ere, 18. lipnja 2012., u Gdanjsku protiv Španjolske, Bilić je 14,3 godine kasnije zatekao Modrića, ondašnju rezervu Perišića, a nadređeni mu je kao direktor postao onomad podređeni Pletikosa. Svi ostali akteri poraza s kasnijim (potvrđenim) europskim prvakom također su bivši nogometaši. Između te dvije stanice Bilićevog prvog izborničkog itinerara bilo je 65 nastupa.
Samo su Miroslav Blažević (73) i uvjerljivo najduži Zlatko Dalić (111) imali više utakmica. Era Blažević imala je prosjek 1,75 bodova po utakmici, a Dalićeva 1,86, dok je Bilić dostigao najviši prosjek 2,15. No, razlika je velika jer su i Blažević i Dalić osvojili medalje na SP-u. Teško dohvatljivi Dalić čak dvije i to zaredom, uz fantastičan domet finala u Rusiji 2018. Uz to u Bilićevoj prvoj eri igralo se bitno više prijateljskih utakmica, pa je tu kroz 24 utakmice (15 pobjeda, 7 remija i dva poraza sa Švedskom i Nizozemskom) bildao statistiku.
No, tadašnji Bilić morao se suočiti s dvije krajnosti osjećaja. Kad je startao bio je svježe (trenersko) lice, nacionalni junak zbog transformacije neuspješne u uspješnu Vatrenu reprezentaciju. Veliki crescendo u 15 prvih utakmica, s 13 pobjeda, uključujući dvije senzacionalne nad Engleskom u kvalifikacijama za EP 2008, te jedinim porazom u Skoplju, kad je u poluvremenu stigla vijest o osiguranoj vizi, djelovali su kao detonator velike euforije.
Vrhunac te zbilje bio je nastup na EP-u, gdje je Hrvatska u Austriji imala tri pobjede u grupi (i nad Njemačkom), i bila je na minutu od plasmana u polufinale. Dramatični gubitak s Turcima (izvođenje 11 m) označio je početak loše faze, jer se Hrvatska nasukala u ambiciji odlaska na SP 2010. Bilić je u kreditu javnosti ostao na klupi reprezentacije i onda se fokusirao na EP 2012. Tamo se stiglo kroz dodatne kvalifikacije, protiv Turske, i uz jednu od vjerojatno najboljih tehničko-taktičkih predstava Bilićeve vrste u Istanbulu (3:0)...
- Da, igrali smo zbilja dobro, ali što to vrijedi kad smo ispali. - odgovorio nam je Bilić u miks-zoni stadiona u Gdanjsku, u posljednjoj utakmici šestogodišnje mu izborničke ere, nakon nesretnog poraza od Španjolske. Hrvatska je u Poljskoj doista dobro igrala, ali imala je peh da je u grupi sa Španjolcima i Talijanima, koji će se potom naći i u finalu...
Onaj Slaven Bilić je "daleki rođak" aktualnog Slavena Bilića. Dijeli ih 14 godina, mnoštvo mijena u svijetu nogometa, u hrvatskoj zbilji i dakako u prijeđenom putu splitskog trenera. U 2006. je bio trenerski rooky, uz dvogodišnji staž s U21. U 2026. je Bilić 20 godina stariji, osam raznolikih klupskih epizoda iskusniji (Rusija, Turska, Engleska, Saudijska Arabija, Kina) te posljedično financijski situiraniji odnosno nezavisan. Sve su to logične odrednice, ali što nam to proteklo vrijeme nagovještava u kontekstu Bilićevog drugog upravljačkog mandata najpopularnijom nacionalnom momčadi Hrvatske?
- Došao sam ovdje napraviti veliki rezultat!" - definirao je ambiciju Bilić za idući ciklus. Prilično hrabro, iako svjestan da je prethodnik Dalić (p)ostavio visoku letvicu očekivanja, a koja će biti metar prosudbe njegove uspješnosti.
Bilić je iznio taj stav, kako je naveo, temeljem kvalitete reprezentacije. Dalić mu je ostavio grupu za koju se može (i logično je) kazati kako je većinski formirana za više budućih ciklusa, uz nekoliko veterana predvođenih Modrićem, Perišićem, Kramarićem, koji su štit mlađima u procesu sazrijevanja. Poziv, primjerice, 32-godišnjaku Mišiću pokazatelj je da Bilić prije svega potvrđuje natjecateljski pristup za put do EP 2028. Pritom se bitno razlikuje od Bilića 2006., koji je tada značajno pomladio reprezentaciju i nije imao terete velikih ambicija. One su tek kasnije sazrijele nakon tog prvog uspješnog ciklusa kvalifikacija..
Danas, nakon dvije svjetske medalje, ambicija Hrvatske i njenog okruženja seže u zonu borbi za medalje. Pritom, valja spomenuti, jedini put kada je u konkurenciji EURA Hrvatska bila doista blizu polufinala to je bilo upravo sa Bilićem 2008., u Austriji. To je i jedini put da je reprezentacija upisala sve pobjede unutar grupe...
Što može novog ponuditi dva desetljeća iskusniji izbornik Bilić? Na tehničko-taktičkom planu neke posebnosti nije logično očekivati. Prije svega zato što je kadar reprezentacije više-manje definiran, a kao takav je na SP-u odao svoje vrline i limite. Vatreni imaju forte u tehničkom pristupu, kontroli posjeda, kombinatorici i na tom planu se mogu uspješno suprotstaviti svakome. Vatrenima ostaje limit u brzinskom potencijalu i izboru određenih pozicija (bek, krilo). Ukoliko bi se moglo nešto više tražiti onda je to da se osnaži obrambena koncentracija, pogotovo na prekide, i ubrza kombinatorika. Za to je potrebno da reprezentativci više trče bez lopte i time se pozicioniraju za primitak lopte te istodobno za pokrivanje terena kad suparnik ima posjed.
Bilić je u prvoj eri najčešće igrao u formaciji 4-4-2, koja je sporadično mijenjana u 4-2-3-1. Pokušao je prije EP 2012. sa 3-5-2, ali je brzo odustao. Današnji Bilić, koji je u osam klupskih era pragmatično mijenjao formaciju ovisno o ambicijama i mogućnostima kluba odnosno kadra, sugerira da su formacije samo igra brojki, sa kojima se najviše bave mediji. Dijelom se to može prihvatiti, kao i teza da je samo pomicanje jednog-dva igrača za desetak metara unutar jedne utakmice dovoljno da se mijenja i taktička formacija. No, neki bazni format momčad mora imati, pogotovo što nema rješenja "specijalista" za svaku poziciju, te se onda lakše održava taktička disciplina unutar sustava...
Sve te teorijske priče trebaju dobiti svoje potvrde, ili demantije, unutar utakmica. Nije realno očekivati da će ovaj tour de force u rujnu biti prilika da Bilić inaugurira značajnije novotarije. Liga nacija je natjecanje, a kada je kompeticija u pitanju onda u Hrvatskoj odmah rezultati nameću (vrlo utjecajnu) atmosferu u i oko reprezentacije. Povrh svega raspored nudi odmah visokorizične situacije. Unutar 11 dana igraju se četiri utakmice, a Vatrenima su suparnici dva puta svjetski prvak Španjolska, finalist prošla dva EURA i polufinalist SP-a Engleska te suparnik iz kvalifikacija Češka. Bilić će trebati prije svega upravljačkih vještina da pozvani kadar s 26 igrača pravilno rasporedi po utakmicama, a kako bi reprezentacija bila fizički na razini izazova, potom i tehnički konkurentna. Odnosi se to prije svega na veterane za koje je iluzorno očekivati da mogu igrati u istom ritmu svaka tri dana.
Rezultat je kao baznu ambiciju svojeg novog mandata nametnuo sebi i Slaven Bilić. No, u rujanskom ciklusu možda je najvažnije da izbornik dobije ključne informacije u kontekstu bliže perspektive, odnosno da mu bude jasno tko je u prvom planu za dalje, a tko (među 26 plus pretpozivi) se neće uklopiti u njegovu viziju igre. Prve nagovještaje te vizije (i važne odluke) je zato realnije očekivati u utakmicama u listopadu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....