Ivan Bilić, predsjednik Hajduka, našao se, u završnici nedavne utakmice protiv Istre 1961, na vulgarnom udaru navijača Bijelih, onih koji se u žargonu diče nazivom „prgava familija“.
Poslije izjednačujućeg gola Istrijana za ipak neočekivanih 2:2 na Poljudu, najprije se s tribina sručilo gromko skandiranje „Uprava odlazi“, da bi se zatim navijači uvredama okomili na predsjednika splitskog kluba. Ajde, i u ranijim prigodama bilo je takvih provala nezadovoljstva na račun niza predsjednika Bijelih, ali onakva negativna aklamacija protiv kompletnog vodstva kluba odjekivala je Poljudom, prvi put, otkako je prije 15 godina, 19. srpnja 2011., od strane Kluba navijača Torcida uspostavljena udruga Naš Hajduk.
Revolt navijača
Postalo je jasno, kompletno vodstvo Bijelih nalazi se na „gingoli“, to jest po splitski „ljuljački“, sudbina Ivana Bilića i trenera Gonzala Garcije postala je upitna, ovisna o rezultatima prve momčadi u predstojećih pet utakmica do kraja kolovoza (tri kvalifikacijske za Konferencijsku ligu i dvije za bodove u prvenstvu). Takav revolt je, po općem uvjerenju, bio sasvim prirodan, obzirom na problematično stanje kluba.
Naime, u slučaju neuspjeha, u prvom redu eventualno izostalog plasmana u grupno natjecanje KL-a, kojemu se navijačka armija „bijelih“ nada već punih 15 godina, teško da bi trener Garcia mogao ostati na klupi Hajduka. Čak i pod cijenu isplate enormne svote eura, navodno 600.000 za otkaz u drugoj godini ugovora.
Izlišno je sada nagađati tko su kandidati za preuzimanje „bijelih“. Standardni, od ranije spominjani, Silvio Čabraja, trenutno bez angažmana, na odmoru u Trogiru. Mario Carević, kojemu je prije ili kasnije zacrtan dolazak na Poljud, dok je u sferi fantazije povratak Valdasa Dambrauskasa, bez obzira na uvjeravanja njemu bliskih ljudi kako Litavac od naprasne smjene 12. rujna 2022. (poraza od Šibenika) i danas sanja o Hajduku. Teško je pomišljati na novi angažman Dambrauskasa, posebno zbog njegove iznimno uspješne karijere kao trenera azerskog Sabaha (osvojena povijesna dupla kruna plus osiguran plasman najmanje u Europsku ligu). No, za tu zagonetku, tko poslije Garcije, rješenja ipak ima, dok je suprotna situacija u slučaju „impeachmenta“ predsjednika Bilića.
Njegov izbor za čelnog čovjeka splitskog kluba, u travnju 2024., predstavljao je veliko iznenađenje. Kao prvo, tko ga je izronio i gurnuo na prestižnu fotelju, a onda, nastavno, koliko je samostalan u odlučivanju, obzirom na seriju diskutabilnih kadrovskih rješenja. U slučaju smjene Bilića, u mladosti vatrenog torcidaša, pa kasnije biznismena, koji se, po nekim njegovim izjavama, ohladio od nogometa, a automatski i Hajduka, postavlja se pitanje bez pravog odgovora: tko će biti sljedeći…
Dosadašnji predsjednici
Otkako je Branko Grgić, drugi po zaslugama, uspjesima i trajanju mandata (sedam godina, od 2000. do 2007.), ostao iza nenadmašnog Tita Kirigina (deset godina predsjednik, ali još pet godina najvažniji akter uprave), uslijedila su imenovanja, manje-više upitnih izbora. Čitave duzine čelnika, među kojima je najbolji dojam ostavio ugledni splitski odvjetnik Mate Peroš, pa čak i Joško Svaguša na račun toliko spominjanog proboja Hajduka do grupnog natjecanja Europske lige 2010.
U povijesti, onoj dalekoj, do Drugog svjetskog rata, defilirali su kao predsjednici viđeni Splićani, njih 19. Po dva mandata imali su Vladimir Šore, jedan od petorice osnivača kluba, te Vjekoslav Fulgosi i Antun Grgin. A onda je u ratno doba kormilo kluba predano kapetanu, prvom splitskom olimpijcu iz 1924., Janku Rodinu, koji je imao značajnu ulogu u partizanskoj epopeji Hajduka.
U poslijeratno vrijeme, u novom režimu, politika je diktirala izbor predsjednika, poslije Kirigina došla je moda diktata jednogodišnjih mandata. A otkako je Hrvatske, nastavljen je utjecaj dnevne politike, sve dok se 2011. udruga navijača Naš Hajduk nije dokopala prava izbora Nadzornih odbora. Od tada, svjedočilo se imenovanjima desetorice (Marin Brbić dva puta, uz tri v. d. predsjednika)…
U toj galeriji likova, treba se prisjetiti, svojevoljno su odstupili Petar Alfirević, Slaven Marasović, Mate Peroš i Jasmin Huljaj, dok su se dogodile četiri prisilne smjene:
- Josip Košta, inače predsjednik Okružnog suda, dobio je otkaz zbog „afere Planinić“ i namještanja rezultata u trokutu Hajduk, Željezničar i Trešnjevka (sezona 1963./64.);
- Željko Kovačević, visoko pozicionirani gospodarstvenik (HEP), morao je silom prilika odstupiti poslije otkrivanja financijskih malverzacija u poslovanju Hajduka (na udaru pravosudnih organa našla se grupa članova uprave), ali je taj kazneni predmet poslije dvadeset godina sudovanja otišao u zastaru;
- Ivan Kos, koji je, tko zna kako, iz Osijeka sletio u fotelju predsjednika, ali je odletio poslije „presude“ navijača, koji su sugerirali Kosovu smjenu s nacrtanim transparentom, crtežom crnog kosa, ptice na raketi;
- Lukša Jakobušić, koji je, kao etablirani sportski funkcionar vaterpolista Juga, bez uobičajenog natječaja, dekretom Nadzornog odbora, doživio je smjenu zbog niza njegovih eskapada u odlučivanju faraonskim načinom. I to u trenutku kada se usudio zamjeriti „prgavoj familiji“ na račun njihova ispada, točnije upada na teren poslije poraza „bijelih“ u polufinalu kupa protiv Dinama…
E, sada, ponovimo, dok se eventualno može osigurati zamjena trenera, po svemu ispada da je vrlo teško naći adekvatno kadrovsko rješenje za predsjednika. Mnogo je nadobudnih, oni bi rado naslijedili Bilića, jer je funkcija predsjednika Hajduka vrlo prestižna u društvu. Jedan od uspješnih prvaka uprave, Nadan Vidošević, svojevremeno je otvoreno priznao:
- Više mi je u životu značio izbor za predsjednika Hajduka nego što sam bio postavljan na niz značajnih političkih uloga…
Bez konfortacije s navijačima
Predsjednici Hajduka izbjegavali su od davnina bilo kakvu konfrontaciju s navijačima, tu i tamo klub se službeno javljao s priopćenjima i kritikama na račun čestih ispada, koji se ne mogu na drugi način okarakterizirati nego nesportskima, nasilnima, pa doslovno huliganskima. Splitski klub prečesto, financijski, gotovo konstantno ispašta zbog korištenja pirotehničkih sredstava na utakmicama na Poljudu i gostovanjima (iznimka su u posljednjih petnaestak godina europske predstave). Torcida u mnogim prilikama, otkako je Hrvatske, iskazuje svoje domoljublje, slavi heroje Domovinskog rata, kao što se to zdušno radilo do prije šezdesetak godina i s partizanskim junacima.
S tribina Poljuda, na susretu s Istrom, osim žestokih prosvjeda na račun predsjednika i uprave kluba, dogodila su se i neprimjerena skandiranja, tipa ZDS, što bi se možda moglo prije shvatiti kao revolt prema vlastima nego nekom ideološkom zadojenošću. Ali na sve nesportske ispade svojih navijača/članova, trenutno ih je 104.669, koji broj svakodnevno bubri, premda u posljednje vrijeme on stagnira, službeni Hajduk u pravilu ne reagira. Ali, za razliku, povremenih pokušaja da, uz pomoć PR-izmišljotine nazvane hajduk.authentic, povremeno pokušava ispraviti pojedine objave u medijima.
Otkako je u igri složna kooperacija udruge „Naš Hajduk“ i Kluba navijača Torcida, nisu se događali incidenti takvih volumena zbog kojih je momčad ispaštala i bila prisiljena kao domaćin igrati u Šibeniku, Rijeci, Varaždinu i Osijeku ili pred praznim tribinama. Jedna od takvih huliganskih provala dogodila se zbog dva uzastopna poraza od Dinama na Poljudu, najprije 0:1 u prvenstvu (30. ožujka 2024.), pa poslije pet dana također 0:1 u kupu, što je nagnalo Lukšu Jakobušića na harakiri očitovanje javnosti: „Osjećam sram, krivica je moja, nismo bili Hajduk ni na terenu ni izvan njega“. Ta dva poraza prouzročila su smjene Jakobušića, Nikoličiusa i Karoglana, uz kažnjavanje momčadi (sljedeće dvije utakmice protiv Osijeka i Rudeša bez gledatelja).
Daleko ozbiljniji incidenti uzeli su maha poslije eliminacije „bijelih“ s europske scene u ljeto 2009. od strane Žiline (1:1 u gostima, 0:1 na Poljudu), kada su uslijedili dramatični pokušaji prodora frustriranih nezadovoljnika u klupske prostorije, sa sjevera su ruknuli na teren, sa zapadne tribine napadi su se usmjerili na svečanu ložu, policijske snage dugotrajno su obuzdavale bijesne navijače…
Torcida je poslala ultimatum: „Imate 24 sata da napustite klub“. Svoje odstupanje s funkcije odmah su dali dva čelnika, Mate Peroš i Luka Miličić, direktor Fredi Fiorentini ponudio je ostavku, navijačke vođe Žan Ojdanić i Stipe Lekić „pritisnuli“ su gradonačelnika Željka Keruma na akciju. On je vodstvo kluba povjerio svojem prijatelju Jošku Svaguši, ali na to imenovanje navijači su dugo iskazivali nezadovoljstvo, stalno se u koru pjevalo: „Krafne, kiflići, mafija i lopovi, Joško Svaguša odlazi iz kluba“…
Vrzino kolo
Teško se snaći u tom kolopletu rokada, često namještaljkama izvedenih po interesima pojedinaca, dogovaranja klanova, dodvoravanja… Od tog debakla sa Žilinom, daleke 2009. na Poljudu nema mira, sve ispada po onoj „sjaši Kurta, da izjaši Murta“…
Sveukupno, evo činjenice:
*Ante Miše je uoči uzvrata sa Žilinom, demisionirao zbog poraza od Zadra u Splitu (0:1)
*njegov nasljednik Ivica Kalinić, tijekom utakmice protiv Žiline na klupi, nažalost doživio je srčani infarkt, privremeno vodstvo momčadi se našlo u rukama Joška Španjića…
*glavni pokretač promjena gradonačelnik Kerum zagovarao je dovođenje stranca i to po savjetima Ivice Šurjaka, ali prvi njihov izbor Rumunj Laszlo Bölöni, ipak nije prihvatio ponudu,
*onda je angažiran Talijan Edi Reja (13 utakmica), naslijedio ga je Stanko Poklepović, koji je Hajduka odveo slijedećeg ljeta u ligaško natjecanje Europa lige.
* poslije Špace (prvih dvanaest kola 2010/11,, kao vd Španjić, pa Goran Vučević i ponovo Miše…
I tako od tada do danas na Poljudu pravo vrzino kolo. Na klupi Hajduka redale su se promjene trenera, evo do Gonzala Garcije, nevjerojatnih čak 27! A poslije Svaguše 2010. do Ivana Bilića 2014. nanizalo se deset predsjednika!?
U međuvremenu, poteštat Kerum, zajedno s gradskim vijećem, praktično je predao vlast navijačima, to jest udruzi Naš Hajduk… Koji su, eto, najnovijim prosvjedima zatražili nove smjene vodstva Bijelih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....