Na Svjetskom prvenstvu U-17 odigranom 2015. godine u Čileu hrvatska kadetska reprezentacija stigla je do četvrtfinala, a dečkima koje je vodio izbornik Dario Bašić predviđala se sjajna budućnost; neki su ih kovali u zvijezde i prozvali Čileancima 2.0, povlačeći paralelu s reprezentacijom Jugoslavije iz 1987., koja je u toj državi bila juniorski svjetski prvak, ponijevši nadimak Čileanci. Robert Prosinečki, Davor Šuker, Zvonimir Boban, Robert Jarni, Igor Štimac i Dubravko Pavličić kasnije su postali Vatreni.
No, godine su poletjele i dok su Čileanci sa 28-30 uglavnom bili na vrhuncu karijere, Čileanci 2 do 2026. skoro da su nestali s popisa izbornika Zlatka Dalića, a kakvu sezonu u Wolfsburgu ima Lovro Majer i on pleše po rubu popisa. Pritom ćemo dodati da je zbog ozljede Majer preskočio Čile. Nedavno u Orlandu bili su samo još Nikola Moro i Martin Erlić, čija je pozicija uglavnom pričuvna. Nestali su s radara Vatrenih Josip Brekalo, Borna Sosa i Luka Ivanušec, kojima se predskazivala najveća karijera, a nikad na njemu bitnijom točkom nisu ni bili Adrian Šemper, Branimir Kalaica ili, primjerice, Davor Lovren, koji više niti ne igra. Danas ti dečki "ganjaju loptu" od Petice do petog ranga hrvatskog nogometa, jer Bruno Šutalo je u Župi Dubrovačkoj, a u četvrtom stupnju su Karlo Majić (Inker Zaprešić) i Matej Hudećek (Graničar Đurđevac).
Je li generacija 1998. godišta bila precijenjena? Jesu li tim igračima pridavane kvalitete kakve nisu imali? Jesu li podbacili ili postigli što je bilo realno? Može li netko od njih još uzletjeti? Pitali smo Bašića i tadašnjeg koordinatora HNS-a Iliju Lončarevića. U odgovorima su ostali oprezni. Pogotovo Bašić. Rekao je:
- To je bila jedna od najboljih generacija hrvatskog nogometa, koja je napravila jako dobre rezultate u mlađim kategorijama i možemo biti ponosni te vrlo zadovoljni s onim što je postigla. Mnogi su došli do liga Petice, ali karijere su izgradili i oni koji su ostali razinu ispod toga. Naravno da su se određenim igračima predviđale još puno veće stvari. Iako, kad si na razini Petice, nijanse odlučuju hoće li netko igrati u petom ili šestom klubu ili u prva dva – forma u datom trenutku, odabir pravog kluba, suigrači, zdravlje... Zašto neki koji su pokazivali najviši potencijal nisu ostvarili visoku kvalitetu? Nema jednog zajedničkog razloga, to je kompleksno pitanje. Pojedini igrači biološki su bili napredniji nego što je bila njihova stvarna dob te su rano dosegnuli maksimalan potencijal. Iako sada imaju 27 ili 28 godina, još imaju vremena da neki budu nositelji reprezentacije. Nije ni realno očekivati da iz jednog godišta bude tako puno reprezentativaca. To je dobro pogođena i vođena generacija, premda mi je za pojedine žao što nisu napravili više.
Lončarević se sjetio kad ih je prvi put "skenirao":
- Došao sam 2014. godine pogledati tu generaciju u Lučko, dobio sam od ljudi iz Dinama i HNS-a informaciju da u njoj ima jedanaest budućih A reprezentativaca. Rekao sam: "Ljudi, ne zalijećite se, to ne postoji, to se ne može dogoditi!". Ponudio sam okladu: ako izađu 3-4 igrača za Dinamo, to će biti svjetsko čudo. I ja sam pretjerao u drugom smjeru jer ipak je izašao velik broj igrača koji su igrali ili bi mogli igrati u Dinamu. S time da Erlića tada uopće nisu smatrali talentom. Majera nije bilo zbog ozljede. Nakon svega kažem da je čudo što je izraslo toliko značajnih igrača. Mnogi su došli do A vrste, a nemoguće je očekivati da njih pet budu nositelji A reprezentacije. Na kraju se ipak pokazalo da ne mogu biti svjetska klasa. Dakle, pogođeno je da je to posebna generacija, ali nije pogođeno da će biti vrh svijeta.
Tko je po vama bio najveći talent?
- Osobno sam bio najviše uvjeren u Moru i Brekala, a za razliku od mnogih vjerovao sam u Erlića, što se potvrdilo. I Moro i Brekalo su napravili puno, igrali su ili igraju u Petici, ne možemo reći da netko nije uspio ako nije u Realu ili Barceloni. Imao sam visoko mišljenje o Ivanušecu, a kasnije o Majeru, za kojeg nisam siguran gdje je zapeo. Smatrao sam da će biti jedan od nasljednika Luke Modrića. To je na neki način i pokazivao, međutim sporadično. Trebao je uhvatiti bolji kontinuitet.
Pojedini su bili na Euru U-21 bitni akteri kao mlađi uzrast još 2019. godine, neki 2021., da bi zatim stagnirali.
- Svaki igrač ima svoj limit. Njega se ne može procijeniti kad ima 17 godina. Tako je bilo i s Modrićem. To je generacija koja dobiva pozitivnu ocjenu, drugo je što bi nama bilo drago da su Majer ili Ivanušec sad u najvećim klubovima i bore se za Ligu prvaka. Jedan od razloga što veznjaci nisu dobili veću šansu su i dugovječnost Modrića, Kovačića, Marija Pašalića... Nisu imali puno prostora, a kad se stvorio, znao im se dogoditi peh s ozljedama. Trebalo bi dobro analizirati zašto nisu otišli dalje.
No, našli su prostor mlađi – Petar Sučić, Baturina...
- Nikome nije zabranjeno da se istakne. Daj Bože da ih se što više vrati. Što im se poremetilo, oni najbolje znaju. Može mi biti krivo što nisu napravili više, ali za mene su pozitivni, a pred njima je još desetak godina.
Borna Sosa? U Kataru je bio standardan, sada ponovno nemamo lijevog beka, a on nije ni na pretpozivu. Pričuva je u Crystal Palaceu. Za Ameriku ga se niti ne spominje kao opciju. Kako objasniti njegovu situaciju?
- Glupo bi bilo da raščlanjujem igrača na proste faktore, to nije moj posao. Svatko ima svoje karakteristike, u jednom trenutku dosegne maksimum i ne može preko toga. Je li on popustio i nije davao sve, nego se zadovoljio s onim što je postigao, to je tema koje bismo se mogli dotaknuti, ali to ne mogu komentirati jer ne znam. Možda je pogriješio kod odabira nekih klubova. U malo slabijoj konkurenciji od Premier lige mogao bi biti standardan – zaključio je Lončarević.
Sosa i Majer dali su najkonkretniji doprinos, no kad se nekoga titulira novim Jarnijem i novim Modrićem, nije lako opravdati očekivanja. To je sudbina generacije 1998. godišta.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....