Prije nego što popularni Zuhra na kraju reklame poentira sloganom ‘da bi bilo dobro‘, jedna se kutija alata u tri poteza čarobno raspakira i poprimi oblik prozračnog nogometnog stadiona. Ako su vidjeli pobjedničko rješenje za novu maksimirsku arenu, osmjehujem se zajedljivo, šefovi poznatog maloprodajnog lanca građevinskog i vrtnog materijala s pravom su se osjetiti idejno pokradenima. Hej, pa mi smo se prvi sjetili stadiona čije suprotne tribine međusobno skladno komuniciraju, a između njih ostaje dovoljno prostora za prirodnu cirkulaciju zraka!
Prva asocijacija na pobjedničko rješenje novog Maksimira bila je, dakle, Bauhaus, ne toliko kao umjetnički pravac, koliko kao trgovac podnim oblogama, bojama, tapetama i vrtnim ležaljkama. Druga prvoloptačka dosjetka stala bi vjerojatno pod radni naslov ‘Bombonjera 2.0‘, samo što za razliku od one u Buenos Airesu ova Dinamova na rubu maksimirske šume ostaje napola raspakirana. Rođendanski poklon čiju ambalažu slavljenik nije do kraja otvorio, jer se na vratima očito ukazao gost s atraktivnijim darom u rukama.
Iz rezultata anketa na internetskim portalima, gdje više od 70 posto sudionika spušta palac prema dolje, jasno mi je da nisam usamljen u negativnoj reakciji na dizajn novog maksimirskog stadiona. Onima koji pamte originalni Maksimir, izrađen po ideji proslavljenog hrvatskog arhitekta Vladimira Turine, jasna je ideja da se barem donekle citira izvornik. A na tom pravom Maksimiru svaka je tribina vodila svoju politiku, ali na neki šarmantan i zaokružen način, tako da su ti odmah dali do znanja da je natkriveni zapad pomalo ‘hoch‘, a onaj monumentalni istok sa 12 tisuća mjesta narodni i demokratski.
Kada su ga krajem devedesetih krenuli renovirati i nadozidavati - umjesto da dotrajali stadion sruše do temelja i na njegovu mjestu izgrade novu arenu - Zlatko Canjuga i Mirko Novosel su zapravo nesvjesno otvorili vrata gospodinu Frankensteinu. Dalje je ta betonska Rugobica nastavila rasti, utjerujući strah u kosti promatraču gotovo kao ona nedovršena Sveučilišna bolnica u Blatu, tako da trajni razlaz sa svakom njezinom sjenom zapravo nikoga ne bi uzbudio. Prema reakcijama ljudi jasno je da bi Zagreb lakše prihvatio neki modernistički krik, recimo onaj svojedobni Plavi vulkan kjojeg su namjeravali zidati na Kajzerici, nego ovo idejno rješenje arhitektonskog studija iz Milana.
Za utjehu, ta priča s novim stadionima, kada je o estetici riječ, u pravilu funkcionira na neobičan i neočekivan način, pa onda neka naizgled nesretna rješenja izrastu u mala arhitektonska čuda. U tom smislu, ne mogu zaboraviti Stadion 974 u Dohi: sklopljen od brodskih kontejnera, stršao je tijekom Svjetskog prvenstva u Kataru kao kakva umjetnička subverzija pored svih onih svemirskih brodova iz kreativne radionice Zahe Hadid, a pokazao se drukčjim, zanimljivijim od ostalih i - savršeno funkcionalnim, ugodnim i akustičnim. Čitali smo nedavno da se slična ludost priprema u Birminghamu, gdje veliki Tom Brady svojem klubu gradi novi dom u obliku elektrane s načičkanim tvorničkim dimnjacima na krovu.
Nogometni stadioni su se očito umorili od forme kompaktnih Arena, traži se nešto inovativno, ali u slučaju Zagreba forma je već dugo u drugom planu. Publika će prihvatiti svaki moderni stadion izgrađen u zacrtanim rokovima, pogotovo ako odstupanja od originalnog troškovnika ne budu nalik onima iz Barcelone. Tamo je upravo novi Spotify Camp Nou s predviđenih 600 milijuna eura odletio na granicu od 2 milijarde...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....