Modri ‘kibuc‘ za jedan bod: Dinamo je bez Belje i pravog Stojkovića tek prosječna radna momčad u Europi

Scott McKenna je u završnici utakmice diletantski zabrljao, velikodušno je počastio suparnika megaprilikom kao da se trudi opovrgnuti onaj stereotip iz viceva o poslovično škrtim Škotima, a Josip Mišić je sekundu poslije hrabro uklizao spriječivši najgore manirom Brucea Willisa iz njegovih najboljih dana. Bio je to Dinamov ‘play of the day‘ na otvaranju Europske lige u Bukureštu. Plavi su preživjeli, a Mario Kovačević je dobio nekoliko dana mira od nasrtljive javnosti koja "nedovoljno respektira" postignuća njegove momčadi.

Nepopravljivi navijački optimisti kraj meča su dočekali zadovoljni bodom na vrućem terenu. Iz njihove perspektive sada treba upisati još samo tri pobjede do kraja kampanje i eto momčadi na pragu nokaut-faze kao i prošle sezone. Dežurni pesimisti, ali i oni realniji promatrači ovih 0-0 ipak će gledati kao propuštenu priliku da se upišu bodovi protiv najslabijeg od osam Dinamovih europskih suparnika.

Nužan preduvjet za pobjedu jest da momčad stvori poneku priliku tijekom 90 minuta, ali Dinamo u srijedu nije bio raspoložen za pravi nogometni fajt, kamoli za neko lepršavo nadigravanje. Kovačević je očekivano zarotirao momčad u potrazi za svježom krvi. Pokušao je s nekim novim partnerstvima na boku (Galešić i Lisica na desnoj strani, Goda i Oršić uz lijevu aut-crtu) koja nisu profunkcionirala, htio je oživjeti neke zaboravljene sinapse na sredini terena koje bi mogle uroditi novim napadačkim idejama, ali niti tu nije imao uspjeha. Jednom je lopta nakon Mišićeva udarca s distance fijuknula pored vratnice i to je bilo sve u napadački skromnoj momčadi.

U taktičkom smislu, Dinamo je odustao od prepoznatljivog 4-3-3 rasporeda i stao u neku asimetričnu formaciju koja je jedan čas izgledala kao 4-2-4, a u drugom trenutku kao replika one Del Bosqueove Španjolske iz 2012. godine koja je pobjeđivala bez centarfora, s Fabregasom kao lažnom devetkom, igrajući ponekad u subverzivnom 4-6-0 rasporedu. Metaforički rečeno, od sredine prvog poluvremena kada su odustali od posjeda, plavi su se naeslili u ‘kibuc‘ malo ispod centra i u zgusnutom rasporedu čekali igrače Hapoela.

Igrači izraelskog prvaka definitivno jesu pismeni nogometaši, kompaktno čuvaju raspored i očito njeguju pozitivan mentalitet, ali zapravo su za nijansu slabija momčad od Vikinga, jer u svojim redovima nemaju Zlatka Tripića, sličnog eksplozivnog španera ili klasnog ideologa igre. Nije, međutim, takvog igrača imao niti Dinamo. Bez Diona Drene Belje u konkurenciji, s indisponiranim Lukom Stojkovićem, plavi u europskim okvirima bivaju tek prosječna radna momčad ovisna o Mišićevu nogometu ‘s nožem u zubima‘, a bez rješenja za neke ambicioznije pothvate...