Dinamo djeluje prazno poput probušene gume, a već utakmica u srijedu s Hapoelom pokazat će ima li Mario Kovačević pumpu da modri auto vrati u vozno stanje. Problemi su i igrački i psihički, dio ekipe djeluje odsutno, neki možda zbog propuštenog transfera, a zašto ostali? Radi se o momčadi koju uglavnom čine fini dečki, ali krhkog samopouzdanja, pa kad sve ide po špagi “tamane” slabije od sebe u SHNL-u, ali ako protivnik pokaže zube ili im nešto zasmeta, kopne naočigled. Jako bi im dobro došla dva-tri prava, istinska lidera, koji su i face i mangupi, što Josip Mišić i Miha Zajc nisu. Samom pojavom na proljeće koristio im je Dominik Livaković, iako ni on sam po sebi nije tip vođe.
Riječi Ilije Lončarevića da je Dinamo najstatičnija momčad SHNL-a dijelom su stilska figura, ali problem hrvatskog prvaka je što nisu daleko od istine. Sa stručne strane to je zato što je Dinamo pročitan, a visok intenzitet igre pod Marijom Kovačevićem nikad nije ni imao. U proljetnom dijelu pobjeđivao je relativno lako zahvaljujući kreacijama veznog reda, posebice Luke Stojkovića, i sjajnoj golgeterskoj formi Diona Drene Belje, međutim u međuvremenu protivnici su našli rješenje – zaštopali su veznjake, pustili da se igra preko bokova, igrači na tim pozicijama su izvan forme, momčad ostaje bez ideje te odjednom stane. No, da se napadačka nervoza povećava, a organizaciju zamjenjuje stihija, najveći obol daje – obrana! Kompletna faza defenzive, ali i sam zadnji red.
Najveća je prevara i zabluda onih koji tvrde da Dinamo ima kvalitetnu obranu! Ne, Sergi Dominguez igra kriminalno, Moris Valinčić u stopu ga prati, Scott McKenna je samo malo bolji, a Matteo Perez Vinlöf oscilira. Kad se tome doda da su vezni i krila loši u defenzivnoj tranziciji, protiv imalo kvalitetnijih protivnika svaka izgubljena lopta ili duel na centru, čak i pred golom suparnika, ma i kontra nakon Dinamove šanse, zbog slabe reakcije i neorganiziranog vraćanja te smušenog zadnjeg reda, gdje većini igrača nedostaje nogometne mudrosti, završava prilikom, a često i pogotkom. Samo da jednu stvar bolje rade, da kvalitetnije reagiraju kad protivnik dođe u posjed ili da imaju sigurniju obranu, već bi bilo bitno lakše.
Rijetko smo pod Kovačevićem vidjeli da igraju agresivan presing s kojim bi stisnuli protivnika i dali mu do znanja da će teško disati. Čak i kad to žele, mnogo puta ne funkcionira. Puno je češće Dinamo u srednjem bloku. Zašto? Zato što je obrana spora i loša, pa upravo ona treba tjerati momčad naprijed, a to ne radi zbog svoje nesigurnosti. Presing moraju igrati svi, a ne samo dva-tri najisturenija ofenzivca, jer kad prednji pogon visoko napadne pa ispadne, a zadnji je ostao duboko, događaju se krateri u sredini koji su često fatalni. Pisali smo da bi za Europu trebalo igrati 4-2-3-1, s dva zadnja vezna, ali ako će obrana čas djelovati kao u papučama na ledu, a čas izgubljena u prostoru i vremenu, ništa neće pomoći.
Na sve to, unatoč pričama da se tijekom ljeta naporno radilo na treninzima, dojam je ovog novinara da ekipa niti fizički nije spremna za europski ritam. Ili barem dio igrača koji nema tu izdržljivost u sebi. Ocjenu o tome dat će utakmice u Europskoj ligi. To se vidjelo u Stavangeru gdje su u susret ušli hrabro, s puno energije i elana, ali su nakon pola sata naočigled padali u trci pa su se protivniku otvarali prostori koje dotad nije imao.
Mario Kovačević vjerojatno noćima ne spava. Ako si želi pomoći, trebao bi napraviti tri stvari: promijeniti način gradnje napadačkih akcija kroz drugačije kretnje i protok lopte ili drugi sustav – 4-2-3-1 ili 4-4-2, natjerati sve da napadaju i da se brane, da konačno podigne intenzitet zajedničkog funkcioniranja cijele ekipe i presložiti obranu! Tko to prati – neka igra, tko ne može – klupa!
Zli jezici govore da ne smije izbaciti iz prve postave Domingueza i McKennu jer su ljubimci predsjednika Zvonimira Bobana. U to ne vjerujemo. Ne. To su klasične hrvatske kvarne priče. Dominguez je prošle sezone u Europi puno toga skrivio, ali je SHNL odradio dobro i imao ponudu koja Dinamu nije bila dovoljno kvalitetna jer se nadao boljoj. Na kraju je ostao, ali kao da mu glava nije ovdje. S vremenom će se vjerojatno ustabiliti. Ono što ide na dušu klupske politike jest što ponovno nema odgovarajućeg desnog braniča. Ako trener izbaci Valinčića, koga će staviti? Pogotovo ukoliko bi mu Galešić igrao što mu je prirodno – stopera!
Za stanje u kojem se Dinamo nalazi u hrvatskoj tradicionalnoj narodnoj medicini poznat je jedan lijek – šok-terapija! Neće ga primijeniti jer u Maksimiru kažu kako nema mjesta drami nakon prvog poraza poslije deset mjeseci u domaćoj ligi. To znači da je bliža budućnost u rukama Marija Kovačevića. Mora pokrenuti ekipu za Europi, pa i domaću ligu, iako će u njoj s vremenom individualna kvaliteta učiniti svoje. Rješenja su jasna – taktičke preinake, promjene u sastavu i čvrst gard. Ne smije se nakon utakmice razgovarati jesu li imali motiva ili nisu, jesu li razmišljali o transferu ili nisu, Kovačević mora naći pumpu jer po felgama ne može voziti. U klubu ima onih koji bi mu “skinuli glavu”. Da, ima ih. Boban ga čuva. I dalje. Mora odgovoriti na pravi način, samo tako će daljnji rad imati smisla. Neprihvatljive su rečenice kako njegove riječi nisu doprle do igrača, koje je sam, prepošten kakav jest, izgovorio. Mora im zazvoniti da ga svi čuju i pokazati kakve su posljedice za one koji ne čuju. Šok-terapija za momčad neće doći izvana, ali u tom slučaju doći će iznutra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....